Kada su mu otkrili živinu, Cano Lakomica nije osjetio nikakav strah, već prije olakšanje, što je i njega iznenadilo. To je, dakle, bio kraj svih stvari – najniža tačka njegovog prolaska ovim svijetom. Ovim jedinim svijetom, osjetio je potrebu da sam sebi naglasi, jer u neke druge svjetove, druge živote i priče o dženetu jedva da je vjerovao i u podgoričkom mektebu prije onog rata, a kamoli danas, poslije džehenema.

Tek napola je slušao čovjeka izmučenog lica u bijelom mantilu koji je sjedio prekoputa, listao nalaze i pokušavao da saučestvuje, spominjući rezultate biopsije, zračenje i hemoterapiju (koji li sam mu ja po redu odjutros, pitao se Cano). Upamtio je samo da će borba biti teška, ali da, statistički, kod oboljenja tog tipa, otkrivenih u toj fazi, postoji “pedeset odsto šansi za potpuno izlječenje”.

Izišavši iz bolnice, Cano je riješio da nikome ništa ne govori. To mu nije teško padalo, jer otkako je Rabija umrla prije dvije godine, baš negdje pred Dejton, nikog svoga nije ni imao. Jedini koji su dolazili u obzir da im išta kaže bili su poznanici iz njegovog stalnog kafanskog penzionerskog društva, ali je Cano odlučio da prešuti lošu vijest.

Nalazili su se svakoga dana oko deset ujutro u Gradskoj kafani kod Katedrale (a Cano se sjećao vremena kada je to bio ekspres-restoran “Hercegovina”, iako tamo nikada nije jeo). Nisu se odmah tu bili ustalili, trebalo im je mjesec-dva da odvagaju prednosti i nedostatke više ugostiteljskih objekata. Cijena jedne kafe u Kotlini kretala se između sto i dvjesto dinara, i bilo je svakako mjesta gdje je bila jeftinija nego u Gradskoj; no u tim kafanama plaćala se upotreba WC-a, pa je za neke iz Canovog društva koji su se, zbog problema s prostatom, češće dizali od stola, ispadala skuplja pita od tepsije. Na kraju se pokazalo (nakon cost-benefit analize, govorio je Mikan, ekonomist iz njihovog društva) da Gradska kafana uglavnom svima odgovara.

“Kažeš li ti ’posto’ ili ’odsto’?”, pitao je sutradan Rifeta Hadžialića, gimnazijskog profesora filozofije, kada su se našli za svojim stolom. Zavisi, rekao je Rifet: “posto” znači da se na stotinu nešto dodaje, pa uz tri posto kamate na sto maraka nakon godinu dana imaš sto tri marke a ne više sto. A “odsto” ništa ne uvećava, samo govori o odnosima unutar cjeline: šezdeset odsto djevojaka u Drugoj gimnaziji znači da mladića ima četrdeset odsto, i broj uvijek ostaje isti – stotinu đaka.

Jes’ matraka, pomislio je Cano: pedeset odsto šansi za izlječenje kod “oboljenja tog tipa, otkrivenih u toj fazi” znači da će se od sto bolesnika pola ohandati, pa broj neće ostati isti. Ali to, naravno, nije htio da kaže Rifetu.

Oca Cano nije upamtio, a majka mu je umrla negdje odmah nakon rata, pa ga je djed, kada je došlo vrijeme, upisao u vojnu vazduhoplovnu školu u Rajlovcu. Završio je kao najbolji u klasi, i prihvatio ponudu da tu i ostane (a u igri su još bili Zadar i Vrhnika). U penziju je otišao, kao zastavnik I. klase, krajem 1990, odmah nakon izbora.   

U početku, po njegovom dolasku u Kotlinu, bilo je pokušaja da ga zovu Hasom. A on se opirao. Zarana je primijetio da su Bosanci u tom pogledu mimosvijet: Ibrahima zovu Ibro a ne Bimo, a Huseina Huso a ne Ceno. No pitomac Hasan Lakomica nije se odazivao na “Haso!”, ili je to činio nevoljko, ako baš mora, pa je na kraju i okolina popustila. S vremenom je taj nadimak-skraćenica, Cano, ostao jedina prepoznatljiva veza sa starim krajem.

Ušteđevine on i Rabija nisu imali, ali su prve godine nakon prestanka aktivne službe nekako izlazili nakraj s njegovom penzijom. A onda je sve pošlo u sunovrat: Cano je s nevjericom gledao kako se država raspada, i u šta se pretvara armija koja je trebalo da je čuva, armija u kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek. Penzija je, naravno, prestala da stiže, no to je bilo najmanje važno: Rabija je imala dobre veze u ulazu, i uvijek se nekako snalazila. Teritorijalci su ih posjetili dva puta, nisu vjerovali da taj bivši oficir JNA nema baš nikakvog oružja, i bezuspješno su pretresali stan (Cano je preuzeo rizik da ne prijavi Tokarev TT-30, pištolj koji je dobio još 1957. kao najbolji pitomac svoje generacije, a koji je odmah nakon prvih barikada sakrio u Božinom golubarniku na terasi nebodera).

Prve dvije najteže godine opsade, do kraja 1993, nisu imali nikakvih prihoda, a onda je na Canovo ime počela stizati otprilike polovina punog iznosa, uz “ček” na kojem je pisalo “vojna penzija”. Rabija je, od svega, našla da joj baš ta naznaka najviše smeta, priželjkivala je da se stvari nekako unormale, da Cano počne dobivati penziju kao i sav ostali svijet, i da je više ništa ne podsjeća na JNA. Nije dočekala da joj se želja ostvari: naznaka “vojna penzija” nestala je krajem 1995, kad je Rabija već počivala na “Lavu”. No to jedva da bi pomoglo u nepodsjećanju: Canov rođendan padao je 22. decembra, na Dan Armije, pa su se dva datuma u njihovom dvočlanom domaćinstvu uvijek zajedno obilježavala.

I bilo je nekako razumljivo da Cano odabere baš taj dan za svoj odlazak. Znao je on dovoljno o boleštini, nagledao se ljudi koji su se očajnički hvatali za pedeset (ili četrdeset, ili šezdeset) odsto šansi za potpuno izlječenje, primali hemoterapije i podvrgavali se zračenju, gubili kosu i sjaj u očima i naočigled kopnuli, ali nije znao nikoga potpuno izliječenog. Ono jest, produžilo bi im život, ali takav život Cano nije htio, u to je bio siguran, i odlučio je da ga okonča svojom rukom. Doktora nije pretjerano zanimalo zašto taj sredovječni pacijent odlaže početak liječenja (“Da prvo sredim neke porodične stvari”, rekao je Cano), Tokarev TT-30 izvađen je iz masne krpe, i Canu je ostalo samo da nekako provede tih pet-šest dana do svoga šezdeset prvog rođendana.

I otkad je donio odluku, sve kao da je vidio kroz staklo: sebe kako hoda ulicom, pozdravlja rijetke poznanike koje bi susreo, sjeda za stol u Gradskoj… Sa spokojstvom koje mu je dotad bilo nepoznato upijao je riječi, boje i mirise, i obraćao pažnju na detalje koji su mu inače bili dosadni, naprimjer Mikanova priča o ženinom gihtu i Rifetova o problemima s blizancima kojima je skoro osamnaest, i stalno prave neki belaj. Ako je neko iz društva i primijetio promjenu u njegovom ponašanju, nisu postavljali nikakva pitanja.

Dvadeset drugi decembar pao je u ponedjeljak; našao se s društvom u Gradskoj kao i svakog drugog dana, naručio kafu i počeo da je polako ispija. Neće se dugo zadržati, riješio je, izmislit će neku priču za svoje penzionere, treba da mu dođe majstor za bojler ili nešto slično, još posljednji sitni gutljaj pa ide da s tim završi, ne vrijedi odgađati. Ali prije nego što je digao ruku da pozove Džafera da plati, zavladao je muk.

Nešto očito nije bilo u redu: odjednom je kao iz zemlje izniklo četiri-pet krupnih muškaraca koji su pažljivo gledali po cijeloj kafani, svaki na svoju stranu, kao po nekoj prešutnoj podjeli rada, a jedan je zavirivao i za šank, pored ukočene Jelene. Potrajalo je to samo par sekundi, onda je onaj što je zavirivao za šank nešto promrmljao u svoj rever, i u Gradsku kafanu ušla je Prva porodica.

Građani Kotline saznat će sutra iz Oslobođenja da su iznenađeni gosti kafane spontano zapljeskali američkom predsjedniku koji se s njima, kao i sa osobljem, pozdravljao i rukovao na putu do stola u uglu za koji će se smjestiti sa suprugom i kćerkom. Nakon što se porodica posavjetovala između sebe u pola glasa, mlađa žena iz predsjedničke pratnje prevela je narudžbu: cappuccino za sve troje.

Jelena šankerica pripremila je tri cappuccina, a Džafer ih je poslužio – mada je Cano sve to više čuo nego vidio, jer je između njegovog stola i predsjedničkog stajalo mnogo ljudi. Nakon petnaestak minuta, ugledni gosti su se digli, Prva dama i Prva kćerka preuzele su bukete cvijeća koje je neko u međuvremenu donio, i otišli su kako su i došli: u tren oka. Kafana se postepeno ispunila uobičajenim žagorom.

Cano se sjetio da je bio krenuo, i zašto je bio krenuo. Domahao je Džafera: “Da platim”!

“Plaćaš samo svoju kafu?”, pitao je Džafer, iako je odlično znao protokol Canovog penzionerskog stola – svako plaća za sebe. “Dvije stoje”.

Cano je posegnuo rukom u džep, a onda se zaustavio. Jedna misao prošla mu je kroz glavu. I upitao je neuobičajeno glasno: “A jesi li naplatio i ovima što su sad izišli”?

Desetak glava od drugih stolova okrenulo se prema njima, na ponekom licu vidio se i kotlinski mangupski osmijeh, a Džafer ga je gledao s nerazumijevanjem, tražeći očima podršku od Rifeta i ostalih iz Canovog društva. “Pa nisam”, propentao je, “šta je tebi”!

Cano je gurnuo ruku u džep i izvukao gomilu zgužvanih novčanica, sav svoj imetak. Bacio ih je na stol: “Evo, moja kafa i tri kapućina”.

Zatim je, uz glasan smijeh i aplauz, izišao iz Gradske kafane, naglo riješen da ipak proba sreću sa svojih pedeset odsto.

(Priča objavljena u Oslobođenju 11. marta 2021, s. 24)