Pitanje o tome ko može raspravljati i odlučivati o javnim poslovima, tj. onima koji se tiču polisa ili grada-države (τὰ πολιτικά), prvi puta je izrijekom postavljeno u Grčkoj, prije nekih 2500 godina. Veliki mislioci poput Sokrata i Platona smatrali su da tu moć treba da imaju samo oni koji se u javne poslove razumiju, a nipošto svi – upravo kao što ne mogu svi biti kormilari ili tesari. I načelno su se protivili atenskoj demokratiji u kojoj su živjeli, zato što tu svi građani bez razlike odlučuju o javnim poslovima. No sofist Protagora zastupao je suprotno gledište, i davao za pravo Atenjanima koji (kaže on u Platonovom dijalogu što nosi njegovo ime) s razlogom smatraju, kada je riječ o tesarskoj ili nekoj drugoj sposobnosti, da odlučivanje pripada samo nekolicini, ali »u stvarima za koje treba građanska vrlina (ἡ πολιτική ἀρετή) prihvataju da svako ima svoju riječ, jer u svakoga mora biti te vrline ili nema gradova«.  

Moderne demokratije zasnivaju se na načelu da u politici svako ima svoju riječ tj. pravo glasa, no puka »građanska vrlina« nije dovoljna da bi danas iko mogao ravnopravno sudjelovati u raspravi o unutrašnjoj ili vanjskoj politici, a pogotovu da bi mogao donositi odluke koje imaju posljedice po milione ljudi. Za to su neophodna specijalistička znanja, na prvom mjestu ekonomska, koja zaista posjeduje tek nekolicina. I kako se ne ubrajam u te sretnike, već godinama se osjećam bespomoćno čitajući, iz pera različitih autora, učevne analize stanja današnjeg svijeta (Evropske Unije, kapitalizma…) u kojima središnje mjesto ima ekonomska argumentacija, i za koje intuitivno osjećam da su pogrešne. Te analize nerijetko su popraćene predlozima istih autora, poduprtih argumentacijom istog tipa, o tome kako preobraziti današnji svijet (Evropsku Uniju, kapitalizam…).

Grčki ekonomist Janis Varufakis jedan je od najplodnijih predlagača te vrste. Prema tradicionalnoj podjeli, Varufakis je ljevičar, i njegovi tekstovi, prevođeni na mnoge svjetske jezike, vrve upozorenjima protiv akcijskog kapitala koji se hrani fiktivnim sredstvima i kontrole mega-kompanija i mega-banaka nad društvom, kao i protiv brutalnosti, bezobzirnosti i neodrživosti rentijerskog kapitalizma. Sámo moje uvjerenje da je Varufakis prije svega autor koji se ne miri s planetarnom propasti socijalizma – i da taj neprebol bitno utječe na njegovo rasuđivanje – nije dovoljno da bih osporio njegove stavove, koje inače uvjerljivo osporavaju drugi ekonomisti. Stoga me nemalo obradovao jedan od njegovih skorašnjih tekstova, objavljen u The Guardianu i preveden na dragocjenom Peščaniku, za čiju dekonstrukciju nije potrebno poznavanje ekonomije: ljetošnji monstruozni požari u Grčkoj poslužili su Varufakisu kao povod za kratak prikaz njihovih političkih uzroka, prikaz koji otkriva shemu neizlječivo pristranog rasuđivanja nepovezanog s ekonomskom argumentacijom. Povrh toga, Varufakisov tekst pruža mi priliku da još jedanput upozorim na identične obrasce rasuđivanja i ponašanja u našem, bosanskohercegovačkom kontekstu.

Gori li Grčka?

Kao glavne uzroke požara Varufakis raspoznaje političke odluke koje su uzastopne grčke vlade donosile u proteklih 40 godina: »mlitava i korumpirana država« nije znala da upravlja problemom ruralnog eksodusa nakon Drugog svjetskog rata, niti da spriječi kasniju invaziju na obode ruralnih područja, itd. No ako njegovu argumentaciju svedemo na bitno, krivac je ipak negdje drugdje. Naime, kada je početkom 2010. došlo do »neproglašenog bankrota Grčke«, »desetine predstavnika EU i MMF – zloglasne trojke – sjatilo se u Atinu da nametnu najsuroviji program ušteda na svijetu. Svaki budžet je nemilosrdno kresan, uključujući budžete namijenjene zaštiti građana i prirode. Otpušteno je na hiljade ljekara i drugog medicinskog osoblja, kao i vatrogasaca. Ukupni budžet vatrogasne službe 2011. smanjen je za 20 odsto«. Godine 2015. Varufakis je postao ministar finansija u vladi Aleksisa Ciprasa (u kojoj se neće dugo zadržati). Budući da je, prema procjenama, za elementarnu protivpožarnu zaštitu toga ljeta bilo potrebno bar još 5000 vatrogasaca, pripremio je plan da se uštede u drugim budžetskim stavkama preusmjere na zapošljavanje nekih 2000 vatrogasaca i ljekara. Ali, »kada je čula za to, trojka me smjesta optužila za ‘odustajanje’ i izdala jasno upozorenje da će, ako budem insistirao, pregovori u Eurogrupi biti prekinuti  – najkraći način da se najavi zatvaranje grčkih banaka«.

I eto, kada se sve sabere i objektivno razvidi, za paklenu katastrofu u kojoj je uništeno 100 hiljada hektara starih grčkih borovih šuma najveću krivicu ipak snose evropski birokrati i otuđeni centri finansijske moći – budući da zloglasnu trojku (the infamous troika) čine predstavnici Evropske komisije, Središnje evropske banke i Međunarodnog monetarnog fonda…

U svojim kolumnama, Varufakis često zamišlja alternativne ishode – šta bi se dogodilo kada bi…?, šta bi bilo da je…? –, pa inteligentni prevodioci portala Peščanik s razlogom daju njegovim tekstovima džonlenonovske naslove: Zamislite svet bez kapitalizma, Zamislite drugačiju Evropu… No Varufakis nikako da napiše tekst u kojem bi nas pozvao da zamislimo drukčiju Grčku, tj. kakav bi bio ishod da se Grčka drukčije ponašala.

Naprimjer, zamislite Grčku koja, prilikom kandidature za prijem u eurozonu, nije skrivala svoj dug (uz pomoć – horribile dictu – banke Goldman Sachs, ali na zahtjev tadašnje grčke vlade)…

Zamislite Grčku koja, kada se jedanput našla u eurozoni, nije Evropskoj komisiji godinama dostavljala lažirane podatke o budžetskom deficitu (za koji se pokazalo da je 8 %, a ne dozvoljenih 3 %)…

Zamislite Grčku u kojoj državni službenici ne dobivaju trinaestu i četrnaestu platu, uz Božić i Uskrs, ako država nema para…

Zamislite Grčku u kojoj pravoslavna crkva, najznačajniji zemljoposjednik, plaća porez…

Zamislite Grčku u kojoj brodovlasnici plaćaju porez…

Zamislite Grčku u kojoj svi plaćaju porez…

Zamislite Grčku u kojoj vozači u javnom saobraćaju ne dobivaju mjesečni dodatak od 90 eura samo da bi ujutro zagrijali motor autobusa…

Takva Grčka imala bi sredstava i za 2000 i za 5000 vatrogasaca, i »zloglaska trojka« ne bi imala potrebe da dolazi i prijeti. No to razmišljanje nije u ono vrijeme probijalo u javnosti, a vidimo da je Varufakisu strano i danas.

Vratit ću se sada na Protagorinu tvrdnju da su svi građani podjednako pozvani da sudjeluju u vođenju javnih poslova. Taj svoj stav ovaj najpoznatiji sofist potkrepljuje prenoseći mit o Epimeteju i Prometeju koje su bogovi zadužili da živim stvorovima podijele sredstva i sposobnosti za preživljavanje. Tako su jedni dobili rogove ili kandže, drugi brzinu da umaknu ovim prvima, treći log pod zemljom da se sakriju, četvrti krzno da ih štiti od hladnoće… Na kraju je samo čovjek ostao bez ičega, »gol, bos, nepokriven i bez oružja«. Da bi to ispravio, Zeus pošalje Herma da ljudima podijeli pravdu i stid (ἡ αἰδώς), kako bi mogli, udružujući se u gradove, da se suprotstave svim opasnostima.

Pred polazak, Hermo pita Zeusa da li da podijeli pravdu i stid ljudima »onako kako su podijeljena ostala umijeća. A podijeljena su ovako: jedan ima liječničko umijeće, i dovoljan je za mnoge nestručnjake, a tako je i s ostalim znalcima. Da li da tako i pravdu i stid podijelim samo nekima, ili svima ravnomjerno«? »Svima«, kaže Zeus, »i svi neka imaju dio, jer ne bi mogli nastati gradovi kad bi toga bilo samo u nekolicine. I postavi od mene kao zakon: ko ne može imati stida i pravde, da ga ubiju kao grad­sku pošast«!

Priznajem da mi u proljeće 1975, dok sam spremao ispit iz antičke filozofije kod Branka Bošnjaka, ovo sa stidom nije bilo jasno: nužnost pravde bila je samorazumljiva, ali zašto bi i stid bio neophodan za uspješnu političku zajednicu? Razbistrilo mi se tek sada, s Varufakisovim tekstom.

Ne znam gdje u Atini stanuje Janis Varufakis, ali volim zamišljati da živi ni sto metara od mjesta na kojem je Protagora prepričavao mit o Epimeteju i Prometeju, Zeusu i Hermu. Pa ipak, u njegovim optužbama na račun »Evrope« nema ni trunke stida. I ne samo u njegovima: onaj akt s kojim je logično sve trebalo da počne, dakle javno i masovno izvinjenje grčkih vlasti, civilnog društva i istaknutih ličnosti Evropljanima zbog višegodišnjeg laganja što je rezultiralo astronomskim dugom koji sada neko treba da vrati – taj akt je izostao. Kada su u oktobru 2012. dva grčka sindikata, GSSE i ADEDY, pozvala na okupljanja u velikim gradovima, to nije bilo da iskažu bilo kakav stid i žaljenje zbog megaprevare u kojoj su svi sudjelovali, već da masovno prosvjeduju – ne protiv onih koji su svojim odlukama zemlju doveli do bankrota već protiv Evropske Unije, MMF-a i zahtijevanog kresanja javnih izdataka, »da se čuje glas naroda a ne povjerilaca«. Uz glas slobodarskog grčkog naroda koji je uglavnom poručivao da neće dopustiti da ga Nijemci još jedanput podjarme, ovoga puta svojom finansijskom disciplinom, čule su se u to vrijeme i hiljade žalopojki s evropske ljevice zbog izostanka solidarnosti koja treba da bude vezivno tkivo političke Evrope. Prema tom jedinstvenom shvatanju solidarnosti, da bi se Evropa održala, evropski poreski obveznici, među kojima su milioni državnih službenika što svakoga dana dolaze na posao na vrijeme, treba da namire dug nastao, između ostalog, i zato što su grčki državni službenici godinama dobivali poseban bonus ako tokom mjeseca nijednom ne zakasne na posao.

Taj nedostatak stida i prebacivanje odgovornosti na Zapad neočekivano nas vraća dvadeset pet godina unazad, i u naše krajeve. Muhamed Šaćirbegović nema ništa zajedničko s Janisom Varufakisom, osim što su porijeklom s istog poluostrva. On je manje javna ličnost a više bezličnost, bio je efemerni bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova kao što je Varufakis bio efemerni grčki ministar finansija, no za razliku od Varufakisa, koji je i prije i poslije kratkotrajnog mandata nešto značio u svjetskoj ekonomskoj nauci, Šaćirbegović je nešto značio možda samo u američkim krugovima poklonika barbuta. Pa ipak, obojica rasuđuju na zapanjujuće sličan način, potvrđujući da »balkanski mentalitet« nije samo mit. Jer, kada je koncept Alije Izetbegovića o Bosni i Hercegovini kao dogovoru narodâ koje predstavljaju njihove stranke doveden do kraja i institucionaliziran u Dejtonskom ustavu, i kada se vidjelo šta to zapravo znači, Stranka demokratske akcije počela je da skida sa sebe odgovornost za sistem koji je inicirala i koji će uskoro početi da naziva »dejtonskom ludačkom košuljom«, pa je Muhamed Šaćirbegović svega nekoliko mjeseci nakon potpisivanja mirovnog ugovora, bez ikakvog stida, u jednom intervjuu[1] za sve optužio Zapad. Te njegove optužbe, i izostanak reakcija »demokratske javnosti« na takvu bestidnost, komentirao sam koju godinu kasnije:

Da je taj nor­mativno nedorađen koncept [»dogovaranja narodâ«] morao posljedovati podjelom Bosne postalo je jasno muslimanskoj političkoj klasi tek nakon Daytona. No natrag se nije moglo, a priznavanje grešaka ne čini dio naše političke kulture. Stoga je kri­vac nađen, i tadašnji ministar vanjskih poslova M. Šaćirbegović može hladno da izjavi: »Ja sam bio tamo [u Daytonu] i, Boga mi, za ovo … nismo odgovorni ni Alija, ni Silajdžić, ni [ja], Šaćirbegović, ni [Ivo] Komšić, ni drugi. Mi smo se borili za druge stvari. Zapadu je odgovaralo da stvori tri strane i da te tri strane prikazuje kroz njihove vodeće partije, kroz SDA, HDZ i SDS. Oni su znači ustanovili taj kon­cept, a sada se, kao, bune povodom toga«.

Zamišljam scenu: sastalo se društvo u hotelu Holiday Inn da osnuje socijalno-liberalnu partiju, a agenti stranih službi tjeraju ih pištoljima da osnuju stranku muslimanskog naroda, jer to Zapadu odgovara! Ministar izgovara odvratnu politikantsku laž (i još se kune Bogom, iako u istom razgovoru tvrdi za sebe da je musliman), a reakci­ja — nema! E, sad, da se otkrilo da je ministar prokockao negdje u Americi 5000 dolara, svi bi o tome pisali, a poneki bi novinar sigurno dobio nagradu za unapređenje demokratije[2].

Unatoč bezočnim uvjeravanjima dvojice bivših ministara da su zapadne demokratije u krajnjemu krive za politički bezizlaz u kojem se našla Bosna i Hercegovina sredinom 1990-ih odnosno za požare koji su unakazili Grčku u ljeto 2021, one su se umiješale u poslove ovih dviju zemalja tek kada su lokalni akteri pokazali potpunu nesposobnost da upravljaju krizom koju su sami izazvali, i kada su njihove zemlje postale opasnost za evropski poredak.

Zapadne demokratije, međutim, nisu u svemu bez grijeha: odgovorne su što su u svojim intervencijama bile nedosljedne, i što nisu postupale s istom odlučnošću u oba slučaja.

Gori li Pariz?

Pravo na upletanje u poslove trećih zemalja, uključujući i oružanu intervenciju, jedno je od najsloženijih pitanja u međunarodnim odnosima. Ono je, kako podsjeća Abdelwahab Meddeb u svojoj Bolesti islama, od zaljevskog rata 1991. bilo jedna od tema kojima se intenzivno bavilo demokratsko javno mnijenje. »Ali niko se nije pozivao na to pravo kada su talibani obznanili odluku da unište kipove Bude u Bamijanu, uime borbe protiv idola. To je, međutim, bila idealna prilika da se jedno takvo pravo primijeni s punom legitimnošću. Intervencija da se spase kipovi Bude napravila bi pravni precedens, ona bi tom pojmu dala djelotvornost i moralnu legitimnost«[3].

Meddebova lucidnost potvrđuje se danas, pred prizorima sunovrata civilizacije u Afganistanu nakon povlačenja Amerikanaca i njihovih saveznika. Zamislimo (s Meddebom, a ne s Varufakisom!) koliko su stvari mogle biti drukčije da je talibanski pokret energičnom vojnom intervencijom onemogućen u početku, čim je rušeći kipove Bude u Bamijanu nedvosmisleno objavio svoje ciljeve, umjesto što je Zapad čekao i oklijevao puštajući ga da osnaži. Ali u Afganistanu, nažalost (nastavlja Meddeb svoje razmišljanje), nije bilo nafte pa onda ni svih interesa Zapada koji su s njom povezani…

Reakcija Zapada na krizu grčkog duga bila je usporena, ali na kraju – kada su se sagledale sve dimenzije problema – vrlo energična: grčka vlada prinuđena je da, bez obzira na neraspoloženje »naroda«, provede mjere koje će, na srednji rok, vratiti Grčku na tračnice održivog razvoja i napraviti od nje vjerodostojnu članicu Evropske Unije. Zauzvrat, reakcija na bosanskohercegovačku institucionalnu krizu bila je i sve do danas ostala mlitava i dezorijentirana. Ako i postoji opravdanje za kašnjenje s reakcijom u Grčkoj, jer se pravi podaci nisu znali, u Bosni i Hercegovini stvar je bila jasna od početka: lokalna politička kasta nedvosmisleno je najavljivala da želi uspostaviti sistem u kojem su kolektiviteti (»konstitutivni narodi«) osnovni politički subjekti, a politička prava pojedinaca određena su njihovom (ne)pripadnošću tim kolektivitetima. Iako je to u suprotnosti sa svim liberalno-demokratskim načelima, zapadne demokratije nisu ih u tome spriječile, već su ih štaviše ohrabrivale na tom putu. Energična intervencija u pravom trenutku mogla je pomoći da se izbjegnu blokade i neuspjesi koji su u Bosni i Hercegovini obilježili posljednjih četvrt stoljeća, no ona je izostala. (Taj »pravi trenutak« nazivam, odajući počast svom neprežaljenom prijatelju Abdelwahabu Meddebu, »bamijanskim momentom«: to je čas u kojem neku historijsku formaciju s jasnim anticivilizacijskim potencijalom Zapad još uvijek može poraziti uime univerzalnih načela, moralno legitimnom intervencijom koja nije potaknuta nekim partikularnim interesom.)

Onda: ako ni u jednoj zemlji-članici Evropske Unije ne postoji kolektivni šef države, je li Bosna i Hercegovina zaista toliko važna da se za nju pravi izuzetak? Zašto ne ukinuti Predsjedništvo BiH (čime bi se usput provele i neke strazburške presude)? »Konstitutivni narodi« bi se bunili, to je sigurno, no bunili su se i Grci (ne samo u apsu!) zbog diktata »trojke«, na što se Zapad nije ni osvrnuo. Dalje, ako u američkom Kongresu postoje, između ostalih, crnci od kojih niko ne tvrdi – niti smije ustvrditi – da je »legitimni predstavnik« svoje rase, zašto povlađivati korumpiranim bosanskohercegovačkim kleronacionalistima prihvatajući njihov koncept »legitimnog predstavljanja« etnija, što povremeno čine visoki dužnosnici međunarodne zajednice potvrđujući opasku jedne Schillerove dramske ličnosti da su se protiv gluposti i sami bogovi bezuspješno borili (»Mit der Dummheit kämpfen Götter selbst vergebens«[4])? I možemo li zamisliti predsjednika susjedne države kako osporava legitimitet Baracka Obame, jer je ovaj izabran »bjelačkim glasovima«?

Da je mali problem zemljice Bosne, zbog izostanka energične reakcije u pravom trenutku, na putu da postane nešto veći problem nešto većih zemalja na »Zapadu« – to nam posljednjih godina stidljivo pokazuju francuski izbori. Naime, u zemlji koja je izmislila političku jednakost, pa dakle i političko predstavljanje građana a ne, božemeprosti, etničkih, vjerskih ili rasnih kolektiviteta, pojavile su se na opštim izborima 2017. liste Stranke jednakosti i pravde (PEJ) koju čine Francuzi turskog porijekla, a zatim na opštinskim izborima 2020. i regionalnim izborima 2021. liste Unije francuskih demokratskih muslimana (UDMF). Ideja je bila jednostavna: Turci treba da glasaju za tursku stranku koja će ih predstavljati, a muslimani (uglavnom magripskog porijekla) – za muslimansku. Avaj! 2017. godine turska stranka nije dobila više od 10.000 glasova, a u junu 2021, u cijeloj Francuskoj koja navodno broji 5 miliona muslimana muslimanska stranka skupila je svega 28.469 glasova, ili 0,13 %.

Ove porazne brojke potvrđuju da su evropski muslimani kolektivno inteligentniji i politički zreliji od, recimo, bosanskih: nisu se dali zavesti izetbegovićevskim konceptom prema kojem samo »njihova« stranka može štititi njihove interese, iako je poruka bila jednosmislena, i navlas ista kao one koje smo u Bosni i Hercegovini slušali 1990: »Izaberite one koji će vas najzad predstavljati«. Ili: »Evropa u službi narodâ« (koji će se, je li, dogovarati). No ovdje su nam zanimljivije nervozne i predimenzionirane reakcije francuske političke klase na ovu pojavu koja se, ipak, mora smatrati mikrofenomenom. Dio te klase se uzbunio, izborne liste etnoreligijskih zajednica nazvane su »komunitarističkima«, a predsjednik države Emmanuel Macron objelodanio je obuhvatan plan borbe protiv »islamističkog separatizma«.

Dakle, sve ono što je Francuska, uz druge zapadne demokratije, godinama podržavala kao prihvatljivo rješenje za Bosnu i Hercegovinu postalo je najveća opasnost za francuske republikanske vrijednosti sada, kada se čini da je mečka zaigrala na Jelisejskim poljima…

U najavljenom Macronovom planu poneki domaći »politički analitičar« vidjet će još jednu manifestaciju »islamofobije«, uz neizbježna retorička pitanja »ako u Njemačkoj ili Italiji može postojati demohrišćanska stranka, zašto ne može demomuslimanska?«. No zec je u drugom grmu: legalizacija »komunitarističkih lista« muslimanske zajednice, od koje ne prijeti nikakva stvarna opasnost po teritorijalni integritet zemlje, mogla bi dati ideje i drugima, i oživiti prave separatizme, npr. korzikanski ili baskijski, protiv kojih se Francuska desetljećima borila. I možemo biti sigurni da u tom slučaju francuska politička klasa neće nastojati, recimo, da promjenama izbornog zakona iziđe tim zahtjevima u susret, suprotno onome što njeni predstavnici u međunarodnom upravljanju bosanskohercegovačkom permanentnom krizom već desetljećima čine…

Prije nekih dvadeset pet godina, osvrćući se na ulogu zapadnih demokratija u upravljanju jugoslavenskom krizom prije izbijanja oružanog sukoba, primijetio sam da su one »pokušale da uspostave demokratiju bez demosa — pogrešna taktika iz koje se ni do danas (t. j. 1999, kada sam branio disertaciju) nisu izvukle«[5]. Otada su izraz »demokratija bez demosa« počeli upotrebljavati i drugi autori da bi opisali bosanskohercegovački politički sistem: Robert M. Hayden, naprimjer, vidi »bosanski ustavni eksperiment« s demokratijom bez demosa kao »hotimičnu izgradnju država koja ne mogu funkcionirati«[6]. U posljednje vrijeme, izraz se koristi i izvan bosanskohercegovačkog konteksta, uglavnom da se upozori na nepostojanje evropskog demosa kao prepreku na putu samouspostavljanja Evropske Unije kao demokratske političke zajednice, pa će tako Ivan Krastev napisati da »demokratija bez demosa ima još manje šanse da preživi nego zajednička valuta bez zajedničkog trezora«.  

Za moju svrhu ipak je mnogo ilustrativniji žal za demosom s kojim Janis Varufakis završava svoj tekst »Postkapitalistički hit ljeta«, objavljen prije godinu dana, u jeku pandemije koja je »otkrila postkapitalističku ekonomiju u kojoj tržišta robe i usluga više ne koordiniraju ekonomsko odlučivanje … a demos je protjeran iz naših demokratija«.

Neće se svi složiti da demokratsko odlučivanje uopšte mora imati neke veze s ekonomijom: ako Varufakis i pripada ideološkoj porodici koja vjeruje u političko (naravno: demokratsko!) reguliranje proizvodnje i raspodjele, na suprotnoj strani ideološkog spektra nalaze se učenja koja propovijedaju potpunu razdvojenost države i ekonomije. No oko jednoga se, barem načelno, svi slažu, a to je jednakost u političkim pravima svih članova društva koji zajedno tvore demos. Stoga nije teško uvidjeti da protjerivanje demosa iz demokratije nije počelo s pandemijom, niti s krizom grčkog duga u kojoj niko nije slušao »glas naroda«, već s projektom »demokratske tranzicije« u Bosni i Hercegovini u kojoj su zapadne demokratije bez ikakvog stida ohrabrivale, i nastavljaju da ohrabruju, faktičko predstavljanje »zajednica« koje kod sebe raspoznaju kao antidemokratsko, i koje kod njih već počinje da izaziva paniku.


[1] Svijet br. 3, od 15. februara 1996, s. 16.

[2] Razgovor s Dževadom Sabljakovićem, Start BiH, 20. juni 2000, s. 33. Sada dostupno i u Vrapcima na grani, s. 378.

[3] Abdulvehab Medeb, Zloupotreba islama, IMIC-Rabic, Sarajevo, 2003, ss. 132-133.

[4] Friedrich Schiller, Die Jungfrau von Orleans, III, 6.

[5] V. sada u T. Haverić, Ethnos i demokratija, s. 341.

[6] Robert M. Hayden, “Democracy” without a Demos? The Bosnian Constitutional Experiment and the Intentional Construction of Nonfunctioning States, East European Politics and Societies, 1. maj 2005.