I.

(Ovaj tekst čini prvi dio drugog poglavlja knjige Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti, koja treba da se pojavi do kraja 2021.)

Drugi problemski kompleks čija nam analiza pomaže u objašnjenju bošnjačkog kulturno-političkog neuspjeha jest odnos bosanskog muslimanskog subjekta prema toku Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom povijesnom prostoru i njegovom ishodu, kao i prema ocjenama koje je o ulozi Muslimana u tim zbivanjima davala službena jugoslavenska historiografija od 1945. do 1990. Dio muslimanske kulturne elite u tom razdoblju bio je nezadovoljan »marksističkim« prikazima te problematike, pa se bošnjačka kulturna elita, ničim sputana nakon 1995, dala na njihovo revidiranje.

Jedan od glavnih prigovora bio je da su jugoslavenske komunističke vlasti umanjivale doprinos Muslimana-nekomunista pobjedi Narodnooslobodilačkog pokreta, želeći sačuvati svojevrstan monopol na antifašizam. Među desetak radova nejednake vrijednosti koji su u proteklih dvadesetak godina posvećeni ispravljanju te nepravde, naročito mjesto zauzima studija Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam[1], o kojoj sam na prethodnim stranicama govorio drugim povodom[2]. U središtu spora su tzv. muslimanske rezolucije iz 1941, koje su prema mišljenju bošnjačkih autora predstavljale jasan prosvjed muslimanskih vjerskih prvaka, građanskih političara i drugih uglednika protiv ustaških zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ti dokumenti, štaviše, predstavljaju samu bit »bošnjačkog antifašizma« koji se na njih može svesti, o čemu svjedoči i drugi dio naslova Bandžovićeve studije: Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.).

Prvi sistematičan tekst o rezolucijama iz 1941. dugujemo Muhamedu Hadžijahiću. Radi se o autorovom izlaganju na naučnom skupu »1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine« održanom u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971, koje je dvije godine kasnije objavljeno u zborniku radova i saopštenja[3]. Svoju karakterizaciju tih dokumenata Hadžijahić iznosi kratko i nedvosmisleno na samom početku izlaganja:

U postojećoj politološkoj literaturi dosta je malo pažnje obraćano tzv. muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine. U njima su predstavnici organizacija, mnoge istaknutije ličnosti tadašnjeg javnog života kao i neki pojedinci u nizu gradova Bosne i Hercegovine osudili ustaška nasilja nad Srbima i drugim progonjenim[4].

Na održivost ove ocjene još ću se vraćati, a rekonstrukciju počinjem od jedne druge tvrdnje iz istog Hadžijahićevog teksta, koja se tiče geneze muslimanskih rezolucija iz 1941:

Začetak svim ovim rezolucijama, ali prije svega sarajevskoj, može se smatrati skupštinski zaključak organizacije ilmije (svećenstva) El-Hidaje od 14. augusta 1941. U tač. 4 rezolucije, donesene na toj skupštini, javno se protestiralo protiv zločina[5].

Ovu tvrdnju će kasnije – a naročito u naše vrijeme – mnogi autori doslovno prenositi ili ponavljati s većim ili manjim stilskim prilagodbama. Safet Bandžović, naprimjer, prepisuje je uz sitne izmjene ne upućujući na Hadžijahića, ali izvor nije teško prepoznati:

Začetak svim ovim značajnim rezolucijama, prije svega »Sarajevskoj«, može se smatrati skupštinski zaključak Udruženja ilmije »El-Hidaje« od 14. augusta 1941, kojim se javno protestiralo protiv zločina i stradanja[6].

Još jednu varijaciju Hadžijahićeve tvrdnje predstavljaju i sljedeći redovi:

Udruženje ilmije El Hidaje, u 4. tački svoje rezolucije, izdane 14. avgusta 1941. godine, se jasno distanciralo i usprotivilo ustaškim zločinima. Upravo ovaj zaključak predstavlja začetak svih muslimanskih rezolucija, ali prije svega Sarajevske rezolucije[7].

Neki autori, najčešće anonimni (kada je riječ o web-stranicama), uspijevaju da prepisujući od prepisivača poistovete zaključak skupštine »El-Hidaje« sa Sarajevskom rezolucijom, pa su na službenoj web-stranici Islamske zajednice, s endemijskim šlamperajem, dva dokumenta (jedan nastao 14. augusta a drugi 12. oktobra 1941) u naslovu spojena u jedan: »Sarajevska rezolucija El-Hidaje«[8]. U samom tekstu, međutim, donosi se ovaj drugi dokument, dok je prvi izostavljen.

Ne zaostaje ni uvijek nepouzdana Wikipedija na bosanskom jeziku, pa pod natuknicom »Mehmed Handžić« možemo pročitati:

Sarajevska rezolucija bila je rezolucija koju je tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu … 14. augusta 1941. na prijedlog glavnog odbora usvojila Skupština udruženja ilmije (muslimanski vjerski službenici) »El-Hidaje«. Ovom rezolucijom konstatira se teška situacija u kojoj su se našli muslimani Bosne i Hercegovine, a za koju se navodi da je posljedica smišljene politike ustaša da izazovu sukobe pravoslavaca i muslimana, javno se osuđuju zločini pojedinih muslimana nad Srbima, konstatira se obespravljenost muslimana koju sprovode katolici i zahtijeva uspostavljanje reda i mira, kažnjavanje odgovornih za zločine i pružanje pomoći žrtvama[9].

Konačno, u egidi uz tekst Osmana Sušića »Bošnjačko ne ustaškim zločinima«, objavljen u Stavu, turskom političkom magazinu na bosanskom jeziku, stoji da je »Sarajevska rezolucija usvojena … 14. augusta 1941. na skupštini Udruženja ilmije ’El-Hidaje’«[10]. (Napominjem da Sušić u samom tekstu ne brka dvije rezolucije; oprema je, kao i svugdje, redakcijska, pa je uredništvo Stava iskoristilo priliku da plasira još jedan od falsifikata kojima ispunjava svoju misiju uljepšavanja moralne slike svih Erdoğanovih saveznika.)

Nakon što smo otklonili nesporazum koji se godinama provlači kroz »pouzdane izvore« iz kojih bosanski muslimanski subjekt ekskluzivno crpe elemente za historijske ocjene svoje kao i tuđe povijesti, i nepobitno utvrdili da se radi o različitim dokumentima od kojih je jedan (skupštinska rezolucija »El-Hidaje«) navodno inicirao sve druge (Sarajevsku rezoluciju, a prije nje prijedorsku i poslije nje mostarsku, banjalučku, bijeljinsku itd.), vrijeme je da pogledamo šta u njima stoji, uspoređujući izvorni tekst s prepričavanjima koja sam naveo, ali i s nekima koja ću još navesti.

Skupštinska rezolucija »El-Hidaje«

Uvid u izvorni tekst? U slučaju skupštinske rezolucije »El-Hidaje« od 14. augusta 1941. to je mnogo lakše reći nego ostvariti. Naime, tekst rezolucije nije dostupan široj javnosti. Hadžijahić navodi da je »rezolucija … u cijelosti objavljena u društvenom glasilu V, br. 1, od 22. rujna 1941, na str. 28«[11], ali ona sve do danas nije preštampana. To može da začudi: trideset godina je prošlo od propasti komunističko-ateističkog režima, trideset godina obilježenih revalorizacijom bosanskomuslimanskog nasljeđa, tokom kojih su svakom aspektu ovog potonjeg posvećene dvije-tri monografije, objavljene su u divot-izdanju hiljade dokumenata koje bi neko ocijenio kao beznačajne, dobili smo u prevodu čak i izabrana djela u deset (10) knjiga novohanbelijskog pravnika Ibn Tejmijeta koji je nesporni uzor svih vehabija ovoga svijeta i duhovni praotac saudijske dinastije – ali ne i tekst koji je inicijalni akt bosanskomuslimanskog otpora ustaškim zločinima, jedinstven u okupiranoj Evropi.

Idealna prilika ukazala se s objavljivanjem knjige Nasuprot zlu, u izdanju El-Kalema, izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini[12]. U knjizi su se po prvi puta našle na jednom mjestu sve muslimanske rezolucije iz 1941, kao i Zajednička izjava o nasilnom ekstremizmu koju su, kako saznajemo iz predgovora Hilme Neimarlije, početkom decembra 2015. »potpisali bošnjački nosioci odgovornih dužnosti u političkom, vjerskom i kulturnom životu u Bosni i Hercegovini«. Preštampan je spominjani tekst Muhameda Hadžijahića iz 1971, trojica autora (Mustafa Spahić, Enes Karić, Mevludin Dizdarević) pišu o reakcijama na rezolucije i o njihovoj recepciji, sveudilj se spominje rezolucija »El-Hidaje«, ali njenog teksta nema. Zvuči nevjerovatno, ali ni u ovom tematskom skupnom djelu nije se našlo mjesta za tu jednu jedinu stranicu!

Prije nego što pokušamo odgonetnuti zašto je to tako, vrijedi pogledati u kakvoj je atmosferi održana sama skupština. O događaju piše Sarajevski novi list; novinar kome je uredništvo povjerilo zadatak očito ne zna mnogo o muslimanskoj kulturi, pa smo tako obaviješteni da je, prije nego što će predsjednik udruženja Mehmed ef. Handžić započeti uvodni govor, »zamoljen … g. Hafiz Hamid ef. Muftić da prouči jedno ’oševe’«! No novinaru treba vjerovati kada izvještava o stvarima koje su mu bliže:

U svom govoru predsjednik je podsjetio učesnike, da je ovo prva skupština »El-Hidaje« u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u kojoj se »El-Hidaji« kao i svim ostalim ustanovama muslimana Hrvata daje mogućnost slobodnog i normalnog razvitka i rada. Za to upućuje prve svoje riječi Bogu sa hvalom što nam je podario slobodu, a po tom u ime skupštine pozdravlja Poglavnika i predlaže slijedeću brzojavku:

Poglavniku

Nezavisne Države Hrvatske

Dru. ANTI PAVELIĆU

                                                                                                                    Zagreb.

Muslimansko svećenstvo okupljeno na glavnoj godišnjoj skupštini svoga društva »El-Hidaje«, održane po prvi put u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ima čast pozdraviti Vas kao Poglavnika naše mlade i mile Nezavisne Države Hrvatske, koji u svakom pravcu ima puno razumijevanje za potrebe naše Islamske vjerske zajednice.

Izražavajući našu zahvalnost i odanost ostajemo

                                                                                     Za Dom spremni!

                                                                                     Predsjednik M. HANDŽIĆ

Čitanje brzojavke popraćeno je frenetičnim klicanjem Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Nakon takvog početka, čitalac koji zna u kojem će svjetlu desetljećima kasnije bosanski muslimanski subjekt prikazivati ovaj događaj teško će pristati da oduševljenu podršku skupštinara ustaškom režimu raspozna kao čin građanske hrabrosti jedinstven u okupiranoj Evropi, pa s razlogom očekuje pozorišni obrat, naprimjer »A onda je predložena jedna rezolucija koja osuđuje ustaške zločine nad Srbima, Židovima i Ciganima, kojoj su nazočni klicali još frenetičnije negoli Poglavniku!«… Međutim, ostat će razočaran. Sve što saznajemo jest da je »na koncu … Kasim ef. Dobrača dao nacrt jedne rezolucije, koja je s nekim korekcijama izglasana. Skupština je završena učenjem Kurana a. š. i dovom«[13].

Treba li povjerovati da su Handžić i Dobrača lukavo ponudili tekst u kojem javni prosvjed protiv ustaških zločina ipak figurira, ali je tako dobro prikriven da ga javnost nije primijetila? Samo je jedan način da to provjerimo – naime, da vidimo šta zaista piše u rezoluciji glavne godišnje skupštine »El-Hidaje«, prve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojoj se ustanovama muslimana Hrvata daje mogućnost slobodnog i normalnog razvitka i rada.

Rezolucija ima sedam tačaka. U Prvoj tački »Skupština sa zadovoljstvom konstatira da najviši čimbenici u našoj državi pokazuju u svojim brojnim izjavama jaku volju da se muslimanima dade puna sloboda u vjerskim, vjersko-prosvjetnim i vakufsko-imovinskim poslovima. Na osnovu toga skupštinari sa lijepim nadama očekuju skoro ostvarenje naših želja u tome pogledu«.

U Drugoj tački »skupštinari jednoglasno odobravaju dosadanji rad El-Hidaje i njeno sudjelovanje na donošenju novog zakona i štatuta Islamske vjerske zajednice«.

U Trećoj tački »skupštinari konstatiraju da je s najviših mjesta u državi istaknuto i više puta javno i jasno naglašeno da su obje vjere i islamska i katolička potpuno ravnopravne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U duhu ove visoke misli potrebno je da sav hrvatski narod radi i misli. Stoga je najosnovnija dužnost potpuna tolerancija i bratska suradnja svih članova hrvatskog naroda na izgradnji naše mlade države. Svaka netrpeljivost ili nejednaki postupak u pogledu vjere šteti našoj općoj narodnoj i državnoj stvari«.

U Petoj tački (koja zbog greške u numerotaciji nosi broj 6) konstatira se težak materijalni položaj islamskih vjerskih službenika, naročito mualima, i apelira na državu da im pomogne: »Kada se u ovo vrijeme obratila pažnja državnim činovnicima i kada se gleda, da im se materijalno pomogne, skupštinari konstatiraju, da bi kako vjerske, tako i državne vlasti, trebale u ovom pogledu izaći u susret islamskim vjerskim službenicima«.

Šesta tačka (koja nosi broj 7) zalaže se za muslimansko jedinstvo: »El-Hidaja je uvijek stajala na stanovištu potpune sloge muslimana u duhu vjerskih uputa i propisa. Skupštinari konstatiraju da se svi muslimani moraju držati ovoga načela, naročito u današnjim prilikama«.

Sedma tačka (koja nosi broj 8) podsjeća da je »Novopazarski sandžak … historijski sastavni dio Bosne i Hercegovine, a sandžački muslimani … nerazdruživi dio muslimanskog dijela hrvatskog naroda. Stoga glavna skupština moli sve mjerodavne, da ulože trud da se svakako Sandžak uključi u okvir Nezavisne Države Hrvatske«.

Čitalac je sada pozvan da sadržaj ovih tačaka usporedi sa gorenavedenim referiranjima na rezoluciju »El-Hidaje«, i da pokuša pronaći gdje se to »konstatira … teška situacija u kojoj su se našli muslimani Bosne i Hercegovine«, kako bi htjela Wikipedija na bosanskom jeziku. Sasvim suprotno, u Prvoj tački skupština izražava zadovoljstvo njihovim položajem. S obzirom na to, ne čudi što se ne može naći potvrda ni ostalih s time povezanih izmišljotina koje bošnjački pseudohistoričari, publicisti opšte prakse i ostali poslenici na nacionalnoj afirmaciji prepisuju jedni od drugih. Ne konstatira se, dakle, »obespravljenost muslimana koju sprovode katolici« već se naprotiv podsjeća u Trećoj tački »da je s najviših mjesta u državi istaknuto i više puta javno i jasno naglašeno da su obje vjere i islamska i katolička potpuno ravnopravne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«. Osuda zločina nad Srbima? Ne da osuda ne postoji, nego se u rezoluciji »El-Hidaje« Srbima odriče i vjerska ravnopravnost: uz dvije ravnopravne vjere, islamsku i katoličku, nema mjesta za treću, četvrtu i petu, za pravoslavlje, judaizam i protestantizam… Dalje, ako je i moguće ustvrditi da su Muslimanske rezolucije iz 1941. »prvi jasan znak razočarenja jednog širokog sloja bosanskohercegovačkih muslimana« Nezavisnom Državom Hrvatskom[14], to sigurno ne vrijedi za ovaj tekst za koji bi se htjelo da ih je inspirirao: sasvim suprotno, skupštinari u Sedmoj tački žale što Nezavisna Država Hrvatska nije još veća, i priželjkuju da joj se priključi i Sandžak.

Ostaje, onda, još samo Četvrta tačka rezolucije,ona u kojoj je navodno sadržan njen sukus, pa je donosim u cijelosti:

Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih nevinih muslimanskih žrtava koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da se u duhu visokih uputa svoje vjere i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela. Molimo državne vlasti da što prije zakonski zavedu sigurnost u svim krajevima ne dozvoljavajući da se što bilo čini na svoju ruku kako ne bi nevini ljudi stradali.

Čitalac će se sam uvjeriti da se u ovih pet rečenica, iz kojih bosanski muslimanski subjekt nastoji da iscijedi, kao iz suhe drenovine, javni prosvjed protiv ustaških zločina nad Srbima i Jevrejima, ni Srbi ni Jevreji ne spominju. Jedine žrtve s kojima skupštinari saosjećaju su »nevine muslimanske žrtve koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju«. O kakvim je nemirima riječ?

Jedna je mogućnost da rezolucija cilja na četničke pokolje u istočnoj Bosni u kojima su Muslimani zaista žrtve, i njihovo spominjanje bilo bi samorazumljivo – no onda je nejasna upotreba eufemizma: »nemiri« umjesto »pokolja«, to zvuči kao da skupštinari žele da ublaže razmjere stradanja svojih istovjernika.

Druga je mogućnost da se misli na srpske/četničke odmazde zbog ustaških zločina u Hercegovini, zločina o kojima literarnu potvrdu nalazimo kod Alije Nametka (»Šta je sinoć omrklo vlaškog uha u Stocu, nije ga ni pola osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad«[15]). Neutralna oznaka »nemiri« onda je razumljiva – nije zamislivo da skupština koja je frenetično klicala Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usvaja rezoluciju u kojoj se makar i spominju (a kamoli osuđuju!) ustaški zločini koji izazivaju odmazdu nad Hrvatima muslimanima. Skupštinarima je, naravno, poznato da se u ustaškim postrojbama nalazi i sasvim lijep broj Hrvata muslimana čiji »angažman« izlaže smrtnoj opasnosti nezaštićena muslimanska sela, pa osuđuju »sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje«, no ključne riječi u ovoj osudi su »na svoju ruku«. Nasilje je u NDH državni projekt i provodi se organizirano, ali skupštinari nemaju o tome šta da kažu. Njima smeta samo samoinicijativno nasilje, ono koje izlazi iz okvira državne akcije, pa će to još jednom naglasiti u završnoj rečenici ove Četvrte tačke: »Molimo državne vlasti da što prije zakonski zavedu sigurnost u svim krajevima ne dozvoljavajući da se što bilo čini na svoju ruku kako ne bi nevini ljudi stradali«. I ta skrušena molba sadrži bit navodnog »bošnjačkog krika slobode u porobljenoj Evropi«: skupština »El-Hidaje« traži da vlasti jedne zločinačke države zavedu sigurnost. I to da je zavedu zakonski, što objektivno uključuje i primjenu rasnih zakona donesenih 30. aprila… Razumljivo je, onda, da je za bošnjački projekt mnogo bolje da se tekst rezolucije ne preštampava već da se samo posvuda spominje, što su shvatili i inteligentni urednici knjige Nasuprot zlu.

Dopuštam sebi da ukažem i na treće moguće značenje »nemira« koji se spominju u prvoj rečenici Četvrte tačke, pa tako i na još jedno moguće tumačenje pobuda za donošenje rezolucije »El-Hidaje«. Nakon što je prethodnog mjeseca KPJ pozvala narod Bosne i Hercegovine na ustanak, dolazi širom zemlje do akcija protiv njemačkog okupatora i ustaških vlasti u kojima sudjeluju i Muslimani. To se manje-više zna iako se o tome ne piše, to zna Ustaško redarstvo kao što znaju i muslimanski vjerski prvaci, pa kako ta činjenica narušava sliku o jedinstvu svih Hrvata muslimana u podršci »mladoj i miloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, i kako je očito da ne ostaju svi »Za Dom spremni« poput Mehmeda Handžića i oduševljenih skupštinara »El-Hidaje«, ovi potonji osjetili su potrebu da se od takvih elemenata ograde i osude »sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje«. Ime barem jednoga od tih pojedinaca i prirodu nasilja u koje se upustio saznat ćemo nepunu sedmicu kasnije, kada se u istom Sarajevskom novom listu pojavi sljedeća vjestica:

Osuđeni komunisti u Sarajevu

PO POKRETNOM PRIJEKOM SUDU

Jučer poslije podne Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Velike župe Vrhbosne izdalo je oglas slijedećeg sadržaja:

OGLAS

Danas su pred senatom Pokretnog prijekog suda odgovarali zbog komunističke promičbe HAVERIĆ DŽAVID, 21 godinu star i ĐURĐEVIĆ MILOVAN, 27 godina star.

Sudskom je raspravom ustanovljeno, da su imenovani organizirali komunističku stranku i da su raspačavali letke komunističkog sadržaja, a Haverić, da je prilikom uhićenja pokušao ubiti organa vlasti, pa ih je stoga senat Pokretnog prijekog suda OSUDIO NA SMRT.

Nad Haverić Džavidom izvršena je u zakonskom roku KAZNA SMRTI STRIJELJANJEM, dok je Đurđeviću Milovanu kazna smrti milošću  P o g l a v n i k a  zamijenjena s 20 godina teške tamnice.

Sarajevo, dne 20. kolovoza 1941.

Ravnateljstvo za javni red i sigurnost

VELIKE ŽUPE VRHBOSNE[16].

Ja, naravno, ne tvrdim da je moje čitanje Četvrte tačke rezolucije »El-Hidaje« jedino ispravno: čak i da imamo obilje izvora, prave pobude skupštinara ne bi bilo moguće dokazati. No u društvenim naukama, u koje spada i historija, ne radi se – za razliku od prirodnih nauka – toliko o dokazivanju koliko o argumentiranju. Ako je moguće argumentirati da se u rezoluciji prosvjeduje protiv zločina nad Srbima i Jevrejima iako se ni Srbi ni Jevreji ne spominju, i da se njome osuđuju ustaške vlasti iako rezolucija »izbjegava da krivicu pripiše bilo kojoj osobi ili skupini« (Robert Donia), onda je moguće argumentirati i da njome bosanska ulema potvrđuje lojalnost režimu i ograđuje se od djelovanja ilegalaca i komunista Muslimana, premda se ovi ne spominju…

Muslimanske rezolucije iz 1941.

Nešto drukčije stoji stvar s muslimanskim rezolucijama iz 1941. u užem smislu koje, po mom mišljenju, treba posmatrati u diskontinuitetu s rezolucijom »El-Hidaje«.

Najprije, šta u njima piše? Rašireno je uvjerenje, stvoreno papagajskim ponavljanjem, da su »svim rezolucijama zajednička … dva motiva i obilježja: osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima i stanovište koje odgovornost za bošnjačko sudjelovanje u zločinima veže isključivo za bošnjačke pojedince, izvršioce zločina«[17]. Međutim, uvid u tekstove, koji je sada znatno olakšan objavljivanjem knjige Nasuprot zlu, pokazuje da se u svih sedam rezolucija (prijedorska, sarajevska, mostarska, banjalučka, bijeljinska, tuzlanska, zenička) Jevreji – da počnemo s njima – spominju samo jedan jedini puta, u Banjalučkoj rezoluciji od 12. novembra 1941, i to u dosta indikativnom kontekstu: potpisnici ne prosvjeduju što su Jevreji (zajedno sa Srbima) »iseljeni« ili su izbjegli pred nasiljem, već negoduju zbog odnosa vlasti prema njihovoj imovini:

Vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu paradirajući u uniformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine. To najbolje mi vidimo ovdje u Banjoj Luci gdje je sa imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Židova napravljen izvor pljačke i bogaćenja za pojedince, njihove obitelji i prijatelje. Pri tome se nije vodilo računa o poštenju i prošlosti tih osoba ni o interesima države. Stručne su radnje davane nestručnjacima, imetci ogromne vrijednosti su davani često bez ikakve procjene ili uz bagatelne procjene i bez ikakve garancije i to onima koji nemaju nikakvih posebnih zasluga za Državu Hrvatsku[18].

I to je najozbiljnija zamjerka u bližoj ili daljoj vezi s Jevrejima u svih sedam rezolucija: banjalučki muslimani se bune što vlasti nagrađuju podobne a ne stručne i sposobne (isti problemi onda kao i danas!), i zalažu se za svojevrsnu meritokratiju – imovinu izbjeglih i iseljenih Jevreja treba dijeliti u interesu Nezavisne Države Hrvatske i prema zaslugama za istu!

Jednako je teško naći osudu ustaških zločina nad Romima/Ciganima, koji se spominju samo u dvije rezolucije, prijedorskoj i zeničkoj. Prijedorska rezolucija spominje ih u kontekstu pritužbi na ustaški logor u ovom gradu:

Za vrijeme pobuna u okolini mjesta bez pitanja ma koga od muslimana naoružavao je ovaj logor među ostalim i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz suradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere[19].

Ove redove možemo smatrati prosvjedom protiv ustaških zločina nad grkoistočnjacima tj. Srbima (i na to ću se još vratiti), ali ni uz najbolju volju ne možemo u ovoj karakterizaciji (pa čak i) Cigana kao najgoreg ološa raspoznati želju prijedorskih muslimana da ih uzmu u zaštitu.

Zenička rezolucija mnogo je određenija, i za razliku od svih drugih izrazito tematska. Mevludin Dizdarević posvećuje joj u knjizi Nasuprot zlu poseban tekst, u kojem nas upoznaje i s historijatom:

Prve korake u zaštiti Roma bosanskohercegovačka javnost je inicirala već u prvoj polovici jula 1941. kada su ustaške vlasti u Tešnju vršile popis Cigana, kako bi mogle početi s progonima evidentiranih. (…) S tim u vezi, u Sarajevu je obrazovana stručna komisija sa zadatkom da izradi elaborat u odbranu Cigana koji bi onda bio predat njemačkim i ustaškim vlastima. (…) Cilj elaborata bio je da omogući teorijsku podlogu za uvrštavanje Roma u arijevsku rasu i tako ih spasi od progona i istrebljenja[20].

Stručnu komisiju činili su Hamdija Kreševljaković, Derviš M. Korkut, Mehmed Handžić i Muhamed Kantardžić koji se, naravno, nisu usprotivili Rosenbergovoj rasnoj teoriji (niti bi to iko javno mogao učiniti u Sarajevu 1941), već su nastojali da je upotpune. Prihvatili su grubu podjelu na Arijevce i sve ostale, i jedino su željeli da pomoću »naučnih argumenata« prebace jednu populaciju iz niže rase u višu. Zaključili su

da u BiH postoje dvije vrste Cigana: »bijeli Cigani«, čisti muslimanski Hrvati koji su integrirani u najveće gradove BiH i »crni Cigani«, koji žive nomadskim kriminalnim životom i komuniciraju uglavnom na ciganskom jeziku. Međutim, na iznenađenje ustaškog režima (a vjerovatno i Nijemaca), komisija je zaključila da »obje spomenute grane Cigana, prema naučnim istraživanjima, pripadaju arijskoj, odnosno indoevropskoj/indogermanskoj rasi«[21].

No za ondašnje muslimanske prvake ipak je bilo važnije da zaštite muslimanske Arijevce, tj. »bijele Cigane« ili Arlije, što potvrđuje i Dizdarević:

Progon bijelih Cigana značio bi, dakle, progon bosanskih muslimana. Bojeći se šireg revolta muslimana i ne nalazeći naročitog razloga da insistiraju na uništenju Cigana Arlija u Bosni i Hercegovini, vlasti su učinile Bošnjacima ustupak, tako da je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu 30. VIII 1941. izdali raspis, kojim su obustavljene mjere protiv tzv. bijelih Cigana[22].

Međutim, ustaške vlasti na terenu nisu uvijek uvažavale tu odluku: dolazi do »upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih ’cigana’ iz Travnika«, i šire se glasine »da će se isto tako postupiti i sa ostalim muslimanima takozvanim ’ciganima’ Herceg-Bosne«. To navodi zeničke muslimane da sastave rezoluciju, koju 26. maja 1942. upućuju vrhu svoje islamske zajednice od kojeg traže određenu akciju prema »upravnim vlastima«. Potpisnici ne prosvjeduju protiv rasno motiviranih zločina, već nastoje da unesu preciznost u određenje nepoželjnih rasa, prenebregavajući mišljenje iz spominjanog elaborata o arijevstvu podjednako crnih i bijelih Cigana. Jer, Arlije zapravo i nisu Cigani:

Pod pojmom cigani imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne  postoje nikakve ni državne ni druge granice.

Ugledni zenički muslimani, dakle, ne prosvjeduju protiv zločina nad Ciganima uopšte (iako naslov Dizdarevićevog teksta »Muslimanska rezolucija o zaštiti Roma« sugerira suprotno), već podsjećaju u nastavku na spomenuti raspis kao na pravni osnov za izuzimanje Cigana-muslimana iz akcije koja je u toku:

Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. VIII 1941. broj 32661/41. koja određuje, da se u tzv. bijele cigane muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati Arijevcima. Stoga i na iste se ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene ili koje će se u buduće odrediti protiv Cigana[23].

Potpisnici nemaju ništa da kažu o mjerama koje se već godinu dana primjenjuju prema crnim Ciganima, ni o mjerama koje će se prema njima eventualno ubuduće primjenjivati. Njihova briga ograničena je na bijele Cigane zato što su ovi muslimani, dok su prema crnim, plavim, žutim ili ljubičastim Ciganima, kao nemuslimanima, sasvim ravnodušni i prepuštaju ih njihovoj sudbini.

Kada je riječ o Srbima, vidjeli smo da prva rezolucija u nizu, prijedorska, otvoreno i nedvosmisleno evocira ustaško »ubijanje mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere«. Nakon toga, zločini nad Srbima spominju se izrijekom u Mostarskoj rezoluciji:

Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, i nasilna prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavcima Srbima i drugim sugrađanima, strane su potpuno duši svakog muslimana[24].

Konačno, u Banjalučkoj rezoluciji nalazi se nekoliko redaka u kojima se Srbi doduše ne spominju, ali nije teško pogoditi da se misli upravo na njih:

Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve; prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te silenje na prelazak u katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas muslimane ovih krajeva djelovale najnezgodnije[25].

Na osnovu ovih navoda iz kojih se vidi da se, od sedam rezolucija, zločini nad Srbima samo u dvije osuđuju izravno i u jednoj neizravno, čitalac će se sam uvjeriti koliko je proizvoljna tvrdnja da je svim rezolucijama zajednička »osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima«, tvrdnja koja je jedan od ugaonih kamenova bosanskomuslimanskog prerađivanja historije. S druge strane, sve rezolucije iz 1941. zaista imaju jedan zajednički element, a to je briga Hrvata-muslimana za Hrvate-muslimane.


[1] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), izdanje autora, Sarajevo, 2010.

[2] V. supra, poglavlje »Ispravka krivog naroda«.

[3] *** 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.

[4] Muhamed Hadžijahić, »Muslimanske rezolucije iz 1941. godine«, 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, op. cit., s. 275.

[5] Muhamed Hadžijahić, »Muslimanske rezolucije iz 1941. godine«, 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, op. cit., ss. 275-276.

[6] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam…, op. cit., s. 258.

[7] V. http://bosnae.info/index.php/sarajevska-rezolucija-iz-1941-godine-jasno-bosnjacko-ne-ustaskim-zlocinima-u-drugom-svjetskom-ratu

[8] V. https://www.islamskazajednica.ba/dini-islam/tekstovi/93-za-rivot-i-vjeka/1189-sarajevska-rezolucija-el-hidaje

[9] V. https://bs.m.wikipedia.org/wiki/Mehmed_Hand%C5%BEi%C4%87

[10] Osman Sušić, »Bošnjačko ne ustaškim zločinima«, Stav br. 23, 13. august 2015, ss. 18-22.

[11] Muhamed Hadžijahić, »Muslimanske rezolucije…«, op. cit., s. 276.

[12] *** Nasuprot zlu (prir. Enes Karić i Mustafa Spahić), El-Kalem, Sarajevo, 2019.

[13] »Glavna skupština ’El-Hidaje’ pozdravlja Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku«, Sarajevski novi list, 17. kolovoza 1941, s. 6.

[14] Enes Karić, »Muslimanske rezolucije u novijim tematizacijama«, Nasuprot zlu, op. cit., s. 39.

[15] V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, 20162, ss. 22-24.

[16] Sarajevski novi list, 23. kolovoza 1941, s. 4.

[17] Osman Sušić, op. cit., ss. 20-21.

[18] Banjalučka rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 89.

[19] Prijedorska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 73.

[20] Mevludin Dizdarević, »Muslimanska rezolucija o zaštiti Roma«, Nasuprot zlu, op. cit., ss. 65-66.

[21] Emily Greble, Sarajevo, 1941-1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi, University Press, Sarajevo, 2020, s. 103. Autorica upućuje u bilješci na dokument 1742 iz Ustaške građe u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine.

[22] Mevludin Dizdarević, »Muslimanska rezolucija o zaštiti Roma«, op. cit., s. 66.

[23] Zenička rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 100.

[24] Mostarska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 81.

[25] Banjalučka rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 85.

Početna