1. jula 1992, u ratnom Sarajevu, objavio sam u Oslobođenju tekst s naslovom “Što se više mijenja, to je više isto”, u kome sam analizirao Plat­formu za djelovanje Predsjed­ništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima predstavljenu javnosti nekoliko dana ranije. Ne dovodeći u pitanje dobre namjere članova Predsjedništva RBiH, prigovorio sam im “istočni grijeh bosanskohercegovačke politike” — neshvatanje nacionalnog pitanja. Oni naprosto nisu znali, pisao sam tada, kako da pomire društvo koje se te­melji na pravima i slobodama pojedinca (“država građana”) sa očiglednim postojanjem kolektiviteta — Srba, Hrvata i Muslimana — u Bosni i Hercegovini, pa su pokušali da projektiraju politički sistem na kojem se odmah vidjelo da ne može dje­lovati.

Da sistem svih ovih godina nije djelovao i da, ovakav kakav je, neće djelovati ni ubuduće — to ne treba posebno dokazivati. On, naravno, nije izgrađen da osnovama Platforme već na osnovama Aneksa IV Dejtonskog mirovnog ugovora, ali oba dokumenta imala su isti nedostatak: pokušala su da izgrade demokratiju bez demosa. Utoliko moje analize Platforme u bitnome pogađaju i duh tzv. Dejtonskog ustava, nastalog tri i po godine kasnije.  

Za tvorce Platforme, etnička odnosno “nacionalna” pripadnost bila je izvor političkih prava, a njihova glavna briga — kako osigurati “ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narod­nosti u upravljanju državnim po­slovima”. Pa su projektirali, kao jamstvo te ravnopravnosti, cijeli jedan sistem paritetne zastupljenosti, konsenzusa u odlučivanju i zaštite vitalnih nacionalnih interesa kroz Vijeće naroda u Skupštini RBiH… Nakon što sam podsjetio da je iste mehanizme imala i SFRJ i da to nije spriječilo njen raspad, formulirao sam tri pitanja koja su ukazivala na apsurdne posljedice kojima oni vode.

Budući da je Platforma potvrđivala da “tri kon­stitutivna naroda u BiH imaju svoje nacionalne interese”, pitao sam koji su to interesi: “Ako su jed­nom utvrđeni, trajni i nepromje­njivi, gdje su zapisani (za svaki narod posebno)? Ako se stalno iznova utvrđuju, ko ih utvrđuje? Kako se zove taj organ, tijelo ili pojedinac? I ko ih tumači? Ko može utvrditi da jedan konkre­tan zakon, propis ili politička odluka jest (ili nije) u interesu naroda?”.

Pitao sam, dalje, kako se — polazeći od op­šteg i jednakog prava glasa kao pretpostavke demokratije — vrši izbor za Vijeće naroda. “Da li postoje posebna glasačka mjesta za Srbe, Hrvate i Musli­mane, ili samo listići posebne boje? Ako samo Hrvati biraju svoje predstavnike za Vijeće naroda, a samo Muslimani svo­je, kako se dokazuje da je neko Hrvat (ili Musliman) kada se taj podatak (još uvijek) ne upisuje ni u ličnu kartu niti u pasoš? I, što je još važnije, kako se vrši opoziv poslanika u Vijeću naro­da? Ko utvrđuje da određeni poslanik nije dobro zastupao svoj narod?”

I, na kraju, zanimalo me “kako će se spriječiti mog imenjaka i prezimenjaka Tarika B. Haverića iz Olova da se kandiduje za Predsjedništvo RBiH kao Srbin (’muslimanske veroispovesti’)? Možda je on popisivaču u aprilu 1991. izjavio ne­što sasvim drugo, ali popisni listići su državna tajna. Kako, dalje, spriječiti glasačku maši­neriju SDA da zaokruži njegovo ime na listi ’srpskih kandidata’ i time mu, zbog brojčanih odno­sa, osigura izbor?”

Danas, više od dvadeset godina kasnije, čini se da su moja pitanja ostala jednako pertinentna, i jednako neodgovorena. Kada je riječ o “nacionalnom interesu” konstitutivnih naroda, koji je u međuvremenu postao “vitalni interes naroda”, jedini empirijski potvrđen zaključak do koga su došli učesnici konferencije “Šta je vitalni interes naroda i kome on pripada?”, održane 10. maja 2013. u Sarajevu u organizaciji Centra za političke studije, zaključak koji organizatori iznose u predgovoru publikacije koja objedinjuje izlaganja, jest da je “nepostojanjem preciznog određenja značenja ovog mehanizma otvoren … put za blokadu bilo kojih odluka na svim nivoima vlasti”. O tome da li samo Hrvati treba da biraju hrvatskog člana nekog organa (i ko je pravi Hrvat) naslušali smo se u protekle četiri godine (vidjeti pod Željko Komšić), i bilo je ostalo još jedino da se neka osoba s imenom orijentalnog porijekla izjasni kao Srbin da bi dospio na poziciju koju sistem predviđa za Srbe…

Bio sam nemalo ponosan na svoju moć anticipacije kada se i to konačno dogodilo: dvojica novoizabranih poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo, Haris Pleho i Rasim Smajić, izjasnili su se kao Srbi, kako bi prilikom formiranja Doma naroda Federacije BiH automatski ušli u njegov sastav! (Lokalna glasila, vjerna svojoj zadaći pogrešnog i nepotpunog informiranja, obavijestila su da su to učinili kako bi, preko plate kantonalnih poslanika, dobivali naknadu za rad u ovom domu, “paušal”. Pravi motiv leži, naravno, u onih 50 hiljada KM koje stranka, u ovom slučaju BOSS, dobiva godišnje po glavi delegata u Domu naroda FBiH, mimo njegove plate. A kako će stranka i dotični delegat podijeliti te ekstra pare, to je stvar unutarstranačkog dogovora…)

Analitičari pozvani da komentiraju tu vijest, opet, konstatirali su da ova dvojica nisu učinila ništa što im sistem ne omogućuje, te da se u cijeloj stvari ne radi o zakonitosti, već o moralnosti. I to je sasvim tačno! Sama riječ “moralnost” dolazi od latinske množine mores, “običaji”. Moralno ponašanje je ono koje je u nekoj sredini uobičajeno. U tom smislu, Plehi i Smajiću niko ne bi smio ništa da prigovori. Oni se ponašaju sasvim u skladu s običajima u Bosni i Hercegovini, gdje se bavljenje politikom svodi na lično bogaćenje, udomljavanje rodbine i prijatelja u javnim službama, namještanje tendera i jaranske privatizacije, uz povremene vatrene istupe koji konstitutivnim narodima vraćaju dostojanstvo. S druge strane, kad je već etnička pripadnost izvor političkih prava, zašto ne bi bila i izvor ekonomskih, jer jedno bez drugog ne ide …

Zanimljivo je, ipak, što su izostale reakcije onih instanci koje formacijski bdiju nad interesima i dobrobiti konstitutivnih naroda, u ovom slučaju Bošnjaka. Ni pisma ni razglednice iz Bošnjačke zajednice kulture Preporod, ni riječi od Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, ni habera iz Rijaseta… Od nabrojanih se, u ovakvim situacijama, ipak očekuje da alarmiraju javno mnijenje i upozore na kobne posljedice simpatičnog lukavstva sitnih seoskih prevaranata — pod uslovom da te posljedice sami mogu da sagledaju.

Piscu ovih redova nastavak se čini sasvim izvjestan: u narednom izbornom ciklusu, i ono malo mjesta koje je sistem u Republici Srpskoj predvidio za Bošnjake popunit će Mitar, Milutin i Dragoslav koji se “izjašnjavaju kao Bošnjaci”. I niko neće imati prava da im to zamjeri: Bošnjaci su prvi počeli, kao što su prvi osnovali i nacionalnu stranku. Tako će proces socijalne smrti bosanskohercegovačkih Muslimana, započet 25. maja 1990, ući u svoju završnu fazu.

Teško je reći kada će se pojaviti prvi nedvosmisleni znakovi da je proces završen. Možda će trebati čekati i dvadeset godina. Zato bih volio da upravo Oslobođenje i ovoga puta objavi moj prilog kako bih, ako tada budem živ, mogao priložiti foto-kopiju kao dokaz u nekoj budućoj debati.

(Oslobođenje, 3. novembra 2014, s. 11)

Početna Komentari