Nedovršeni serijal »Antiamerikanizam«, koji ispisujem već nekoliko godina, nedavno je prikazao Suad Beganović u tekstu »Zablude jednog liberala«, objavljenom na sajtu Prva smjena čiji su urednici sebi dali u zadatak, dok čekaju »lokomotivu historije«, da se suprotstavljaju nacionalizmu i kapitalizmu ostajući, naravno, »vjerni ideji lijeve misli, demokratskog uređenja, radničkih prava, antifašizma, progresa, emancipacije i borbe za marginalizovane skupine«. Na ovom samoodređenju insistiram jer je karakteristično za ljevičarski dogmatizam svake vrste, pa i ovaj čije su žrtve Suad Beganović i urednici Prve smjene. Borba protiv nacionalizma i kapitalizma u isto vrijeme je floskula, jer su jedan i drugi međusobno suprotstavljeni: globalni kapitalizam teži da ukine nacionalne granice, dok nacionalizam teži da ih ojača, i da se raznim protekcionističkim mjerama, koje u pravilu objašnjava borbom za prava domaćih radnika, zaštiti od globalizacije. Borba protiv kapitalizma zapravo jača nacionalizam, i to objašnjava zašto u Evropi nacionalistička ekstremna desnica ima najviše uspjeha u zemljama u kojima su se socijalističke partije desetljećima borile protiv kapitalizma (Mađarska, Poljska, bivša Istočna Njemačka, bivša Jugoslavija…).

Četiri nastavka moga serijala imaju ukupno 11.000 riječi, a Beganovićev prikaz tih nastavaka 3400 riječi – skoro pa trećina! Moguće je, naravno, na 130 strana prikazati roman od 400 strana, ali za to su potrebni dobri razlozi, a u Beganovićevom tekstu ništa ne opravdava toliki obim. Tim prije što se on publici predstavlja kao majstor kratke forme i jezgrovitog iskaza, koji se ne opterećuje suvišnim uvodima. Tako već u prvoj rečenici određuje moj serijal kao »kroki publicistički western«, prikraćujući čitaoca za zadovoljstvo da sam dođe do opšteg zaključka o mojim tekstovima, naprimjer tako što bi pročitao što sam napisao.

Kvalifikativ »publicistički« prihvatam u potpunosti – jasno je da ne pišem, na dvije i po strane po nastavku, naučni tekst. A ovo »kroki«, ili »skica«, podrazumijeva se za većinu kratkih tekstova u blogosferi, u kojima se ideje (kad to nisu puke impresije!) nabacuju a ne produbljuju. Ostaje još »western«, čije stavljanje u dezinformativnu funkciju otkriva da Beganović nije shvatio, unatoč naslovu serijala, da se tu ne radi o Amerikancima (gdje bi »western« bio oznaka za jedan od načina na koji Amerikanci jednostrano i plošno prikazuju vlastitu povijest), već o antiamerikancima – drugim riječima, o njemu samom i njegovim istomišljenicima.

Ipak, protivno zakonima žanra, ja i u tako kratkim tekstovima nastojim da uputim na izvore i literaturu, pa sam se u prvom nastavku, pišući o »korisnim idiotima«, tj. javnim ličnostima na Zapadu koje su se u vrijeme hladnog rata zalagale za jednostrano razoružanje, referirao na knjigu Mone Charen Useful idiots. No Beganoviću se to ne sviđa, a njegov komentar zaslužuje da ga navedam u cijelosti:

Ne želeći da duguje čitaocu dokaz, <T. Haverić> prilaže publikaciju Mone Charen o cijeloj biblioteci korisnih idiota tokom Hladnog rata. Autor, vjerovatno nehotično, zaboravlja spomenuti da je Charen bila autorica govora Nancy Regan, žene dobro poznatog predsjednika SAD Ronalda Regana, sudionika Hladnog rata.

Što je »biblioteka <knjiga>« o korisnim idiotima, kako stoji u mome tekstu, postala »biblioteka korisnih idiota«, nije neki ozbiljan propust, ali svjedoči o površnosti s kojom Beganović čita tuđe tekstove, kao i svoje. Mimo toga, mogu samo da nagađam šta bi Beganović prigovorio da sam, umjesto na knjigu Mone Charen, uputio recimo na BBC-jevu dokumentarnu radio-emisiju s istim naslovom Useful idiots! Da je autor John Sweeney pisao govore za Dennisa Thatchera? No zamislimo sada da ja, u želji da diskvalificiram Suada Beganovića, iznesem sljedeći argument: »Autor, vjerovatno nehotično, zaboravlja da je rodozačetnik lijeve misli kojoj on služi, Karl Marx, nakon što je u svojoj Bijedi filozofije podvrgao nemilosrdnoj kritici Proudhona, proučio Proudhonov Priručnik za burzovne spekulacije i dobio 200 funti na londonskoj burzi«! Da li nam taj podatak išta govori o marksizmu? I hoće li se Beganović razočarati u lijevu misao kada sazna da je Marx imao vanbračno dijete sa služavkom?

Ovo isticanje biografskih podataka o autorici u svrhe diskreditiranja njenog djela potvrđuje da Beganović nema šta da prigovori autoričnim argumentima. Moguće je ustvrditi da je moja referenca neubjedljiva jer je Mona Charen napisala lošu knjigu, u kojoj neke činjenice nije uvažila a druge je postavila u pogrešnu perspektivu – ali to treba pokazati na njenom tekstu. Beganović, međutim, neće time da se zamara, on smatra da je dovoljno napomenuti da je Charenova pisala govore za Nancy Regan i da je time o njenoj knjizi sve rečeno. Nažalost, moram priznati da je ta spisateljska taktika djelomično uspješna. Beganović piše za čitaoce koji stvaraju mišljenje na osnovu Pavlovljevog refleksa: čim se, na stranicama sajta koji vojuje protiv »zavjereničkog etiketiranja«, spomene reganizam, tačerizam, globalizacija ili imperijalizam, za njih je zaista sve rečeno.

Ogroman trud koji je Beganović uložio u sabiranje podataka svake vrste dao je nezadovoljavajući rezultat: jedino što je uspio da demonstrira jest nerazumijevanje moga teksta, čija sintaksa nije nimalo složena. Zaključujem to iz njegovog nezadovoljstva mojim svrstavanjem Janisa Varufakisa među »korisne idiote« i pitanja »odakle Haveriću potvrda da Varufakis sarađuje s bilo kim«. No izraz »korisni idiot«, što je jasno iz moga teksta, primjenjuje se na osobu koja upravo ne sarađuje ni sa kim i zalaže se za neki cilj iz najčišćih uvjerenja, ne shvatajući da njen angažman vodi jednom drugom cilju (zato i jest idiot!). Od desetina hiljada pripadnika mirovnih pokreta na Zapadu u 1980-im godinama, samo je šačica »sarađivala s nekim« tj. znala da sve te pokrete finansiraju sovjetske tajne službe KGB i GRU (koje se zbog toga i zovu »tajne«). A tokom sedam desetljeća trajanja Sovjetskog Saveza, sovjetski simpatizeri na Zapadu nisu se naravno zalagali za Gulag već su iskreno vjerovali da njihovo zagovaranje sovjetizma u svim njegovim formama doprinosi miru u svijetu i bratstvu među ljudima. Nisam, dakle, tvrdio da Varufakis s nekim »sarađuje«, kao što mi podmeće Beganović: naprotiv, siguran sam da sveta krava nove ljevice iskreno vjeruje u svoje fantazmagorije…

Beganović, dalje, misli da je dovoljno da prepriča, bez ikakvog komentara, dio moga teksta pa da svi sagledaju njegovu netačnost ili neutemeljenost. Pa kaže: »Kako bi čitaoca pripremio na kritiku pacifizma, kao alata kojim se slabe liberalne demokratije, Haverić ga provodi kroz uzani emotivni tunel prepun slika iz prošlog rata uz jasan zaključak da je vojna intervencija Sjedinjenih Američkih Država, a ne pacifizam, spasila BiH«. Ovdje na djelu više nije nerazumijevanje, već sitan pijačni lopovluk: ja, naravno, nisam kritikovao pacifizam zato što on navodno slabi liberalne demokratije, već sam konstatirao da je u vrijeme hladnog rata, »u natjecanju dvaju blokova, pacifizam … mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale«. I još sam napisao da je pacifizam »dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, <ali da> postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača«. A da je rat u Bosni (i kasnije na Kosovu) okončala vojna intervencija Zapada a ne pacifizam, to je činjenica a ne neki proizvoljan zaključak za čije bi prihvatanje čitaoca trebalo pripremati »slikama iz prošlog rata«.

Najniža ljudska tačka teksta Suada Beganovića, i ujedno najviši doktrinalni domet ovog balkanskog avatara ekstremne ljevice, jest način na koji on interpretira moje evociranje zločina što su ih u iračkom zatvoru Abou Ghraib činili američki vojnici i agenti CIA-e. Potvrđujući da ovu aferu ne možemo proglasiti tek rezultatom devijantnog ponašanja određenog broja individua koje su zbog toga kažnjene, budući da su  te osobe djelovale unutar jednog sistema koji je daleko od idealnog, istakao sam međutim da »nije korektno ocjenjivati stvarno postojeće sisteme (u ovom slučaju, američko upravljanje zatvorima u trećem svijetu i postupanje prema zatvorenicima) samjeravajući ih prema nekom moralnom idealu i potpuno izostavljajući svaku usporedbu s drugim stvarno postojećim sistemima. Naprimjer, s načinom na koji se upravlja zatvorima i postupa prema zatvorenicima u Jemenu i Libiji, Somaliji i Pakistanu, Tajlandu i Mauritaniji, Turskoj i Mijanmaru…«. I zaključio sam da za moju temu, antiamerikanizam, predmet analize nisu

<spomenuti> afrički ili azijski režimi o kojima valjda niko nema iluzija, već cijeli segmenti javnog mnijenja u zapadnim demokratijama (uključujući, razumljivo, i SAD) koji u ocjenjivanju tih režima ne primjenjuju iste moralne kriterije za kojima posežu kada ocjenjuju američku praksu. Ne izostaju, naravno, osude pojedinačnih slučajeva kakvi su smrtne kazne nad duševno poremećenim maloljetnicima u Pakistanu ili organizirani državni progon etnije Rohindža u Mijanmaru, ali ne postoji sistematski »antipakistanizam« ili »antimijanmarizam«.

Suad Beganović se, najkraće rečeno, ne slaže s mojim određenjem predmeta moje analize, i smatra da opsjenarski varam čitaoca zakrivajući pravi problem: »Predmet je bez sumnje invazija na Irak, što Haverić treći put nehotično propušta. Logika i kontekst nepobitno nalažu da mučenja ne bi bilo da nije bilo invazije«.

Kada invazije nije bilo, bio je režim Sadama Huseina. Koji je ubijao političke protivnike, ali ne prije nego što bi ih malo divljački zlostavljao, priključujući im elektrode na genitalije. I koji je hemijskim oružjem 16. marta 1988. ubio nekih 5000 stanovnika Helebdže (»the largest chemical weapons attack directed against a civilian-populated area in history«). No to se, ako je vjerovati našem borcu protiv liberalizma, ne može smatrati mučenjem. Mučenje, kaže logika a kaže i kontekst, počinje tek s američkom imperijalističkom invazijom koja je taj i takav režim srušila…

Uputit ću sada čitaoca na tekst »Epidemijska situacija« Alaina Badioua, o kome sam nedavno pisao. Badiou je istaknuta figura ekstremne ljevice, i nikada se nije odrekao maoističkog ni polpotističkog nasljeđa. U rečenom tekstu, on oduševljeno poziva da se epidemijski interludij iskoristi »za rad na novim figurama politike, na projektu novih političkih mjesta i na transnacionalnom napredovanju treće etape komunizma, poslije sjajne prve etape kada je tek zamišljen, i zanimljive ali na kraju poražene etape državnog eksperimentiranja«. Svome komentaru ove inicijative iz juna 2020. nemam šta da dodam, pa ću ga ponoviti:

Programatski tekstovi ne samo da zahtijevaju elipse, oni od njih žive, no ovakve se rijetko sreću: desetine miliona uništenih života, fizičko i psihičko unižavanje ljudskih bića dovedeno do savršenstva, epski nedjelotvorna planska privreda, teror tajne policije, prisilna ateizacija, logori za istrebljivanje i prevaspitavanje klasnih neprijatelja od Sovjetskog Saveza i Kube preko Vijetnama i Kambodže do Kine i Sjeverne Koreje – sve je to supsumirano pod administrativno neutralnu oznaku »druga etapa komunizma«. Etapa zanimljiva (možda čak i simpatična?), ali eto, nažalost, poražena…

Stari francuski maoist zanemaruje monstruozne zločine Mao Cetunga i Pola Pota iz istih razloga iz kojih mladi bosanski trockist, u svom otužnom easternu, tvrdi da u Iraku nije bilo mučenja prije američke invazije: Mao Cetung i Pol Pot, baš kao i Sadam Husein, gradili su socijalizam i suprotstavljali se američkom imperijalizmu…

Polemički spisi Početna