Uz mnoge prednosti, »neprisustvo na društvenim mrežama« ima i jednu lošu stranu: prijatelji, kolege ili samo poznanici koji frenetično prate sve razmjene na, recimo, FaceBooku, uporno mi šalju ekranske snimke tzv. postova za koje vjeruju da bi me mogli zanimati, najčešće zato što me autori spominju u različitim kontekstima, i različitim povodima. I kao da priželjkuju neki moj sočan komentar ili reakciju… Ja ipak smatram da su razmjene mišljenja na društvenim mrežama, koliko god osoba bilo u njih uključeno, privatne, jer nisu dostupne svima nego samo »prijateljima na FaceBooku«, i da na njih ne treba javno reagirati, baš kao kada bi bile izrečene na nekom druženju iza zatvorenih vrata.

Stvar je osjetno drukčija kada fejsbukovske mudrosti postanu javne, uglavnom tako što ih prenesu novine ili portali, s komentarom ili bez njega. Upravo to se dogodilo u tekstu »Nema Tunji mosta«, koji na web-stranici Stava potpisuje N. H. a iz kojeg saznajemo da na sarajevskom Gradskom vijeću inicijativa da se most kod Vijećnice nazove po Muhamedu Filipoviću nije usvojena, jer nije dobila dovoljno glasova. Nakon što je uredno naveo/navela imena svih vijećnika koji su glasali protiv, N. H. nas obavještava da je nakon te odluke »na društvenim mrežama reagirao Nenad Filipović, sin Muhameda Filipovića, uposlenik Orijentalnog instituta«. I prenosi rečenu reakciju u kojoj Nenad Filipović iznosi barokni scenarij u kojem i ja igram neku ulogu, kao polovina zloglasnog a svemoćnog sekularno-vjerničkog dvojca koji je »oko kahve« odlučio da »nema Tunji mosta«.

Ovakva reakcija mogla se očekivati. Nenad Filipović je ogorčen jer život nije ispunio njegova očekivanja: desetljećima je sjedio za radnim stolom u nadi da će dobiti zvanja i priznanja, a dobio je samo hemoroide. I dijagnozu, naravno, to ne treba zaboraviti: pseudologia phantastica. Postavio mu ju je psihijatar dr Salih Riđanović u tekstu »Falsifikat pamćenja« (Oslobođenje, 1. august 1990), nakon što je Nenad Filipović objavio u Danima tekst u kome je potpuno izmislio razgovor s psihijatrovim ocem, Ibrahim-efendijom Riđanovićem. Budući da se cijela epizoda ticala tada aktuelne zamjene imena »Muslimani« imenom »Bošnjaci«, posvećujem joj znatan prostor u jednom poglavlju Bošnjaštva kao promašenog projekta, a ovdje prenosim samo Riđanovićev zaključak: »Očito je da su navedeni dijelovi Nenadovog teksta čista piščeva fantastična pseudologija. (…) Potreba konfabulacije mladog čovjeka koji se opredjeljuje za nauku predstavlja posebno pitanje. Sad se zna, recimo samo toliko, da treba biti oprezan te s velikom rezervom primati sve njegove navode i tvrdnje, jer evo on već dokazuje da fabulacije servira kao činjenice«.

Trideset tri godine kasnije, Nenad Filipović više nije mlad čovjek. Bolest mu se pogoršala, i njegove konfabulacije sve su fantastičnije. Zašto visoka jela na šumskom proplanku ima spaljen vrh? Naivčine će pomisliti da ju je udario grom, no Nenad Filipović zna istinu: grupa zavjerenika noću je tajno dovezla na proplanak vatrogasno vozilo, a T. Haverić je s ljestava brenerom spržio stablo! Da je u životu imao ikakvog kontakta s nekim filozofom ili barem logičarem, Nenad Filipović bi saznao za Ockhamovu britvu, načelo koje jednostavnijim objašnjenjima daje prednost nad složenijima (Entia non sunt multiplicanda praeter necessitatem). U ovom slučaju, sasvim zadovoljavajuće objašnjenje ishoda glasanja jest da određen broj gradskih vijećnika nije smatrao da Muhamed Filipović zaslužuje da se most nazove po njemu! Nikakve zavjere nije bilo, no ako je tačno da su svi ti vijećnici Bošnjaci, kako tvrdi N. Filipović, onda je to dobra vijest, znak da je bosanski muslimanski subjekt napravio prvi korak ka samoosvještenju. Ideolog CK SK BiH i urednik Titovih izabranih djela, predavač na partijskoj školi u Kumrovecu i dogmatski marksist, koji se javno hvalio svojim ideološkim okretanjem ćuraka (»Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio!«), naprosto nije osoba čiju uspomenu treba čuvati u bilo kojem društvu na putu ozdravljenja. Krajnji je cilj zdravo društvo u kojem moralnu paniku ne izaziva vijest da »Tunji nema mosta«, već sâmā inicijativa da Tunjo uopšte dobije most…

Nije uvijek tako bilo, ali Nenad Filipović kao da ne prihvata činjenicu da komunistička partija više nije na vlasti. Ranije se znalo: kada je Partija odlučila, krajem 1970-ih, da predsjednik njene Ideološke komisije Muhamed Filipović, sa samo dvije objavljene knjige, jednom o Lenjinu a drugom o Marxu, postane član ANUBiH, mašina je stavljena u pogon. No rigidna partijska disciplina nije bila dovoljna, glasanje je bilo tajno pa Tunjo naprosto nije dobio – ni tada – broj glasova potreban za izbor. Za ponovljeno glasanje dopremili su s Ilidže, iz Ciglarovog instituta, Nedima Filipovića sve u invalidskim kolicima, i njegov glas presudio je da se Tunjo provuče u Akademiju. Nedim Filipović, naravno, nije smatrao da njegov rođak Muhamed zaslužuje mjesto u ANUBiH, ali je kao komunist stare škole slijedio direktivu… No ta vremena su prošla!

Ne treba imati iluzija: iako demokratski proces podrazumijeva neslaganje, Nenad Filipović će i dalje smatrati da su demokratski donesene odluke koje mu se ne sviđaju zapravo skandalozne. No savjetujem mu da ne gubi nadu, barem što se tiče Tunje i mostova: kako bi rekao omiljeni pisac Muhameda Filipovića a i svih nas, što izgubiš Na Drini ćupriji, dobiješ na Travničkoj hronici…