Sasvim je neprilično, i čak na granici dobrog ukusa, kada autor pozvan da pozdravi nekog slavljenika iskoristi priliku da govori (i) o sebi. Ipak, u ovom slučaju — kada obilježavamo sedamdesetu godišnjicu rođenja Daniela Bučana — ja to ne mogu izbjeći. Jer, meni se ovo događa već drugi puta, u istom prostoru i u prisustvu istih ljudi.

Bila je godina 1990, nad tadašnjom državom već su se nadvijali tamni oblaci koje sam veličanstveno ignorirao, posvećujući se djelatnosti koju sam smatrao najvažnijom na svijetu: odgonetnuti šta nam poručuju Arapi mrtvi nekih osamsto ili devetsto godina. Tražio sam društvo sebi sličnih, i nije bilo pretjerano važno da i njih zanimaju baš Arapi, mogi su to biti Indijci, Hebreji ili Kinezi. Nalazili smo načina da se sastajemo, i za taj skup u Zagrebu poslao sam jedan prilog iz svoje “oblasti”.

Po dolasku u Zagreb, zapravo se pokazalo da je moj prilog uvršten u međunarodno izdanje Mosta, časopisa za hrvatsku književnost čiji je četvrti broj u tom godištu, pod naslovom Hrvatske “Indije”, bio u potpunosti posvećen akademiku Radoslavu Katičiću, uz šezdeseti rođendan.

Ni po čemu nisam zasluživao takvu čast. Rad profesora Katičića pratio sam s odstojanja ispunjenog poštovanjem i pomalo strahom, à distance respectueuse. Kada se svojevremeno pojavila Stara indijska književnost, nisam mogao da je sebi priuštim. Moj studentski budžet bio je ograničen, trebalo je načiniti izbor, u istoj biblioteci izišla je i Povijest dramskog teatra Silvija D’Amica, ja sam ipak studirao kazališnu akademiju i trebalo je spremiti ispit kod Nikice Batušića… Kako god bilo, bio sam tu, u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika, svjedok prvog profesorovog prelistavanja Hrvatskih “Indija” i njegovog iskrenog iznađenja — jer, profesorica Zdravka Matišić, spiritus movens cijelog poduhvata, umjela je do samog kraja sačuvati tajnu.

Moj prilog sastojao se u prikazu Averoesove Nesuvislosti nesuvislosti, djela koje se nešto ranije pojavilo u izdanju Naprijeda a koje je u hrvatski preveo Daniel Bučan — koji je, suvišno je napominjati, i sâm prisustvovao rečenom skupu, i za Hrvatske “Indije” pripremio svoj rad.

Skoro četvrt stoljeća kasnije, opet sjedim u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika, na svečanoj sjednici Sekcije za orijentalistiku Hrvatskoga filološkoga društva kojom se obilježava sedamdeseti rođendan Daniela Bučana. I opet se profesorica Matišić prihvatila organizacije, krijući od slavljenika. Akademik Katičić među prvima je dostavio svoj prilog, a predviđeno je da se Daniel iskreno iznenadi…

Ovoga puta, međutim, ja nemam ništa da ponudim na skupu zamišljenom kao ὁ ἔρανος, (duhovna) gozba u kojoj svaki od sudionika daje svoj prilog. Vrlo brzo nakon onoga susreta u Zagrebu opet je, u teškom vremenu, trebalo načiniti izbor, i ja sam sasvim prestao da se bavim arapskoislamskom filozofijom. O tome razmišljam bez žaljenja, iako osjećam malu zavist kad god pomislim na Daniela Bučana i na knjige koje je napisao i preveo, jednu bolju od druge, za sve ove godine u kojima je obnašao zahtjevne i odgovorne dužnosti.

Tim prije mi je stalo da upozorim na jedan sitan propust u slavljenikovom životopisu sastavljenom za ovu priliku. Ne radi se o netačnom, već o izostavljenom podatku: nakon stjecanja diplome iz arabistike, Daniel Bučan boravio je — a bilo je to krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća — jednu školsku godinu kao stipendist u Sudanu.

Značaj te činjenice dokraja je jasan samo prevodiocima: prije nego što će biti postavljen za veleposlanika Republike Hrvatske u Kairu, Daniel Bučan je u živom kontaktu s jezikom iz koga će do te 1993. godine prevesti hiljade stranica proveo svega devet mjeseci.

Dolazim iz sredine u kojoj tradicionalno žive mnogi ljudi što se bave arapskim jezikom, i svi neko vrijeme prije ili kasnije provedu u arapskom svijetu. Po nekim računicama, sabrane godine njihovog boravka iznosile su već u to vrijeme oko pola milenija. Usporedimo li to sada sa Danielovih devet mjeseci u Kartumu, a ukoričene autorske i prevodilačke rezultate njihove s njegovima, lako ćemo zaključiti da je Daniel otprilike tristo puta produktivniji (nakon njegovog službovanja u Egiptu, omjer se promijenio na svega dvjesto puta).

Ovom auditoriju ništa ne otkrivam ako podsjetim da se latinska izreka habent sua fata libelli, “knjige imaju svoju sudbinu”, najčešće pogrešno tumači. Terencijan Maur ne želi reći da se nikad ne zna šta se može dogoditi s nekom knjigom, kako se to obično shvata, već da sudbina knjige zavisi od onoga ko je čita:  pro captu lectoris habent sua fata libelli. Hrvatska javnost imala je sreću da je mnoge divne knjige čitao upravo Daniel Bučan, da je odlučio da ih podijeli s drugima, i da je za takav poduhvat imao znanja, snage i strpljenja. Poželimo mu da to radi još mnogo godina.

(Objavljeno u Daniel Bučan: Čovjeka svakog dvije sudbe vežu…, Odjel za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva, Zagreb, 2013, ss. 43-45)

Početna Miscellanea