Nesumnjiva prednost odluke da objavljujem on line neke završene dijelove knjiga na kojima radim jest što na taj način dobivam mnoge komentare, usmene i pismene, od kojih mi neki pomažu da tekst po potrebi promijenim ili pojasnim. Loša strana iste odluke jest što me isti komentari ponekad potaknu da preuredim plan još nenapisanih dijelova, pa čak i da potpuno mijenjam napisane, koji će se u štampanom izdanju onda razlikovati od onih koji su već objavljeni na mojoj web-stranici. A to je prava mȍra za autora koji, poput mene, nastoji da zadrži kontrolu nad svojim diskursom.

Prije koju godinu, počeo sam objavljivati na ovom mjestu poglavlja ili dijelove poglavljâ Bošnjaštva kao promašenog projekta (»Muslimanski rezolucionari«, »Ispravka krivog naroda« itd.). U posljednje vrijeme, objavio sam prvi i drugi nastavak »Samoograničavanja uma«, poglavlja u kojem problematiziram nereflektirano mišljenje, limitirano dogmom koja se ne dovodi u pitanje. Iako je takvo mišljenje univerzalno a ne etnospecifično, najavio sam da ću se zbog prirode svoje teme u trećem nastavku zadržati »na primjerima štete koju bosanskom muslimanskom subjektu, njegovom samorazumijevanju i njegovim legitimnim očekivanjima nanosi nereflektirano mišljenje samoograničeno dogmom o uzvišenosti nekritički posredovanog islamskog ideala, koji se ahistorijski uzdiže iznad životnog svijeta«.

Treći nastavak već je bio priveden kraju kada se pojavio jedan komentar zbog kojeg sam prisiljen da ga promijenim (ovo »prisiljen« ne treba doslovno shvatiti, ja to zapravo radim s neobuzdanom radošću!). Komentar o kojem je riječ je ustvari uvodnik Filipa Mursela Begovića u sedmičniku Stav, suviše je obiman da bih ga prenio u cjelini, ali računam da će se čitalac s njim svakako upoznati preko poveznice koju donosim.

Begović u uvodniku upozorava na moralnu niskost i nedosljednost neimenovanih mrzitelja Stava i Stranke demokratske akcije, koji se zgražaju zato »što je SDA-ovac Haris Zahiragić mršnuo Mirsada Čamdžića iz Naše stranke te ga označio balijom«, dok se, eto, niko nije zgražao kada je pisac ovih redova svojevremeno upotrijebio sličnu kvalifikaciju za novinare i saradnike Stava. Da je upravo to ideja teksta svjedoči i naslov: »Tarik Haverić nazivao nas je ‘balijskim medijskim šljamom’, osude nije bilo«.

Da bismo napredovali u spoznaji, moram najprije uputiti na prvi nastavak serijala »Antiamerikanizam«, koji s bosanskim muslimanskim subjektom nema nikakve veze, ali sam u njemu pojasnio drugo od dva glavna značenja izraza »korisni idioti«: »oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli«. I još sam dodao: »U posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča«.

Hvala Filipu Murselu Begoviću i butum turskom novinarstvu što su mi dali, kada sam najmanje očekivao, povod da tu priču sada ispričam.

Šta su, dakle, moje teze, i kako ih bez svoje namjere potkrepljuje Stav, koji se preko reda ugurao u ovo poglavlje?

Jedna od teza koje razrađujem u Kritici bosanskog uma i deriviranim tekstovima jest da su činjenice najveći neprijatelj Bošnjaka kao konstitutivnog naroda, i da bosanski muslimanski subjekt, kada se oponentima suprotstavlja ili nastoji da ih diskvalificira, kazuje a ne dokazuje. Drugim riječima, on se zadovoljava površnim analogijama ili lijepljenjem etiketa, propuštajući da iznese činjeničnu građu koja bi univerzalni auditorij uvjerila u osnovanost njegovih ocjena. U ovom slučaju, Begović uspostavlja paralelu između dva slučaja upotrebe pridjeva »balijski« u javnom prostoru, sugerirajući da oni koji svojevremeno nisu osuđivali mene ne bi danas smjeli osuđivati jednog SDA-ovca. No čitalac ne saznaje koju je neistinu Mirsad Čamdžić izgovorio i time zaslužio da ga Haris Zahiragić nazove lažljivim balijskim psetom, ni zašto sam ja novinare Stava nazvao balijskim medijskim šljamom.

Prije nekih pet godina objavio sam, na portalu Tačno.net, u kratkom razmaku dva teksta, »Imati svoj Stav« i »Poznaje se ko je šovinista – vedra čela a obraza čista!«. Napisani su kao reakcija na uvrede koje je, u skupštinskoj raspravi o imenovanju jedne osnovne škole po nacističkom simpatizeru Mustafi Busuladžiću, pretrpio poslanik Skupštine KS Predrag Kojović, koga su Safet Mešanović i Rasim Smajić nazvali četnikom. Javnost se nakratko uzburkala, a Stav je objavio »Dosije Mustafa Busuladžić« na 18 strana, sastavljen od autorskih tekstova i kopija autentičnih dokumenata. Ja sam u prvom tekstu, »Imati svoj Stav«, spomenutu dvojicu poslanika nazvao »balijskim političkim šljamom«, a novinare Stava koji su im pružili podršku – »balijskim medijskim šljamom«.

Čime je Stav bio zaslužio takvu kvalifikaciju? Najprije, relativizacijom samog ispada do kojeg, ako je vjerovati tim istinoljupcima, možda nije ni došlo: iako su kamere sve zabilježile, u Stavu smo mogli pročitati da je »Kojović prilikom rasprave o povlačenju odluke o imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću, navodno (podv. T. H.), nazvan četnikom od strane nekih zastupnika«. Dalje, imena tih nekih zastupnika nijednom se ne spominju – ali se spominje Segmedina Srna, koja »siluje javnost neuvjerljivom argumentacijom« o krivici Mustafe Busuladžića. Konačno, u dosjeu o Busuladžiću, od 18 strana pet je posvećeno klevetanju Predraga Kojovića koji je takav odnos, uvjerava nas Stav, i zaslužio: on bi se, kako piše Enes Ratkušić, »s pravom morao zapitati i proanalizirati koliko sam podgrijava takvu vrstu animoziteta«.

To bi, dakle, bili moji razlozi da novinare Stava nazovem balijskim medijskim šljamom, a uredništvo bi sada trebalo da ukaže na neistine koje je u nedavnom televizijskom nastupu iznio Mirsad Čamdžić i koje bi opravdale kvalifikaciju »lažljivo balijsko pseto«. No sumnjam da će to učiniti: kod bosanskog muslimanskog subjekta, izbjegavanje suočavanja s činjenicama nije više stvar konjunkture već (psihičke) strukture. Taj je subjekt sasvim napustio praksu dokazivanja jer se njegovo nereflektirano mišljenje odvija u modusu kazivanja, te će ga i u ovom slučaju sasvim zadovoljiti egalitarizam školskog dvorišta: vi ste rekli za nas, pa ćemo i mi za vas!

Na desetinama stranica koje mi je Stav posvetio proteklih godina mogu se naći brojni primjeri etiketiranja nepotkrijepljenog tekstualnim ili bilo kakvim drugim činjenicama. Bilo bi izuzetno naporno da ih sve pobrojim, pa donosim samo prigodan izbor, takoreći florilegij:

Reagirajući na gorespomenuti tekst »Imati svoj Stav«, M. Drnišlić me drugarski opomenuo u reakciji s naslovom »Kada govori o šovinizmu, Haverić bi najprije trebao pogledati u ogledalo«. No u predmetnom tekstu ja ne govorim o šovinizmu niti tu riječ uopšte spominjem, na što sam i upozorio uredništvo, ali ispravka je izostala…

Dalje, prilikom izlaska Kritike bosanskog uma, objavio je u Stavu Elis Bektaš obiman tekst »Tarik Haverić: Sekularni propovjednik«[1], u kojem priznaje da knjigu nije čitao, ali da je na osnovu intervjua koji sam dao Prometeju zaključio da se radi o eklatantnoj promociji rasizma i šovinizma – i to nakon što me nadnaslov »Tanka je linija između fašiste i sekulariste« smjestio gdje treba, da malo podeblja osnovnu ideju teksta. Bektaš, naravno, nije ponudio nijedan element, ni iz pročitanog intervjua ni iz nepročitane knjige, na osnovu kojeg bi univerzalni auditorij mogao zaključiti da je T. H. rasist, šovinist i fašist. Nije to učinio ni šest godina kasnije, kada je pokušao da se izvadi za svoje nekadašnje pisanje.

Ja sam, naime, šest godina kasnije evocirao tu epizodu jer mi je trebala za argumentaciju, i na to sam – u tekstu »Cucla za konstitutivne narode« – utrošio tačno 137 (sto trideset sedam) riječi. Elis Bektaš, regionalni šampion u self-begenisanju, objavio je šest sati kasnije na portalu Preokret  tekst od 1943 (hiljadu devetsto četrdeset tri) riječi, u kojem je uglavnom ukazivao na moju povrijeđenu autorsku sujetu, svejednako zaobilazeći meritum: na osnovu kojih je tekstualnih činjenica zaključio, onda, da sam rasist, šovinist i fašist?

Žalosno je to: Bektaš je u međuvremenu nogiran iz Stava pa je promijenio i stavove, no umjesto da to pošteno prizna upinje se da nas uvjeri kako je bio u pravu i onda i danas. Takav poduhvat nije neizvediv (znam iz iskustva!), ali da bi u tome uspio, Bektašu fali jedno 500-1000 pročitanih knjiga (a ne intervjua!), osjećaj mjere i spisateljsko umijeće. A nema niko da mu kaže…

Zatim, u još jednom svome uvodniku Filip Mursel Begović ustvrdio je za E. Kazaza i mene:

Ova dva šaptača iz ljevičarskih političkih krugova predstavljaju se kao nezavisni intelektualci koji su pod prismotrom i ugnjetavanjem nekog režima. Kako je to moguće kada su obojica jedni od najzastupljenijih u medijskom prostoru Federacije BiH: drombuljaju u svojim tekstovima po novinama i portalima, objavljuju u brojnim časopisima, članovi su većine žirija za dodjele književnih nagrada, vareni i pečeni na Federalnoj televiziji, a posebno su aktivni na regionalnim medijskim projektima.

Na to sam ja, gladan činjenica za koje mislim da uvijek treba da prethode vrednosnim sudovima, zatražio da Begović navede samo jednu priliku u kojoj sam izjavio, u bilo kojoj formi, da sam progonjen od režima. A to nije bilo sve:

Dalje, volio bih da saznam u kojim to brojnim časopisima objavljujem, izuzmu li se Sveske za javno pravo, gdje sam u proteklih šest godina objavio četiri rada ispunjavajući, kao univerzitetski nastavnik, svoju obavezu iz člana 28 Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Rado bih čuo i u kojim sam emisijama Federalne televizije, na kojoj sam navodno »varen i pečen«, gostovao (koliko se sjećam, u protekle tri godine dao sam jednu izjavu pred kamerama ove kuće).

Na kraju, ponudio sam poštenu pogodbu:

Želi li Begović da iz modusa kazivanja pređe u modus dokazivanja, dovoljno je da navede samo jedan žiri za dodjelu književnih nagrada čiji sam bio član, i samo jedan od svih tih regionalnih medijskih projekata u kojima sam »posebno aktivan«, i ja ću se na stranicama Stava javno izviniti uredništvu i čitaocima.

Može li čitalac pogoditi je li Filip Mursel Begović prihvatio ponudu, i iznio bilo koji dokaz koji bi opravdao iznesene inkriminacije?

Poseban vid zaobilaženja činjenica jest davanje odgovora na pitanja koja niko nije postavio. Najupečatljiviji primjer, u bavljenju Stava mojim radom i djelovanjem, jest jedan tekst Elisa Bektaša (opet!): »Odlazak na hadž nije prijetnja ustavnom poretku BiH«. Šta može čitalac nego da zaključi kako sam ja negdje izjavio da stotine ljudi koje odlaze na hadž tim činom ugrožavaju ustavni poredak, a sablaznuti Bektaš tvrdi da to nije tako?! Ali, u saopštenju koje sam potpisao kao (tadašnji) član Predsjedništva Naše stranke, i koje je bilo povod za Bektašev opsjenarski tekst, kaže se da država ne bi smjela izdvajati sredstva za vršenje privatnih vjerskih obaveza (u ovom slučaju, 67 hiljada maraka za odlazak na hadž službenika Ministarstva odbrane), jer je to u suprotnosti s načelom sekularnosti – dok ustavni poredak BiH (opet!) niko nije ni spomenuo! I kao da to sitno podmetanje nije dovoljno, Bektaš izmišlja još jedno pitanje, »Je li državni sekularizam nespojiv s vjerskim slobodama?«, na koje onda s energijom odrečno odgovara. No pitanje nije glasilo imaju li državni službenici slobodu da upražnjavaju vjeru (naravno da imaju!), već da li to njihovo upražnjavanje vjere, kao što je odlazak na hadž, treba da plaćaju poreski obveznici… (U buketu etiketa koje su mi ovom prilikom nalijepljene ističu se »proizvoljnost«, »predrasude«, »neznanje« i »skučeni ideološki imperativi«.)

Zbog svega toga, nisam se malo smijao kada sam naišao na jedan Bektašev kasniji tekst, »Idioti s najvišeg nivoa«, u kojem se autor žali da su u nekakvoj diskusiji u kojoj je sudjelovao »dvojica njenih učesnika koji su javno istaknutiji i poznatiji od ostalih, Dragan Markovina i Ante Tomić, uporno … davali odgovore na pitanja koja niko nije postavljao«, a sva pitanja koja je on sâm pokušao da postavi »ostala su bez odgovora«. Ma vidi molim te, zar ima i toga?! Dok je na stranicama Stava sumnjivim argumentima branio režim koji danas jednako netalentirano napada, Elisu Bektašu nije smetao taj manir s kojim se ja sudaram evo već trideset godina (iako ja svoje korisne idiote ne smještam na najviši nivo)…

Pregled pitanja na koja Stav ne odgovara jer mu ne odgovara završavam pravim malim biserom: u onoj razmjeni prije pet godina Filip Mursel Begović bunio se kao Grk u apsu zato što sam Stav nazvao novinom u službi političkih nalogodavaca. Moj odgovor opet se ticao materijalnih činjenica:  

Tačno je da uredništvu Stava pripisujem nalogodavce i političke direktive. No umjesto da glumi uvrijeđenost, Filip Mursel Begović mogao bi tu tvrdnju lako podvrgnuti empirijskoj provjeri objavljući ime vlasnika društva Simurg media, koje je izdavač Stava.

Begović se u nastavku nije oglasio, ali zato danas, u uvodniku koji je povod za ovaj tekst, opet prosvjeduje zato što Stav nazivam »turskim biltenom« – no na pitanje »ko je vlasnik Stava?« još uvijek nemamo odgovor.

Posljednja dva primjera odnosa bosanskog muslimanskog subjekta prema činjenicama tvore posebnu skupinu. Radi se o konstatacijama koje su tačne ali i vrednosno neutralne, no iznesene su optužujućim tonom, pa fungiraju kao moralna osuda[2]. Usto, sablažnjivanje koje autori nastoje da izazovu često služi kao dimna zavjesa, kako bi se spriječilo čitaoca da izvuče zaključak do kojeg bi, bez njihove sugestivnosti, morao doći.

Prvi primjer je Begovićevo podsjećanje, u istom uvodniku, da ja u svome tekstu optužujem redakciju Stava da sarađuje sa OSA-om, no ne kaže zašto to činim i šta me na to navelo. A stvar je jednostavna: u gorespominjanom »dosijeu Busuladžić« Stav je donio foto-kopije Zapisnika o saslušanju Mustafe Busuladžića u sarajevskoj OZNA-i od 2. maja 1945. Kako je arhiva OZNA-e danas u posjedu Obavještajno-sigurnosne agencije, obratio se, prije Stava, ovoj agenciji Nenad Veličković tražeći iste dokumente, no nije mu dopušteno ni da ih fotokopira ni da ih fotografira. Za Stav ta ograničenja nisu važila, pa sam napisao:

Dakle, što nije bilo dopušteno Nenadu Veličkoviću i Fondu Otvoreno društvo, dopušteno je Filipu Murselu Begoviću i Stavu – nimalo inteligentan način da se OSA odbrani od optužbi da se nalazi pod političkim utjecajem SDA.

Begović, dakle, ne laže kada kaže da sam njegovu redakciju optužio za saradnju sa OSA-om, ali opet propušta da se izjasni o meritumu: ako te saradnje nema, otkud mu foto-kopije dokumenata koje su drugima uskraćene?

Bosanski muslimanski subjekt je kao pojedinac hiperinteligentan, i kada bi iskoračio iz kolektivnog rasuđivanja okovanog dogmama koje mu nameću njegovi vjerski i politički autoriteti lako bi, na osnovu iznesenih podataka o »optužbi za kooperaciju«, došao do plauzibilnog zaključka: T. H. je prije pet godina upozoravao da OSA služi Stranci demokratske akcije, što danas potvrđuje State department stavljajući njenog direktora na »crnu listu«.

Sličan mehanizam iznošenja tačnih podataka povišenim tonom koji treba da izazove moralno zgražanje (i prikrije neprijatne istine) primijenio je svojevremeno i portal Faktor (koji je Stav u drugom pakovanju). Trajala je kampanja za lokalne izbore, moje ime našlo se na listi Naše stranke u opštini Stari Grad, pa su patrioti tražili da povučem kandidaturu jer sam »u Parizu 1993. Armiju RBiH optuživao da provodi etničko čišćenje«. Što je tačno, uz manje izmjene: nije se radilo o Armiji već o nekim jedinicama, i to ne generalno već u srednjoj Bosni. Cijela rečenica glasi:

Umjesto da eliminiraju HVO kao vojni faktor, a učine sve da zaštite hrvatsko civilno stanovništvo, neke bosanske jedinice i same provode »etničko čišćenje« u srednjoj Bosni.

I ovdje bi bosanski muslimanski subjekt, misleći do kraja, to jest preko granice koju postavlja dogma o bezgrešnosti Bošnjaka i muslimana, lako došao do plauzibilnog zaključka: T. H. je već 1993. upozoravao na zločine zbog kojih će desetak godina kasnije u Hagu biti osuđeni, po komandnoj odgovornosti, Enver Hadžihasanović na tri a Amir Kubura na dvije godine zatvora (»za ratne zločine na širem području srednje Bosne, u Zenici te oko Travnika i Vareša u drugoj polovini 1993«).

Ovdje je, od Faktorovog sablažnjivanja nad mojim davnim iznošenjem istine koja će u međuvremenu postati pravna istina, čak zanimljiviji način na koji su saradnici ovog portala otkrili citirani »klevetnički iskaz«. Našli su ga u engleskom prevodu (Yugoslavia Dismembered, 1995) knjige francuske autorice Catherine Samary La déchirure yougoslave (1994), koja citira jedan tekst koji sam objavio u dnevniku Libération u oktobru 1993. Sve je tu: i naslovna strana, i inkriminirajuća rečenica na engleskom, i tačna referenca na francuskom, osim…

Osim što je ta inscenacija istraživačkog novinarstva bila sasvim nepotrebna. Cijeli tekst »Kobni mirovni plan za Bosnu« bio je, u trenutku Faktorovog »otkrića«, dostupan na bosanskom punih jedanaest godina, otkad sam ga 2009. objavio u Vrapcima na grani[3].

Ja ipak razumijem zašto su se urednici Faktora dobro čuvali da upute čitaoca na izvorni tekst, zadovoljavajući se prevodom jedne engleske rečenice prevedene s francuskog. Naime, »Kobni mirovni plan za Bosnu« počinje tvrdnjom koju u nastavku obrazlažem, a koja glasi: »Kad god je to zavisilo od njega, bosanski predsjednik Izetbegović povlačio je poteze koji su nanosili najviše štete njegovoj državi i njenom stanovništvu«[4].

Nezgodno! Prijetila je opasnost da i ovdje bosanski muslimanski subjekt, ako ga se pusti da sam misli, dođe do plauzibilnog zaključka: T. H. je još 1993. ukazivao na štetočinstvo Alije Izetbegovića, o čemu će u decenijama koje slijede drugi autori pisati cijele knjige.

Pa je onda bolje prevesti s engleskog jednu rečenicu prevedenu s francuskog, i patriotski zagalamiti.

I tako trideset godina…

[1] Elis Bektaš, »Tarik Haverić: Sekularni propovjednik«, Stav 89, 17. novembar 2016, ss. 16-18.

[2] U Kritici bosanskog uma pokazao sam da je to omiljeno argumentativno sredstvo Muhsina Rizvića kada piše o Andrićevom pripovjedačkom postupku: naprimjer, vrednosno neutralan podatak, u Putu Alije Đerzeleza, da je mlađi od dvojice Morića nekad »učio stambolsku medresu«, za Rizvića je »blasfemičan«. V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, Sarajevo, 20223, s. 112 i dalje.

[3] Vidi sada u Tarik Haverić, I vrapci na grani, ECLD, Sarajevo, 20232, ss. 250-253.

[4] Ibidem, s. 250.