Ne mislim da sam »instrumentalizirao« Vildanu Selimbegović, koju u životu nisam sreo, poslavši Danima pismo potpisano pseudonimom »Vjekoslav Bizjak«, i kojem je uredništvo dalo naslov »Muhamed the Kid« (Dani 491, 10. 11. 2006). Žena uređuje novinu, i njeno je da odluči šta će objaviti a šta neće, i hoće li provjeravati identitet pošiljalaca. A nikakve anonimnosti zapravo nije ni bilo, jer se Nenad Filipović, koji u Slobodnoj Bosni (SB 522, 16. 11. 2006) reagira na to pismo, odlično sjeća »Vjekoslava Bizjaka«. Da sam htio da se sakrijem, izabrao bih neko drugo ime, te je evociranje Dostojevskog, žene mu Ane i filozofskih istina o anonimnim pismima samo još jedan primjer na kojem se može pokazati glavna značajka Filipovićeve proze, »efekt bez uzroka« (što je jedna od definicija kiča).
»Anonimno pismo« predstavljalo je zapravo jedan mali psiho-test, koji je Nenad Filipović s uspjehom položio, budući da je njegova reakcija, naslovljena »Pozni radovi Vjekoslava Bizjaka«, i predvidljiva i predviđena.
Filipović je skandaliziran što se u »Bizjakovom« pismu spominje njegov otac kao Lažov Bili. Nedopustivo! No je li nečiji otac i Džemal Bijedić, za kojeg isti Filipović piše tonom neobavezne konverzacije da je »spepeljen u avionskoj nesreći« i da je »čovjek koji je u vilicama imao kljove umjesto zuba«? Nije to prvi puta, a ni jedini, da Filipović druge podsjeća na pravila civilizirane komunikacije kojih se sam ne pridržava. On će, s razlogom, zamjeriti Marku Vešoviću (SB 520, s. 46) na primjedbama koje se tiču njegovog, Filipovićevog, fizičkog izgleda: »Narodnom poslaniku, naravno, nije poznato da je još Aristotel napisao da samo tupani misle da su ljepotani nužno pametni i moralni, a neizgledni da su nužno glupi i zli«. No to ga nije spriječilo da za jednu Beograđanku svojevremeno napiše da je »nekada <bila> najružnija prirodna pojava u SR BiH«, niti za Nedžiba Šaćirbegovića da »podsjeća, likom, na stanovnike grana na Sumatri koje obično zovemo orangutanima«. Poruka je jasna: samo oni koji su »sojli, ilumli i kalemli« (i čitaju Aristotela u arapskom prevodu) zaslužuju da javnost skoči u njihovu odbranu, a ostali ne.
Nenad Filipović dalje tvrdi da se u pismu veli za cijelu njegovu porodicu da im niko u izmišljanjima nije ni do koljena. »Bizjakova« rečenica, međutim, kaže nešto drugo: »Stoga savjetujem vašem suradniku da se ubuduće okani izmišljanja, jer u tomu nije Filipovićima ni do koljena«. Dakle, saradnik Dana Marko Vešović nije u izmišljanju ravan Filipovićima. Kojim Filipovićima? Onima s kojima se taj isti Vešović već neko vrijeme dopisuje po novinama, dakle Muhamedu i Nenadu, a ne voditelju zagrebačkog kviza. S naivnošću francuske sobarice, Nenad Filipović zamjenjuje »Vešović« sa »svi« (»niko nam u izmišljanjima nije ni do koljena«), ne bi li se taj nedvosmisleni kontekst izgubio, i ne bi li se ono »Filipovići« moglo shvatiti kao cijela porodica, a ne kao Muhamed i Nenad. No budući da nije siguran koliko to hinjsko skrivanje iza leđa 200 (300? 400?) ljudi uopšte izgleda uvjerljivo, nastavlja s dobro uvježbanom tačkom »nevinost bez zaštite«: Vildana Selimbegović je kriva što je, kao urednica, objavila »anonimno pisamce u kome se cijela jedna porodica genetski profilira na nedopustiv način«…
Prde metla, slomi se držak! Čak i kada bi uspio da u »Bizjakovo« pismo učita ono čega u njemu nema, Filipović bi morao objasniti kako se raspoznaju porodice (društvene skupine, etnije, pojedinci…) kojima se nešto ne smije činiti od onih kojima on to čini evo već 20 mjeseci. Jer, u nizu svojih tekstova u Slobodnoj Bosni on ljude sistematski diskvalificira na osnovu regionalnog ili socijalnog porijekla (»peštersko-golijsko čobanče«, »stolački berbo«) ili bračnog statusa (»profesionalna udovica«, »više puta podobro udavana gospođa«). Kada piše o »kô đoja načitanim i produhovljenim Dizdarevićima«, radi li se tu o dopuštenom ili nedopuštenom profiliranju cijele jedne porodice? Pripada li nekoj porodici i onaj par čije prezime Filipović bez oklijevanja navodi, i čiju prvu bračnu noć u jednom neumskom odmaralištu naturalistički opisuje, uključivši i »krvoliptanje izazvano konzumacijom legitimnih muževljevih prava«? Imaju li pravo na zaštitu dostojanstva žene koje se bave rodnim (gender) studijama, i koje Filipović, u najboljoj tradiciji muškog šovinizma, dosljedno naziva »rodnicama«, što je učevan naziv za vaginu?
Stoga, da prestanemo sa sablažnjivanjem, izvlačenjem svilenih maramica, prinošenjem mirišljavih soli i ostalim rokoko-figurama: to u Bosni izgleda groteskno. Cilj psiho-testa bio je da mi pomogne u jednoj demonstraciji: htio sam pokazati da će Filipović, nepogrešivo, nadići dreku oko »anonimnog pisma« u kojem nema nijedne neistine, svejednako potpisujući punim imenom i prezimenom tekstove u kojima iznosi laži.
Naprimjer: u već spominjanom tekstu upravljenom protiv Marka Vešovića (SB 520, s. 47) tvrdi Nenad Filipović da je Muhamed Filipović »i na pušci i na pištolju učinkovit jer je, još 1944. godine, kao petnaestogodišnjak, pobio više četalja nego što ima slova u svim kolumnama narodnog poslanika«…
Ta je tvrdnja, međutim, u izrazitoj opreci s onim što sam Muhamed Filipović, u Pokušaju jedne duhovne biografije (ss. 43-45), piše o svom partizanskom putu. Njega su, kao najmlađeg, stariji drugovi uklanjali iz borbenih zona kako bi ga zaštitili (»skloni se ti, mali, nemoj da se izlažeš«, ili »hajde ti trkni do štaba da podneseš izvještaj«). Prije nego što će biti »dodijeljen na rad među omladinu«, u brigadi je, prema vlastitim riječima, proveo svega »nekoliko mjeseci«, a i od toga se veći dio vremena oporavljao od preležanog tifusa (na ovaj posljednji detalj skrenuo mi je pažnju moj drug Nenad, koji krišom od ostalih Dizdarevića ponešto i pročita, pa mu na tome zahvaljujem). Izvjesno je, dakle, da za tako kratko vrijeme, ne sudjelujući u borbama i s dušom u nosu, petnaestogodišnji Muhamed Filipović tehnički nije mogao pobiti tolike domaće izdajnike, niti on sam to igdje tvrdi.
I šta ćemo sad? Koju dimnu zavjesu će Nenad Filipović pustiti, na koju će se enciklopediju beskorisnih nauka pozvati da dokaže kako zapravo nije napisao tu kolosalnu, prijesnu i nadasve nepotrebnu laž kojom dezavuira svoga oca? Hoće li se opet sakriti iza cijele porodice, i 200 (300? 400?) čestitih ljudi, ni krivih ni dužnih, uplesti u svoje konfabulacije? Ili će od napabirčenih citata skrpariti neku prigodnu hićaju — no sumnjam da tu može pomoći Ana Dostojevska (možda Anna Freud?)…
Pitanjima nikad kraja: radi li se o gubitničkom očaju Nenada Filipovića koji se u »polemici« s Markom Vešovićem našao u bezizlazu, pa mu je svejedno? Ili je, kao svaka seoska jajara, toliko uvjeren u svoju spretnost da misli da ga niko nikada neće uhvatiti na djelu? Uzda li se u potvrđenu spremnost čitalaca »Slobodne Bosne« da, ne tražeći dokaza, vjeruju sve što im godi (a kome ne gode pobijeni četnici)?…
Ima tu pomalo od svega toga. Ipak, drugo je po srijedi: jedini vidan rezultat boravka Muhameda Filipovića u Engleskoj, početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, bio je što se na licu mjesta upoznao s onim što se zove whig history, prikaz prošlosti koji se stalno iznova piše tako da vodi prema sadašnjosti koju ujedno opravdava. U njegovom slučaju, naravno, ne radi se o opštoj već o ličnoj povijesti: svako njegovo današnje kazivanje ima za svrhu da objasni kako je on još onda u nečemu bio u pravu, ali ga nisu slušali (»Govoriooo sam jaaa Izetbegoviću…«), i kako je cijela njegova karijera zapravo bila kontinuirana borba za ciljeve koji su danas opštepriznati i od svih prihvaćeni. No pravu (filo)logističku podršku dobio je tek stupanjem Nenada Filipovića na javnu scenu; njegov sin je zasigurno naš najistaknutiji whig-historičar, i neki od najvirulentnijih njegovih napisa u Slobodnoj Bosni imaju za jedini cilj da cijele epizode iz života Muhameda Filipovića predstave u drukčijem svjetlu. Izjava o »pobijenim četaljima« ukazuje na to da se priprema novo izdanje porodične whig-historije: neposrednih svjedoka iz vremena 1941-1945. sve je manje, i zvanična verzija uskoro će glasiti da je Muhamed Filipović u brigadi proveo ne nekoliko mjeseci već nekoliko godina, te da je tu brigadu zapravo predvodio u svim jurišima pucajući iz svog legendarnog mitraljeza — čisto radi povećanja broja ubijenih četnika, jer se mitraljezom ostvaruje veća učinkovitost nego puškom i pištoljem (»Drug Tunjo jaše na čelu kolone«!)…
A oni od nas koji još budu živi, recimo, 2036, saznat će — na osnovu tako nepobitnih dokaza kao što su njegova lična svjedočenja — pravu istinu o ulozi Nenada Filipovića u odbrambenom ratu 1992-1995: da je kao borac s prve linije izbacio iz stroja 726 četnika, zbog čega je dobio četiri »Platinska ljiljana«… (»Juka, Topa, Bebi…«?).
Nisam čitao tekst Vildane Selimbegović o padu bosanskog novinarstva na koji se Filipović poziva, no imam, na neviđeno, jedan komentar. »Avaz« možda jest dno, no da bi se do dna došlo trebalo je odnekle poći. Bosansko folksvagen-novinarstvo nastaje dvije godine prije rata, sa Voxom i Walterom (VW), a njegova najistaknutija pera, danas prva novinarska ljiga, pripadaju u to vrijeme serklu »mladih bosanskomuslimanskih patriota« koji okuplja Muhamed Filipović. U »Evropi« i »Siranu«, u atmosferi opšte nekažnjivosti iz koje se rađa slatki osjećaj svemoći, razrađuju se njegova zlatna pravila koja su, kako vidimo, još na snazi: ruganje izgledu i porijeklu, iznošenje detalja iz porodičnog života, denunciranje osoba koje su u braku s »inovjercima«, čaršijsko kazivanje kao glavni izvor informacija… Naročito se cijenio svaki rad u (semantičkom) polju imena i prezimena, u kojem je folksvagen-novinarstvo postiglo svoje najviše domete: jer, da bi neko danas mogao napisati »huda hudovica trista Zlîcâ Lolić Vildanica«, morao je neko onda moći napisati »AbduVLAH Sidran«!
U jednome se s Filipovićem ipak slažem: novine su pune grešaka. Čak i u tako kratkom pismu kao što je »Bizjakovo«, neka dobronamjerna ruka promijenila je »vašeg suradnika« u »Vašeg suradnika«, kao da se autor obraća pojedincu kojem iz poštovanja govori »vi«, a ne uredništvu kao kolektivitetu. No, za utjehu Vildani Selimbegović, njezini Dani u broju grešaka nešto zaostaju za Slobodnom Bosnom. Ne samo zato što joj se ne događa da tekst o Nigeriji ilustrira kartom Nigera (stvarno, je l’ se kaže Irak ili Iran?), već zato što ne objavljuje »historijsko-sociološke eseje« koji su mogli nastati samo kao plod saradnje bosanskog Karla Krausa i bosanskog Karla Maya. Stoga, za kraj, jedno obećanje: kada odlučim da čitateljstvu ponudim obimniji tekst na kojem radim (Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala), i u kojem, između ostalog, ukazujem na ukupno 435 ogrešenja o pravopis i gramatiku, materijalnih grešaka, pogrešno napisanih stranih imena, pogrešnih i pogrešno pripisanih navoda, diskretnih laži i očiglednih falsifikata koje sam dosad uočio u tekstovima patološkog filologa Nenada Filipovića, to neće biti pod pseudonimom.
Objavljeno 24. novembra 2006. u Danima 493, ss. 29-29.
Tarik Haverić 