Spekulativne vježbe (II)

Spekulativne vježbe (I)

Sam Hegel bio je kao mislilac svjestan da na mjesto povijesnih formacija koje s razlogom propadaju ne dolaze odmah, a naročito ne kao već dovršene, one koje će s razlogom opstati. Kao privatno lice, međutim, on pokazuje nestrpljenje neobično za onoga ko je filozofski zahvatao povijest i insistirao na njezinoj vremenitosti. U oktobru 1819. on piše Georgu Friedrichu Creuzeru: »Ja imam upravo pedeset godina, od toga sam proživio trideset u ovim vremenima stalno punim nemira pa sam se ponadao da je već jednom gotovo sa strahovanjem i nadanjem. Sada moram da gledam kako to neprestano ide dalje i štaviše … uvijek nagore«. A tih trideset godina, to je vrijeme koje je proteklo od 1789, od Francuske revolucije oko koje se, za Hegela, »sabiru sva određenja filozofije u odnosu na vrijeme« (J. Ritter), ali na koju on nikada nije mogao da gleda »s obale jednog sigurnog svijeta« kao na svršen događaj.

Za generacije koje su 1989. bile zrele i intelektualno formirane, referentni događaj – njihova Francuska revolucija – bio je pad Berlinskog zida. Skoro četrdeset godina kasnije, vremena su puna nemira, vlada globalni strah kod najrazličitijih populacija i slojeva, obale sigurnog svijeta nema na obzoru, i čini se da sve ide nagore. No samo privatnim licima dopušteno je da osjećaju razočaranost, dok mislioci koji razvijaju teorije o sadašnjem povijesnom trenutku i nastoje da naslute neposrednu budućnost ne bi smjeli imati afektivan odnos prema predmetu svoga promišljanja. Ako su njihovi doprinosi ipak obilježeni moralnim negodovanjem zbog politike svjetskih sila, i ako su neki od njih ogorčeni »liberalnom demokratijom« koja navodno nije ispunila svoja obećanja (i njihova očekivanja), to je stoga što kao mjernu jedinicu povijesnih procesa uzimaju svoj životni vijek. To je iluzija koju treba razbiti: život naše generacije je tek jedan trenutak u povijesti, i mi neki drukčiji svijet nećemo dočekati, a vjerovatno ni naša djeca. Što ne znači da treba da odustanemo od aktivnog angažmana na mijenjanju sadašnjeg stanja.

Ali, ko smo uopšte »mi« koji treba ili ne treba nešto da činimo, i kakav treba da bude taj naš aktivni angažman kada se jednom međusobno prepoznamo? Da bih to pojasnio, ukazujem na nekoliko intelektualno obavezujućih posljedica koje povlači raskidanje veze civilizacije i teritorija, i postuliranje dviju sukobljenih neteritorijalnih civilizacija, liberalne i autokratsko-identitetske:

Samoodricanje na koje će se najteže pristati, i ujedno izvrtanje perspektive koje uvodi najveće tektonske poremećaje, jest oduzimanje demokratiji svake vrijednosti osim instrumentalne. Ona kao takva ništa ne obećava učesnicima u demokratskom procesu, i ima istu funkciju kao i zakon o saobraćaju. Ovaj zakon nikoga ne obavezuje da sudjeluje u saobraćaju, niti učesnicima u saobraćaju nalaže odredište. On im ne jamči da će ostvariti ciljeve radi kojih su krenuli na put, niti da će do odredišta uopšte doći – on samo postavlja obavezujuća pravila za sve koji svojom voljom odluče da se u saobraćaj uključe. Ta pravila nemaju nikakvu moralnu vrijednost i mogla bi biti drukčija (negdje se u dvosmjernom saobraćaju obavezno vozi desnom stranom, a negdje lijevom), ali je bitno da ih se svi pridržavaju pod prijetnjom sankcija kako bi se postigao jedan viši cilj, izbjegavanje sudara i žrtava.

Shvaćena minimalistički, kao tehnika donošenja opšteobavezujućih odluka većinom glasova, demokratija ima instrumentalnu vrijednost utoliko što smanjuje vjerovatnoću društvenih sudara i žrtava. Ona članovima društva omogućuje sudjelovanje u upravljanju poslovima zajednice, ali ne jamči da će odluke koje se donose u demokratskom procesu uvijek biti u njihovom partikularnom interesu. Zauzvrat, ostavlja im osnovanu nadu da će se, u sagledivom roku, oko njihovih preferencija i opredjeljenja obrazovati nova većina koja će usmjeravati društvene procese – što smanjuje vjerovatnoću da će oni koji u jednom trenutku ostaju u manjini pribjeći sili da bi ostvarili svoje ciljeve.

Demokratija shvaćena na taj formalistički način, kao tehnika odlučivanja bez ikakvog materijalnog određenja ili ograničenja donesenih odluka, teži da se pretvori u tiraniju većine. Takav ishod sprečava liberalna dimenzija liberalne demokratije – skup neotuđivih prava, pretpolitičkih i individualnih, koja pojedinca štite od samovolje demokratske vlasti jednako kao i od nedemokratske. Jezikom Johna Rawlsa, liberalizam i demokratija nalaze se u »leksičkom poretku« u kojem liberalne vrijednosti imaju prvenstvo nad demokratskima: ove druge ne mogu se ostvarivati na štetu prvih. Kada se taj poredak promijeni pa se prvenstvo dade demokratiji, nastaju neliberalna demokratska društva kakva su današnja Mađarska, Rusija, Iran, Izrael ili SAD: nosioci vlasti su izabrani u demokratskoj proceduri, ali sistematski krše individualna prava članova društva ili nekih njihovih kategorija.

U obrnutoj perspektivi, dakle, liberalna nedemokratska društva, ona u kojima je participacija njihovih članova u političkom odlučivanju ograničena, smatraju se većom civilizacijskom vrijednošću od neliberalnih demokratskih društava, i liberalnoj dimenziji daje se prednost nad demokratskom kad god se one nađu u sukobu.

Minimalističko shvatanje demokratije vodi ka minimalističkom shvatanju liberalne demokratije. Ova potonja može se opisati kao sistem u kojem svi članovi društva imaju jednaka politička prava i sudjeluju u donošenju opšteobavezujućih odluka izravno ili putem izabranih predstavnika, i u kojem ih skup individualnih prava i sloboda štiti od tiranije većine uspostavljajući prostor u kojem javna vlast uopšte ne može odlučivati – ali ne daje nikakva obećanja u ekonomskoj i socijalnoj sferi. To je drugo samoodricanje s ozbiljnim posljedicama na koje u ovoj fazi moraju pristati pripadnici liberalne civilizacije: politički sistem liberalne demokratije omogućuje jednakost svih članova društva na startu, on državnim aparatom štiti njihovo pravo da ostvaruju vlastite projekte koristeći svoja znanja, talente i umijeća, i u određenoj mjeri pomaže osobama u nepovoljnom položaju da na startu poprave svoje izglede u životnoj utrci – ali im ne jamči jednakost na cilju.

Očita je razlika u odnosu na socijalizam, ali je i ovdje nužna promjena perspektive: u račun ne ulazi razlika u obećanjima (gdje socijalizam uvijek izlazi kao pobjednik, jer obećava mnogo a liberalna demokratija ne obećava ništa), već razlika u ostvarenjima. Prihvatimo li taj obrat, razliku socijalizma i liberalizma možemo opisati na sljedeći način: svi historijski pokušaji da se ostvari socijalizam kao politička kontrola nad društvom i privredom (proizvodnjom i raspodjelom) završili su se masovnim uništavanjem individualnih egzistencija ne ispunivši nijedno od obećanja, dok su liberalne demokratije u svega nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata ostvarile državu blagostanja koja ispunjava mnoga socijalistička obećanja.

Zapadna ljevica pokušala je da terminološkom agresijom prisvoji socijalna postignuća postindustrijskog kapitalizma, npr. nazivajući poredak u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj »skandinavskim« ili »nordijskim socijalizmom«, u čemu se naročito isticao američki senator Bernie Sanders – što nije prošlo bez reakcije pogođenih (Sorry Bernie Bros But Nordic Countries Are Not Socialist). Sanders je dobar primjer ljubaznog i dobronamjernog ljevičarskog štetočine koji svojim maksimalističkim zahtjevima otežava da se postigne i ono što bi realno bilo moguće. U novembru 2024. godine 77 miliona ljudi glasalo je za Donalda Trumpa, svejednako znajući čime je bio obilježen njegov prvi mandat. Mnogi od njih u sadašnjem kršenju elementarnih prava američkih građana (o građanima drugih zemalja da ne govorimo!) i Trumpovom nipodaštavanju institucija i procedura vide klizanje SAD u autokratiju, i prihvatili bi politiku desnog centra koja bi restaurirala tradicionalne vrijednosti, ali bi slabo koji pristao da iz svoga džepa finansira Sandersov program »izgradnje miliona pristupačnih kuća i stanova« i »besplatnog pristupa državnim koledžima, univerzitetima, stručnim školama i medicinskim fakultetima«. (Da socijalistička retorika donosi korist samo socijalističkim retorima pokazuje i primjer kongresnice iz New Yorka Alexandrije Ocasio-Cortez koja je 2018. izabrana u Predstavnički dom na osnovu sličnog programa – javni univerziteti bez školarine, oprost studentskih zajmova, posao za sve koji ga žele, stanovi za sve… – čije bi ostvarivanje koštalo 40.000 milijardi dolara. Od Alexandrijinog programa nije bilo ništa, ali je ona izabrana u Kongres još triput zaredom.)

Još 1989. konstatirao je Claus Offe da je pojam socijalizma postao operativno prazan, i ocrtao obeshrabrujuću perspektivu svake lijeve politike: »ljevica mora sebi bespoštedno priznati da u čisto tehničkom pogledu funkcionalan model socijalističkog političkog poretka … ne postoji; čak i kada bi postojao, ne bi postojali socijalno-tehnički ostvarivi i demokratski očekivani uvjeti njegovog uvođenja; čak i kada bi ti uvjeti bili neproblematični, neizvjesno je šta bi se dogodilo s dijelovima stanovništva koji ne bi bili spremni da slijede ljevicu na putu u postkapitalizam«. Trideset pet godina kasnije, jasno je da ljevica sebi nije ništa bespoštedno priznala. Konceptualno-afektivnu prazninu izazvanu urušavanjem revolucionarnih poredaka marksistički autori i ljevičarski aktivisti nastoje da popune na različite načine i tako prebole gubitak. Jedni su se upustili u tkanje novih metahistorijskih naracija sastavljenih od obećanja o »milionima stanova i kuća« koje bi čak i osnivači naučnog socijalizma proglasili fantazmagorijama; drugi, najbrojniji u jugoslavenskom historijskom prostoru, ispisuju stotine kolumni u kojima prosipaju histerični gnjev zbog stanja svijeta i samog postojanja liberalizma i (naročito!) kapitalizma, iako je pisanje protiv kapitalizma jednako smisleno kao i pisanje protiv Himalaja; treći, najopasniji, izgubivši s nestankom »radničke klase« izbornu bazu, okrenuli su se u zapadnim društvima manjinama i biračima poteklima iz imigracije, i politizirajući identitetska pitanja pripremaju sukobe koji će se razriješiti ustoličenjem nekog autokrata s demokratskim legitimitetom pozvanog da odbrani ugroženi identitet većine.

Posebnu (malobrojnu) skupinu čine relikti poput ostarjelog maoista Alaina Badioua, koga je propast socijalizma potakla da pozove na još jedan pokušaj ostvarenja direktno komunizma, bez prelaznih faza, pa je u vrijeme epidemije Covida savjetovao da se epidemijski interludij iskoristi »za rad na … transnacionalnom napredovanju treće etape komunizma, poslije sjajne prve etape kada je tek zamišljen, i zanimljive ali na kraju poražene etape državnog eksperimentiranja«.

»Desetine miliona uništenih života, fizičko i psihičko unižavanje ljudskih bića dovedeno do savršenstva, epski nedjelotvorna planska privreda, teror tajne policije, prisilna ateizacija, logori za istrebljivanje i prevaspitavanje klasnih neprijatelja od Sovjetskog Saveza i Kube preko Vijetnama i Kambodže do Kine i Sjeverne Koreje – sve je to supsumirano pod administrativno neutralnu oznaku ‘druga etapa komunizma’. Etapa zanimljiva (možda čak i simpatična?), ali eto, nažalost, poražena…« – tako sam svojevremeno pisao osvrćući se na ovu Badiouovu bezočnost koja je među ljevičarima ostala bez komentara, a sada ću samo dodati da ovakve inicijative daju odgovor na gornje Offeovo pitanje o tome šta bi se dogodilo s dijelovima stanovništva koji ne bi bili spremni da slijede ljevicu na putu u postkapitalizam…

Gornji (poduži) ekskurs bio mi je potreban da potkrijepim tvrdnju da je ekstremna ljevica po liberalnu civilizaciju jednako opasna kao i ekstremna desnica, prirodni vektor autokratsko-identitetske civilizacije koja se, prema glavnom postulatu ove spekulativne vježbe, nalazi s liberalnom civilizacijom u trajnom sukobu koji će obilježiti ovo stoljeće. U tom smislu, pripadnici liberalne civilizacije, oni »mi« kojima se ova vježba obraća i u čije ime autor govori, i koji postoje samo kao koncept ali mogu postati snaga svjetskog društva, jesu pojedinci koji

(a) prihvataju liberalno-demokratski minimum ali odbijaju utopističke avanture i svako ograničavanje individualnih prava i sloboda pod izgovorom ostvarenja socijalne pravde, i

(b) ne pristaju na ograničavanje individualnih prava i sloboda uime očuvanja kolektivnog identiteta etničkih, vjerskih, jezičkih ili običajnosnih zajednica.

To »postajanje svjetskom snagom« još je daleko. Ipak, liberalni autori tu i tamo pokažu ohrabrujući optimizam. Tako je na stranicama Washington Posta kolumnist Adrian Wooldridge nedavno ustvrdio: »Intelektualci na ljevici i desnici kažu da je liberalizam mrtav. Nipošto! Centristi svih zemalja, ujedinite se!«. Do okrupnjavanja liberalnog centra priključivanjem umjerene desnice i umjerene ljevice naravno neće doći, upravo zato što bi to bilo racionalno rješenje, a u današnjem svijetu strasti i nagoni nadjačavaju razum i brojčano i formacijski.

Šta onda mogu da urade stotine miliona »neujedinjenih centrista«, pojedinaca koji dijele minimalno jezgro liberalnih vrijednosti, rasijanih širom svijeta koji tone u haos, živeći neorganizirani i nepovezani u bitno različitim uvjetima što u velikoj mjeri uokviruju i usmjeravaju njihovo djelanje? Za kakvo su mijenjanje sadašnjeg stanja uopšte sposobni? Neku ideju možemo dobiti iz jednog klasičnog djela naučne fantastike, Zadužbine Isaaca Asimova. Hari Seldon, osnivač »psihohistorije« kao naučne discipline, predvidio je da će se Galaktičko carstvo raspasti, i da će nakon toga uslijediti 30 hiljada godina barbarstva. On stoga uspostavlja skupinu »enciklopedista« koji na dalekoj planeti Terminusu sastavljaju Galaktičku enciklopediju u kojoj objedinjuju sva ljudska znanja potrebna za obnovu civilizacije, kako bi se razdoblje barbarstva skratilo na »svega« hiljadu godina…

Danas niko ne može reći hoće li se svjetski sistem pokazati kao foolproof, ili će ga razvaliti šačica starih ludaka. Ako dođe do sloma svjetske političke i ekonomske strukture, pristalice liberalnog minimuma mogu pomoći da se skrati razdoblje barbarstva – tj. slobodne konkurencije sila – koje će nastupiti, tako što će djelovati lokalno, u svojim političkim društvima, i propovijedati riječju i ponašanjem umjerenost i izbjegavanje lijevog i desnog ekstremizma, svjesni da će tek neke buduće generacije doći do obale sigurnog svijeta. Ako se svjetski sistem ipak očuva, liberali će činiti što i dosad – nastojati da utječu na nužne promjene koje on mora pretrpjeti.