Pamćenje je varavo, i možda mi se samo čini, ali je Fikret Karčić otkad ga znam – dakle, više od četrdeset godina – prilazio proizvodima ljudskog duha jednako kao i danas, bez neumjerenog oduševljenja za stvari koje je odobravao i bez ostrašćenih osuda stvari koje nije odobravao.

Bio sam sprva rezerviran prema toj njegovoj rezerviranosti. U to vrijeme, mislio sam da ću život posvetiti predstavljačkim umjetnostima, a u bavljenju pozorištem ili filmom očekuju se emotivnost i energija; ja sam taj svoj stav, mladalački neuviđavno, postavio kao pravilo za sve druge ljude i ono što rade, pa mi je u Karčićevim tekstovima ponekad znalo zasmetati što se autor drži činjenica i ne upušta se u odvažne interpretacije. Godinama kasnije shvatio sam, ako svijet i jest pozornica, da historijski i teološki tekstovi nisu pozorišni komadi kojima treba pristupati s neobuzdanom maštom: uvjerio sam se da prianjanje uz činjenice nije nužno pozitivizam, da »pozitivizam« nije nužno ružna riječ, i da je Karčić uz brižljivo uspostavljenu faktografiju često nudio solidnu historijsku rekonstrukciju i vlastito, premda diskretno tumačenje djela i povijesnih formacija kojima se bavio.  A u današnje vrijeme, obilježeno površnošću i neodgovornošću, u kojem brigade samozvanih autora bez ikakvih stručnih kvalifikacija nude svakojake fantazmagorične interpretacije naše prošlosti i sadašnjosti, poželio bih  da postoji bar deset ili trideset autora Karčićevog profila, koji bi s ogromnim znanjem i strpljenjem, i spasonosnom suzdržanošću, radili na tome da historijska zajednica kojoj pripadaju sačuva zrno razbora.

I koristim se ovom prilikom da ovom svestranom autoru podastrem jedan interpretativni problem kojem se povremeno vraćam već trideset godina; volio bih da Fikret Karčić prihvati ovaj poziv za kolegijalnu pomoć i angažira svoja široka polifonična znanja u razrješavanju enigme pred kojom sam bespomoćan, a koja se izravno tiče njegovog najpoznatijeg zemljaka.

Na prvi trag naišao sam čitajući jedan tekst Mohammeda Arkouna o teološkoj upotrebi političkih događaja na primjeru bitke kod Lepanta (7. oktobra 1571), gdje su obje strane, »islamska« i »hrišćanska«, u potpunosti mobilizirale religiju da bi »legitimirale cinične strategije političke i ekonomske prevlasti« u Sredozemlju, pozivajući se na »Božje pravo« [1]. Opšti zaključci do kojih Arkoun dolazi, koliko god značajni, ovdje nam nisu zanimljivi; zadržavam se na jednoj anegdoti koju on preuzima iz djela Michela Lesurea Lepant. Kriza Osmanskog Carstva[2], a koju Lesure, opet, nalazi u Povijesti pomorske bitke kod Lepanta[3] španjolskog historičara iz XIX. stoljeća Cayetana Rosella. Anegdota se tiče Selima II. i njegovog velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, koji ga je posjetio nekoliko dana nakon što je u prestolnicu stigla vijest o porazu. Rosell piše: »Priča se da je <Sokolović> uzeo mushaf, pročitao dva sureta i zatvorio ga. No onda ga je opet nasumično otvorio, i pao na ajet u kojem stoji: ‘…Patim zbog pobjede hrišćana nad stanovnicima zemlje; no oni neće imati priliku da se, u budućnosti, hvastaju svojom pobjedom’«.

Međutim, Cayetano Rosell ne navodi svoje izvore. »Priča se« (Es fama), ali ko priča? Kod kojeg je ljetopisca Rosell mogao naći ovu anegdotu? To nije Pečevija, no može li to biti Mustafa Selaniki, koji u svojoj Tārīh-i Selānikī donosi povijest Osmanskog Carstva od 1563. do 1599, ili Hadži Halifa, koji u djelu Tuḥfat al-kibār fī asfār al-biḥār (1656) iscrpno piše o osmanskom pomorskom vojevanju? Kako god bilo, Rosellov izvor nesumnjivo je pisan na osmanskom turskom; izvjesno je i da se Sokolović na tom jeziku obratio svome vladaru, a (zasad) nepoznati ljetopisac samo je prepričao vezirove riječi. No šta je sa svetim tekstom? Nije nerazumno pretpostaviti da su ljudi s visokom teološkom kulturom, kakvi su morali biti Selim II. i njegov veliki vezir, navodili Kuran na arapskom, a da je nepoznati ljetopisac radi svojih čitalaca to mjesto (približno) preveo na turski. Otud to i nije navod već perifraza, tim prije što se takav ajet ne nalazi u Kuranu. Arkoun pretpostavlja da se radi o prvim ajetima sureta XXX, »Bizantinci« (ar-Rūm)[4]. Ti ajeti, u prevodu Besima Korkuta, glase:

2. Bizantinci su pobijeđeni

3. u blizini arapske zemlje[5], ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti

4. za nekoliko godina (…), i tada će se vjernici radovati (…)[6].

Većina islamskih tumača slaže se da ovi ajeti aludiraju na poraz koji je persijska vojska 614. godine nanijela  Bizantu osvojivši Jerusalem; kako su Bizantinci, za razliku od Persijanaca, bili monoteisti (ahl al-kitāb), njihov je poraz, kako pojašnjava Korkut, »veoma … pogodio prve muslimane, dok su se mnogobošci u Mekki tome radovali. I tada je objavljeno prvih šest ajeta ove sure u kojima se konstatuje da su Bizantinci poraženi, ali da će za nekoliko godina poraziti Perzijance i da će se tada muslimani radovati. Dogodilo se, zaista, da je bizantijski car Iraklije porazio 622. godine Perzijance u Armeniji i muslimani su zbog toga bili radosni«[7].

No jedno drugo tumačenje čita ovo mjesto na potpuno drukčiji i gramatički jednako moguć način. Ako se ista suglasnička okosnica ġlbt vokalizira kao aktiv a ne kao pasiv, umjesto ġulibatⁱ r-Rūm^u dobivamo ġalibatⁱ r-Rūm^u; isto tako, ako se suglasnička okosnica syġlbwn vokalizira kao pasiv a ne kao aktiv, umjesto sayaġlibūne dobivamo sayaġlubūne, i sasvim novo značenje ovih ajeta, koji bi tada evocirali ili pobjedu Heraklija nad Persijancima 624. godine ili poraz koji su muslimani pretrpjeli od Bizantinaca kod sela Muta (istočna obala Jordana) 8 h./629. godine:

2. Bizantinci su pobijedili

3. u blizini naše zemlje, ali oni će, poslije svoje pobjede, sigurno biti poraženi

4. za nekoliko godina (…), i tada će se vjernici radovati (…)[8].

Povijesni kontekst navodi na pomisao da se Sokolović, u opisanoj situaciji, priklonio ovom drugom tumačenju. Za razliku od prvih muslimana, koji su hrišćane-monoteiste shvatali kao saveznike, muslimani iz vremena Osmanskog Carstva doživljavali su ih kao protivnike, pa je Sokolović upotrijebio »Bizantince« (ar-Rūm) kao generički izraz za sve hrišćane, dakle i Mlečane i njihove saveznike koji su osmanskoj floti nanijeli poraz. Da, oni su pobijedili, ali ne zadugo! A anonimni ljetopisac tačno je prenio smisao njegove intervencije: »Patim zbog pobjede hrišćana nad stanovnicima zemlje; no oni neće imati priliku da se, u budućnosti, hvastaju svojom pobjedom«.

Je li veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, u želji da utješi svoga sultana, hrabro prenebregnuo službenu interpretativnu tradiciju i lukavo posegnuo za jedinim dvosmislenim mjestom u svetom tekstu koje to omogućuje? Bilo bi višestruko korisno kada bi Fikret Karčić, na svoj jedinstven način, pretresao sve činjenice (i one koje su iznesene, i one koje piscu ovih redova nisu dostupne), i pomogao da ova verzija jedne epizode iz osmanske povijesti koja nije nezanimljiva ni za bosansku kulturnu povijest postane nešto više od zavodljivog nagađanja.

(Objavljeno u zborniku Islamska pravna kultura u tranziciji. Eseji u čast Fikreta Karčića, CNS, Sarajevo 2020, ss. 373-376)

[1] Mohammed Arkoun, »Les fonctions de la religion : l’exemple de Lépante«, Les Religions, facteurs de paix, facteurs de guerres, Cahiers du CRESUP n° 2, Université Catholique de Louvain, 1979, ss. 45-54. Sada u M. Arkoun, Pour une critique de la raison islamique, Maisonneuve & Larose, Pariz, 1984, s. (249-258) 249.

[2] Michel Lesure, Lépante. La crise de l’Empire ottoman (1972), Gallimard, Pariz, 2013, s. 285.

[3] Cayetano Rosell, Historia dela combate naval de Lepanto y juicio de la importancia y consecuencias de aquel suceso, Madrid, 1853, s. 136 (bilj.)

[4] Mohammed Arkoun, »Les fonctions de la religion …«, op. cit., s. 256 (bilj. 11).

[5] Dosl. »u blizini <naše> zemlje«, fī adnä ’l-arḍⁱ.

[6] Kur’an (prev. Besim Korkut), Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja VII, Sarajevo, 1977, s. 414.

[7] Kur’an (prev. Besim Korkut), op. cit., s. 687.

[8] U svome prevodu Kurana, francuski arabist i islamolog Régis Blachère donosi naporedo oba moguća čitanja kao ravnopravna: (1) Les « Romains » ont été vaincus aux confins de notre terre. Mais, eux, après leur défaite, seront vainqueurs, dans quelques années. (2) Les « Romains » ont vaincu aux confins de notre terre. Mais, eux, après leur victoire, seront vaincus, dans quelques années. V. Régis Blachère, Le Coran, G.-P. Maisonneuve & Larose, Pariz, 1980, ss. 429-430.

Početna Miscellanea