Ne uspijevam da se sjetim gdje sam, u ranoj mladosti, pročitao — ili od koga sam čuo — anegdotu o Marku Twainu koji je, kao novinar-početnik u Missouriju, dobio zadatak da navečer pogleda predstavu u lokalnom pozorištu, napiše kritiku i donese je sutra ujutro uredniku. Jutro svanulo, došao Mark Twain u redakciju, bez priloga ali sa odličnim objašnjenjem: kritike nema, jer predstava nije održana. Zašto nije, pita urednik, a mladi Samuel L. Clemens odgovara s gordim samopouzdanjem sarajevskih novinara koji znaju šta (ni)je njihov zadatak: “Zato što je pozorište izgorjelo u požaru”!
U ono vrijeme, bio sam ponosan što sam odmah shvatio komični moment: umjesto da otrči u redakciju s izvještajem o nesreći, Twain je mirno otišao kući — jer su ga poslali radi predstave, a ne radi požara. Danas, međutim, više nisam siguran da nije bio u pravu, barem kada je riječ o mikrouniverzumu u kojem živim: bosansku intelektualnu stvarnost kreiraju — i o njoj nereflektirano pišu — ljudi koji svoje teme biraju prema nekom davno sastavljenom i jednom zauvijek zaključenom spisku prioriteta kojeg se drže bez odstupanja, a čini se da to stanje zadovoljava i njih i njihove čitaoce. Požar u pozorištu? Ne može, žao mi je, za ovaj broj predviđena je pozorišna kritika!
Pokušat ću to ilustrirati ponovnim čitanjem jedne epizode iz političkog života oko koje se nedavno nadigla prilična prašina: na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, 21. jula tekuće godine, neki poslanici nisu glasali za predlog da se novoizgrađenoj osnovnoj školi u Hadžićima dade ime Envera Čolakovića, zato što je ovaj književnik “bio kulturni ataše Nezavisne države Hrvatske (NDH) u Mađarskoj u periodu od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata”. Na sjednici i nakon nje poslanici su obrazlagali svoj stav na različite načine. Tako je Predrag Kojović, šef kluba poslanika Naše stranke u Skupštini KS, istakao da se ne radi o Čolakovićevom značaju kao književnika, već o njegovom političkom angažmanu: “Mi ne tvrdimo da je čovjek činio zločine za koje bi bio lično krivično odgovoran. (…) Jednostavno, treba izbjegavati imenovanje ustanova po ljudima čije su biografije kontroverzne. Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mihailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti”.
To je, dakle, bio sav događaj: u jednoj demokratski izabranoj skupštini, neki poslanici su nakon rasprave glasali protiv odluke koja je bila na dnevnom redu, što se događa svakoga dana, u stotinama izabranih tijela širom svijeta… Predrazumijevanju pojma predstavničke skupštine pripada ideja da su u njoj zastupljeni različiti pogledi na stvari, i da ih čine osobe koje se ne slažu oko mnogih važnih pitanja. No uredništvo magazina Stav nije to tako shvatilo, pa je u izdanju od 31. jula napravilo od ovog trivijalnog događaja temu broja. Osnovna je poruka da spomenuti poslanici, od kojih neki pripadaju koaliciji na vlasti a neki su u opoziciji, žele da ponovo uspostave komunističku praksu utvrđivanja političke podobnosti i državne kontrole nad intelektualnom produkcijom, te da progone “bošnjačke književnike”.
U Skupštini KS često se dešava da poslanici glasaju protiv predloženih odluka. Odbacuju se — obično bez ikakvog obrazloženja! — pozitivni godišnji izvještaji javnih preduzeća i ustanova, čak i oni koje je Vlada prethodno usvojila, kako bi se mogli smjenjivati upravni i nadzorni odbori i imenovati stranački podobni direktori. No ta generalizirana korupcija očito se ne nalazi na spisku tema oko kojih treba uzbunjivati građanstvo. Pažnju treba odvući na neke druge odluke protiv kojih su glasali poslanici, i pritom po mogućstvu probuditi stare strahove cijelim nizom istrošenih metafora. Tako će Stav sa naslovnice poručiti da “Centralni komitet ponovo jaše”, posvećujući blok od devetnaest strana odbrani lika i djela Envera Čolakovića i implicitnom napadu na poslanike Naše stranke i Demokratske fronte Željko Komšić. Devetnaest strana magazinskog formata, zato što neki ljudi ne dijele poglede stranke na vlasti! Bilo je toga u komunizmu, naravno, ali ne u tim razmjerama: nikada Centralni komitet, dok je još jahao, nije u harangama protiv disidenata i neistomišljenika posvećivao odjednom 19 stranica nekog glasila dvjema ili trima nepodobnim rečenicama! I to je, moglo bi se reći, požar u pozorištu o kojem se ne piše jer je tema pozorišna kritika: publikacija u potpunosti finansirana ideološkim parama iz inostranstva (u ovom slučaju turskima, a mogle su biti iranske, ruske, njemačke ili američke) dijabolizira demokratsku praksu neslaganja predstavljajući je kao poziv na povratak komunističkom jednoumlju! Jer, da su svi prisutni poslanici u Skupštini KS složno glasali za odluku, to bi bio izraz demokratskog pluralizma…
Hajkom na hajku
Uredništvo Stava pitalo je “profesore književnosti, historičare, književnike, književne kritičare i političare šta misle o odluci Skupštine KS”, i njihovi odgovori — uz jedan ili dva izuzetka — pokazuju da se vladajuća ideologija u svojim manipulacijama više ni ne trudi da bude suptilna. “Prošlo je vrijeme zabrana pisaca”, poručuje jedan od anketiranih, falsifikujući pitanje od kojeg je sve počelo. Jer, ono nije glasilo “treba li zabraniti štampanje i distribuciju knjiga Envera Čolakovića?”, već “treba li školi u Hadžićima dati ime Envera Čolakovića?”. Postoje stotine pisaca, umjetnika, naučnika i javnih ličnosti čija imena ne nose ulice, trgovi, škole ili bolnice, ali to ne znači da su zabranjeni. Još jedna zamjena teze posljedovala je analizama romana Legenda o Ali-paši, o čijim su se kvalitetima poznavaoci raspisali uzduž i poprijeko, iako niko nije osporavao književnu vrijednost Čolakovićevog djela već elemente njegove biografije. Utoliko je primjedba jednog drugog značajnog mislioca koji je sudjelovao u anketi, da “stranke ne znaju ništa o našoj literaturi”, sasvim tačna i — s obzirom na kontekst — budalasto nepotrebna: ovdje se ne radi o književnosti, već o ideologiji, a u ideologiju se stranke po definiciji razumiju.
To je dobro shvatio jedan od upitanih, koji u cijelom slučaju raspoznaje “arogantno nametanje ideoloških pogleda”. No ko ih nameće, i kome? Treba biti ili dobro indoktriniran ili dobro potkupljen pa da ustvrdiš da stranke bez ikakvog utjecaja na policiju, vladu, centralnu banku, ministarstva, medije, fakultete, tužilaštva i sudove arogantno nameću bilo šta, a naročito svoju ideologiju, jednom društvu u kojem neke druge stranke, sa suprotnom ideologijom, već dvadeset godina kontroliraju sve poluge vlasti. Ni Naša stranka ni Demokratska fronta Željko Komšić nemaju materijalnih mogućnosti da blok od devetnaest strana u bilo kojem političkom magazinu posvete potkopavanju onih s kojima se ne slažu — a SDA te mogućnosti ima i, kako vidimo, koristi. Ne postoji, dakle, “lov na bošnjačke pisce” koji su navodno inicirale NS i DF, već samo orkestrirana hajka na poslanike ovih dviju stranaka koji se s vladajućom SDA ne slažu u ideološkoj ocjeni nekih bošnjačkih pisaca.
Da ova hajka ne prođe bez omiljenih elemenata našeg političkog folklora pobrinuo se u Slobodnoj Bosni (SB 979, 13. august 2015) Senad Avdić, koji nastavlja graditi na čvrstim temeljima koje je izlio Stav. Budući da se turska novina prva sjetila političke podobnosti, Centralnog komiteta i “brkatih vojnika Partije”, Avdićev manevarski prostor bio je sasvim sužen, i ostalo mu je jedino da poslanike o kojima je riječ eventualno dovede, bilo kojim povodom, u vezu s KOS-om. Što je i učinio, kroz niz slobodnih etiličnih asocijacija koje zaslužuju mjesto u svakom udžbeniku antinovinarstva: on, Senad Avdić, poznaje jednog nosača tj. hamala, i ovaj lik iz života je čestit i častan, baš kakav je i hamal Alija Lepir, lik iz romana Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića; ergo, Čolaković je ogromni intelektualac, a tog ogromnog intelektualca poslanica Naše stranke u Skupštini KS “izjednačava s Dražom Mihajlovićem”, što se od nje može i očekivati, jer je njen otac “prekaljeni KOS-ovac”…
Sasvim postrani od ovih pogromaških pendrečenja neistomišljenika (preduzetih, naravno, uime demokratije, da se ne bi vratilo vrijeme komunističkog pendrečenja neistomišljenika!) stoji miran i razložan tekst Ivana Lovrenovića “Legenda o Enveru Čolakoviću”, objavljen u zagrebačkom Telegramu (1. kolovoza 2015). Lovrenović se pita “je li smisleno u istoj rečenici spominjati i na istoj vrednosnoj skali izjednačavati četničkoga vođu Dražu Mihailovića i književnika Envera Čolakovića”, i odgovara da nije; podupire to relativiziranjem Čolakovićevog službovanja u diplomatiji ustaške države (nekoliko mjeseci 1944/45. godine, kao niži činovnik u ambasadi NDH u Budimpešti), i prenosi sud Stanka Lasića za koga je Čolaković simbolični predstavnik cijele jedne grupe mlađih pisaca za vrijeme NDH “kojima su osnovne preokupacije bile estetske i humanističke prirode pa su im totalitarne ideologije bile strane i mrske”: upravo roman Legenda o Ali-paši, objavljen 1944, svjedoči — prema Lasićevom mišljenju — “da su ideje tih mladih humanista bile u direktnoj suprotnosti s ʽustaškim načelima’ i totalitarnom vizijom svijeta”.
U nastavku ovog teksta pokušat ću da pokažem da je, unatoč uvjerljivosti Lovrenović/Lasićeve argumentacije koju nije teško prihvatiti, protivljenje poslanika u Skupštini KS bilo sasvim na mjestu, zato što — u gorenavedenoj rečenici Predraga Kojovića — nisu na istoj vrednosnoj skali izjednačeni Draža Mihailović i Enver Čolaković, već politički subjekti koji, u dijelovima Bosne i Hercegovine koje kontroliraju, odlučuju šta će se pamtiti i obilježavati i na koji način, i čije će se ime i djelo slaviti. Ono po čemu ti subjekti jesu jednaki jest potpuni voluntarizam u zaposjedanju kolektivnog pamćenja. Sam Lovrenović u istom tekstu konstatira da se kod nas nasilno simboličko zatiranje i prisvajanje uspostavilo kao pravilo; s razlogom primjećuje da su “dosadašnji sistemi imali koherentan ideološki kriterij i još koherentniju moć da ga nametnu, pa im je nasilje … išlo ne samo glatko i bez ozbiljnijih nesuglasica, nego uz opće oduševljenje javnosti i naroda”; no mislim da pogrešno čita sadašnji trenutak. Lovrenović piše: “Danas, pak, budući da se nekadašnji sustav raspao a nije ga zamijenio nikakav novi, konzistentan, (…) nazivlje u javnom prostoru često pruža sliku čudnovatih, katkad komičnih, katkad baš krvavo grotesknih kombinacija”. Ocjena je tačna samo ako Bosnu i Hercegovinu poimamo kao cjelinu, s jednim javnim prostorom u kojem nema ni koherentnih ideoloških kriterija ni koherentne moći da se oni nametnu. No ako ovu zemlju, bliže stvarnosti, shvatimo kao tri javna prostora, pokazat će se da je svaki od njih konzistentan utoliko što politički subjekt koji ga kontrolira ima moć da nametne svoje ideološke kriterije, i što nasilje kojim on “simbolički zatire i prisvaja” prolazi glatko i bez nesuglasica (nesuglasice trajno postoje među tim prostorima, ali ne i unutar njih).
Kao primjer krvavo groteskne kombinacije Lovrenović navodi sapostojanje, u (zapadnom) Mostaru, ulicâ s imenima ustaških moćnika i škole s imenom književnika koji je bio žrtva ustaškog terora. No to je epifenomen, otprilike kao bošnjačka adoracija istovremeno srednjovjekovne bosanske države s Kulinom-banom kao njezinim simbolom i Osmanske Carevine koja je tu državu ukinula; jedino pitanje relevantno za politološku analizu jest da li postoji politički subjekt koji može odlučiti da preko noći promijeni nazive ulica i ustanova (recimo, nakon čitanja Lovrenovićevog teksta), ne uvažavajući suprotna mišljenja, ne obrazlažući svoju odluku vrednosno-racionalnim argumentima i ne polažući nikome računa — a da sve prođe glatko i bez nesuglasica. A takav subjekt postoji, u (zapadnom) Mostaru baš kao i u Bijeljini ili Sarajevu.
Moja je polazna postavka da se subjekt odlučivanja u Sarajevu već više od dvadeset godina sistematski distancira od antifašizma i “simbolički zatire” sjećanje na istaknute antifašiste, oduzimajući ulicama, školama i javnim ustanovama njihova imena. No njezinu istinitost nećemo provjeravati metodom ankete, inače sasvim legitimnom u društvenim naukama, jer nam ni od kakve koristi ne bi bila mišljenja koja bi jedan turski politički magazin na bosanskom jeziku, osnovan radi podrške stranci na vlasti, prikupio od profesora književnosti, historičara, književnika, književnih kritičara i političara čija građanska egzistencija zavisi od fondova i budžeta koje ta stranka kontrolira. U ovoj prilici, nameće se jedan drugi postupak, metoda analize sadržaja. A taj sadržaj, to su naprosto imena sarajevskih ulica i ustanova promijenjena u posljednjih dvadeset godina.
Iz te perspektive, namjera da se osnovnoj školi u Hadžićima dade ime čovjeka koji je svega nekoliko mjeseci službovao u diplomatiji NDH kao niži činovnik ne može se posmatrati odvojeno od činjenice da je osnovnoj školi na Vratniku, prije toga, oduzeto ime Džavida Haverića, koji u NDH nije službovao ni jedan jedini dan, već je obješen 1941. kao jedna od prvih žrtava Ustaške nadzorne službe. Kada bi se pitanje “je li školi preko puta Konaka trebalo dati ime Edhema Mulabdića?” podastrlo istom sastavu koji se izjašnjavao o Enveru Čolakoviću, dobili bismo većinom pozitivne odgovore, s nekoliko upečatljivih analiza Zelenog busenja, “prvog bošnjačkog romana”, a cijela bi travestija poslužila za prikrivanje činjenice da je istoj školi prije toga oduzeto ime Morica Moce Saloma, antifašiste (i Jevrejina!). No, o toj prethodnoj odluci o oduzimanju imena, autoritarnoj i ideološki motiviranoj, turski politički magazin Stav nikad ne bi anketirao javne ličnosti, dok god živi sjećanje na Centralni komitet na čiju se autoritarnost i ideološku zaslijepljenost može podsjetiti kad god zatreba.
Neka od tih preimenovanja imaju objašnjenja koja su prima facie čak i uvjerljiva: ulicama nisu oduzeta imena antifašista, već su im vraćena stara, politički neopterećena imena koja su nosile stotinama godina. I istina je, Kevrin potok, Goloderica ili Ćemaluša zvuče ljepše i autentičnije nego Ahmeta Fetahagića, Galiba Feste ili (naletosum!) Šaloma Albaharija! No prema kojim kriterijima je onda ime dobio Put Mladih muslimana, koji se nikad ranije nije tako zvao?
Od kriterija “starine” čak je neuvjerljiviji kriterij “zaslužnosti”. U čemu se, naprimjer, sastoje zasluge Hasana Bibera ili Omera Stupca? Zgroženi moralisti i sâmo će ovo pitanje doživjeti kao provokaciju: ti ljudi su 1949. osuđeni i pogubljeni kao Mladi muslimani! Oni su, dakle, žrtve komunističkog režima, i ulice su nazvane njihovim imenima. No i ovdje se radi o prethodno donesenoj odluci koju niko ne spominje, već se uzima kao samorazumljiva: “nepoznat netko” odlučio je da treba čuvati spomen na žrtve komunističkog, i zatirati spomen na žrtve ustaškog i svih drugih režima. Jer, da je “bivanje žrtvom režima” dovoljna kvalifikacija za oficijelno pamćenje, morala bi barem jedna sarajevska ulica ili ustanova nositi ime nekog od 56 Srba koji su, bez suđenja, pobijeni u Kazanima pod sadašnjim režimom — a znamo da se to neće dogoditi.
U raspravi o imenu škole u Hadžićima, poslanici DF izjavili su da će se, kada se pitanje ponovo nađe na dnevnom redu Skupštine KS, prikloniti mišljenju Instituta za istoriju. Stav principijelan i prihvatljiv, koji međutim skreće pažnju na činjenicu da donosioci odluka nisu konsultirali ovu ustanovu kada je bulevaru u Novom Sarajevu trebalo oduzeti ime Ivana Krndelja, još jedne ustaške žrtve, i nazvati ga po Azizi Šaćirbegović. Šta bi Institut za istoriju mogao reći o zaslugama žene koja je bila supruga Nedžiba Šaćirbegovića, uz Aliju Izetbegovića prvooptuženog u procesu pred Vojnim sudom 1946? U ovom slučaju, izuzetno, raspolažemo svjedočenjem u koje je teško posumnjati: Alija Izetbegović u jednom intervjuu potvrđuje da su Šaćirbegoviću sudili kao dezerteru, jer je “pobjegao iz partizanske vojske, ali ne iz političkih razloga, nego se tek bio oženio svojom Azizom koju je veoma volio pa nije mogao podnijeti da bude od nje odvojen”. I tu bi Institut za istoriju, da ga je iko pitao, sigurno bio rezolutan: takva žena zaslužuje da je se sjećaju generacije!
U poglavlju “njegovanja sjećanja na zaslužne” počasno mjesto ipak pripada Opštini Ilidža, s obzirom na poznatu evropsku opredijeljenost bošnjačke političke klase: ka toj Evropi, koja se stotinama godina borila protiv svojih malih i velikih predrasuda i u krvi oslobađala od svojih malih i velikih zabluda, bosanski muslimanski subjekt bodro korača slaveći uspomenu na Sejfulaha Prohu, koji je svojevremeno napisao cijelu raspravu protiv nošenja šešira — musliman koji stavi šešir na glavu, makar i u šali, mora ponovo sklopiti brak, jer je izišao iz vjere! No kako je, zbog temeljito obavljenog posla, ponestalo antifašista čiji bi spomen još bilo moguće zatrti, da se ne bi zaboravile zasluge ovog bošnjačkog vizionara preimenovana je, ni kriva ni dužna, Bjelašnička ulica u Hrasnici.
Jedna od dimnih zavjesa koje bosanskomuslimanska politička klasa pušta da bi predupredila prigovore o svome anti-antifašizmu jest i spominjanje Rezolucije udruženja El-Hidaje od 14. augusta 1941, kojom su potpisnici — pripadnici uleme i mnogi sarajevski ugledni muslimani — navodno rekli ne ustaškim zločinima. Jedan drukčiji, kontekstualan pogled na ovu rezoluciju i njeno pravo značenje ponudit ću na drugom mjestu; u ovoj prilici, podsjećanje na nju zanima nas samo kao potvrda da bosanski muslimanski subjekt ne može misliti bez zamjene teze. Jer, i ovdje, pitanje nije kako su bosanskohercegovački muslimani 1941. reagirali na ustaške zločine, već kako se stranka na vlasti danas odnosi prema uspomeni na antifašiste. A odnosi se tako da slavi i veliča one koji su verbalno prosvjedovali protiv ustaških zločina, i zatire spomen na one koji su se s oružjem u ruci borili protiv ustaških zločinaca. Tako je jedna ulica nazvana po prvopotpisniku Mehmedu Handžiću, koji je samo mjesec dana prije ove rezolucije, u memorandumu El-Hidaje upućenom Mili Budaku, potvrđivao da se “na čelu naše Nezavisne države Hrvatske nalaze muževi sa svim našim hrvatskim rasnim vrlinama”, dok je sarajevskom porodilištu i jednoj ulici oduzeto ime ilegalke Zehre Muidović (nisu joj, navodno, mogli oprostiti što je u svom stanu skrivala Radojku Lakić).
Dobre vijesti iz New Yorka
Ovo ideološko-etničko čišćenje nazivâ sarajevskih ulica i ustanova, kojim se stranka na vlasti energično odrekla antifašizma kao jedine evropske tekovine koja još nije dovedena u pitanje, nakon dvadeset godina koordiniranih aktivnosti već je skoro završeno. Ono je poput slona u dnevnom boravku koga su svi svjesni ali ga niko ne spominje, jer je na dnevnom redu razgovor o boji tapeta. I kako je malo vjerovatno da će oni koji odlučuju o dnevnom redu za cijelo društvo ikada inicirati ozbiljnu debatu o faktičkom antievropejstvu i civilizacijskoj nazadnosti svoje politike, političkim snagama koje se s takvim kursom ne slažu ostaje da svoje protivljenje iskazuju tamo gdje mogu, na margini, u raspravi povodom nekih sporednih tačaka — uz opasnost da ih optuže za izjednačavanje Draže Mihailovića i Envera Čolakovića.
Ipak, dobre vijesti stigle su nedavno iz New Yorka. Prema predviđanjima Odjela za socijalna i ekonomska pitanja Ujedinjenih nacija (World Population Prospects, the 2015 Revision), Bosna i Hercegovina će 2100. godine imati milion i sedamdeset hiljada stanovnika (1,070.000). Tada će biti riješeni svi njeni problemi: nijedna škola neće nositi ime Draže Mihailovića, jer škola više neće biti; nikome neće smetati ploče s imenima ustaških moćnika u (zapadnom) Mostaru, jer se neće ni vidjeti od visokih drača; a svi Bošnjaci koliko ih ima konačno će moći da se skupe na jednom mjestu, u sali Društvenog doma u Konjicu, na svečanom otvorenju tradicionalne manifestacije Dani Sejfulaha Prohe.
Ne može se znati hoće li i tada postojati neki institut koji će se baviti historijom, i hoće li raditi na obimnoj i naučno utemeljenoj studiji o uzrocima nestanka Bosne i Hercegovine i njenih konstitutivnih naroda s ljudske mape. Ipak, prilično je sigurno da rezultati tog istraživanja (samoubistvo ili nesretan slučaj?) ama baš nikoga neće zanimati.
(Slobodna Bosna 981, 27. augusta 2015)
Tarik Haverić 