U prvom nastavku »Muka s liberalizmom«, zamišljenih kao serijal u kojem »problematiziram upotrebu zasadâ liberalizma u polemici koja se razvila oko konsocijacijske demokratije i njezine primjerenosti kao institucionalnog rješenja za probleme s kojima se Bosna i Hercegovina suočava od 1990. do danas«[1], osvrnuo sam se i na tekst historičara Mladena Ančića »Jedan čovjek-jedan glas ili ‘hodte nami vi na viru’«, objavljen u mostarskom Statusu[2]. Ančiću sam posvetio nepunih 900 riječi (uključujući i navode iz njegovog teksta).

U novom broju Statusa, Ančić na moje primjedbe, kao i na primjedbe Asima Mujkića iznesene u tekstu »Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini«[3], odgovara prilogom koji nosi naslov »Nereflektirani nacionalizam samoproglašenih liberala«[4]. Dio koji je meni posvećen broji nekih 4000 riječi; istina, sam autor priznaje da se, raščlanjujući moje argumente tj. način na koji ih oblikujem, referira još i na dijelove teksta koji se ne odnose na njega već na Mirjanu Kasapović, što onda može objasniti toliki obim. Takav postupak je sasvim legitiman, i jedino što čudi jest što se na tolikom prostoru Mladen Ančić ne dotiče osnovnog prigovora koji se tiče njega samog.

Podsjećam, predmet mog zanimanja nisu bili Ančićevi stavovi (npr. da je danas i tehnički nemoguće urediti BiH po modelu parlamentarne liberalne unitarne države itd.), koliko god se on trudio da tako predstavi meritum polemike, već isključivo način na koji je »između dviju epoha, XVII. i XXI. stoljeća, uspostavio kontinuitet ‘kulturne tradicije’, izjednačujući političke ciljeve i pobude jednog ondašnjeg provincijskog stihoklepca kakav je bio Mehmed Hevai i današnjeg političkog pisca Asima Mujkića«[5]. To je bio moj prigovor Mladenu Ančiću, na koji on u svom novom tekstu nije odgovorio.

Zapravo, jest, odgovorio je — tvrdnjom da »nije govorio o Hevaijevim ‘političkim ciljevima i pobudama’, jer o njima ne zna ništa«[6]. Prihvatit ću da ne zna ništa, pa smo onda dvojica u toj situaciji, no da nije govorio — to ne stoji. Ako se Mujkić zalaže za stvaranje »jedinstvene (političke) BiH nacije« što, prema Ančiću, »može biti samo akt asimilacijskog nasilja«, i ako je to, opet prema Ančiću, suštinski isto ono što je svojedobno nudio i Hevai »umjesto bitke, robljenja, sječe, ubijanja i paljenja kuća između kršćana i muslimana«[7], onda slijedi da se i Hevai zalagao za stvaranje jedinstvene političke bosanskohercegovačke (proto)nacije — a to je politički cilj.

Kao supsidijarni argument iznio sam da Ančić nije ispravno shvatio Hevaijev stih »hod’te nami vi na viru«, te da se u tom stihu ne radi o pozivu hrišćanima da pređu na islam. U razvodnjavanju rasprave i izmišljanju merituma, Ančić se upušta i u jezičko-historijsku disertaciju bez ikakvog interesa, optužujući me da nisam uzeo u obzir druga Hevaijeva djela koja učvršćuju njegovu interpretaciju, kao ni sva moguća značenja riječi »vira«. No ne znam zašto bih to činio: bavio sam se samo onim stihom koji je on sâm stavio u naslov svoga teksta, i samo onim značenjem riječi »vira« koje se nalazi u tom stihu, pokazujući da tu — dakle, u priloškom izrazu »na viru«, a ne u svim drugim sintagmama — »viru« treba shvatati kao »povjerenje«. A to se značenje, čak i mimo izraza »na viru«, očuvalo do danas. Kada, naprimjer, novinar Slobodne Dalmacije stavlja u prvi dio naslova svoga teksta »Ni u Janeza vire…«, on ne želi sugerirati da Slovenci nisu dobri katolici, već da im ne treba mnogo vjerovati u cijeloj toj stvari oko Jadranske pivovare (a usto se i dobro rimuje sa »bire«, tj. piva, u drugom dijelu naslova). Konačno, to značenje potvrđuje i sam Mladen Ančić kada, završavajući glavninu svoga teksta i praktično opovrgavajući sve što je dotad rekao o smislu Hevaijevog stiha, kaže: »Pomalo šaljivo, i u duhu Hevajija, mogli bi (treba: mogli bismo — T. H.) zaključiti, ni u moru mire, ni u liberala vire«.

No, ono što Ančić očito nije shvatio jest da utvrđivanje istinskih namjera Hevaija Uskufija, sve i da se dokaže da se bavio prozelitizmom, ne dokazuje da takve namjere imaju Asim Mujkić i svi drugi koji se zalažu za liberalno-demokratski model. A njegova je glavna postavka upravo to, naime da u Hevaijevom djelu »zapravo stvarno leži inspiracija A. Mujkića za njegov poziv na stvaranje ‘jedinstvene političke zajednice’«[8]. I ta postavka, s jednim ili drugim tumačenjem izraza »na viru«, ostaje nedokazana…

Ančić u mome tekstu nalazi stavove kojih tamo nema, pa ističe da sam »proglasio … Muhameda Hevajija zagovornikom duha tolerancije«. To nije tačno barem iz dva razloga. Najprije, nikakvu ocjenu o ukupnom Hevaijevom djelu i djelovanju nisam donio, zato što to nema veze s mojom temom — analizirao sam samo spomenuti stih koji je on, Mladen Ančić, stavio u naslov svoga teksta. Zatim, od kraja osamdesetih godina, u sklopu sistematskih osporavanja trpeljivosti kao političkog ideala tj. »javne vrline«, upozoravam na kontraproduktivnost referiranja na »bosansku toleranciju«, a širu argumentaciju razvio sam u tekstu koji sam sasvim jednosmisleno naslovio »Protiv trpeljivosti«[9].

Zauzvrat — i tu ću završiti s »filološkim« aspektom Ančićeve instrumentalizacije Hevaija — čak i među autorima koji spomenuti pjesmotvor čitaju na isti način kao Ančić, tj. kao poziv »kaurima« da pređu na islam, postoje oni koji ga ocjenjuju unekoliko drukčije, i Hevaija zaista proglašavaju »zagovornikom duha tolerancije«: naprimjer, još prije četrdeset godina Krešimir Georgijević je isticao da se »pjesma … odlikuje vjerskom snošljivošću, toplom ljubavi prema sunarodnicima druge vjere koji žive u istoj zemlji«[10].

Kao osoba koja ima znanstvene ambicije što nadilaze potrošivost dnevnopolitičkih pozicija, Ančić bi, umjesto što ide uširinu do potpunog rasplinuća, morao da se preispita: da li bi ikada, pišući rad npr. za neki njemački časopis, smio povezati Helmuta Dubiela ili Jürgena Habermasa s kakvim njemačkim autorom iz 1623. i ustvrditi da imaju iste političke motive i sudjeluju u istom autoritarnom projektu? I gdje bi još, osim na Balkanu, mogao ozbiljno izjaviti da svi koji se zalažu za temeljnu demokratsku instituciju kakva je načelo »jedan građanin-jedan glas« zapravo namjeravaju da islamiziraju nemuslimane?

Inače, Mladen Ančić pokazuje gotovo zaprepašćujuću dječačku naivnost u uvjerenju da se nečiji argument može obesnažiti tako što će se pokazati kako je konstruiran, pa ulaže silan napor da unapred, prije nego što će se upustiti u bilo kakvo konkretno osporavanje mojih stavova, upozori čitaoca »na činjenicu da T. Haverić ima dobro razrađeni pristup u raščlambi tuđih tekstova, isproban i prispodobljen doduše vrlo ograničenim potrebama rasprave s vrlo određenim tipom sugovornika. (…) Postupak se svodi na pronalaženje kamena temeljca sugovornikove konstrukcije argumenta, dokazivanje promašenosti u postavljanju težišta rasprave na takav način, a kada se konstrukcija sugovornika na takav način načne, sve je ostalo pitanje tempa rušenja«.

Čak i da je to tačno, iz toga ne slijedi da je opisana metoda neuspješna: to se mora posebno utvrditi za svaki pojedinačni slučaj. Ne sporim da su »M. Kasapović i M. Ančić ipak nešto posve drugo« u odnosu na Muhameda Filipovića, »ideološkog manipulatora ograničena prostornog i predmetnog radijusa kretanja«[11], no sud o (ne)uvjerljivosti mojih i Ančićevih stavova ne možemo donijeti ni ja ni on, i to naprosto treba prepustiti čitaocima. Od nas se očekuje samo da ih predstavimo na najbolji mogući način; taj način može a ne mora uključivati »pronalaženje kamena temeljca sugovornikove konstrukcije argumenta« jednako kao i ironiziranje, kafansku psihoanalizu ili pozive na ekološku svijest, a kritička javnost ocijenit će koliko je u danim okolnostima primjeren.

Većina Ančićevih analiza dijelova moga teksta koji se ne odnose na njega već na rad Mirjane Kasapović zapravo donose samo nove primjere zloupotrebe ideja i prakse liberalizma u pokušajima opravdanja konsocijacijskog modela. Budući da tome posvećujem cijeli serijal, neke od njih, koji zahtijevaju upućivanje na širi kontekst, iznijet ću u narednim nastavcima; ovdje se osvrćem samo na one zloupotrebe (što idu od prešućivanja do krivotvorenja) koje su očigledne, pa ne potrebuju sustavnu argumentaciju već samo ukazivanje. I, upravo poput Ančića, jedanput ili dvaput referirat ću se na mjesta koja nemaju veze sa mnom već s Asimom Mujkićem, zato što ću tako bolje moći da ukažem na Ančićeva potvaranja povodom moga pisanja:

1. Glavna Ančićeva primjedba jest da ja pokazujem »gotovo zaprepašćujuću dječačku naivnost u uvjerenju da se politički sustavi oblikuju prema unaprijed gotovome (univerzalnom) nacrtu. Iz toga naivnoga uvjerenja proizlaze i <moje> raščlambe proteklih zbivanja, koje uvijek vode ka jednome jedinom mogućem objašnjenju i iz njega izvedenom ishodu — implantiranju jednog te istoga liberalno-demokratskog modela u svakoj situaciji i u svakom kutku svijeta«.

A ja, sasvim suprotno, ističem da je »dozvoljeno osporavati univerzalnost liberalno-demokratskog političkog modela, i sumnjati da se on može nametnuti (naročito izvana, i oružanim putem) i drugim geocivilizacijskim cjelinama, ali da naprosto nije pametno vjerovati da mu mi možemo izmaknuti, i da će se u ovom dijelu svijeta — dugoročno — za Bosnu načiniti izuzetak«. Srž je moga argumenta upravo da se Bosna i Hercegovina ne može razvijati ne poštujući osnovne političke standarde koji vrijede u njezinom okruženju (među kojima je i pravilo »jedan građanin-jedan glas«). U njezinom okruženju, dakle, što znači unutar »jedne određene historijske formacije koja se razvila u krilu zapadnoevropske civilizacije, a označava se kao liberalna demokratija« — a ne u svakom kutku svijeta.

2. Moju uvodnu konstataciju, iznesenu u prvom nastavku »Muka s liberalizmom«, da je »sa stanovišta univerzalnog auditorija svaki pokušaj oživljenja modela konsocijacijske demokratije teorijsko mrtvorođenče« te da su »u političkoj filozofiji argumenti ‘konsocijacijalista’, koji su u određenoj epohi imali izvjesnu privlačnost, uspješno demontirani«, Ančić vidi kao »spektakularnu tvrdnju«, i ispisuje sljedeći komentar:

Otkriće čovjeka koji je doktorirao u Parizu, pa mora znati o čemu govori te to ne treba ni dokazivati kakvim citatom, dobiva na snazi jer, ni manje ni više, i sam A. Lijphart, tvorac teorije »konsocijacije«, tvrdi dalje T. Haverić, u djelu iz 1999. »napušta izraz ‘konsocijacija’ u korist ‘demokratije konsensusa’«. Ovo već izaziva sumnje budući počinje ličiti na ono »nije šija nego vrat« … te stoga stvar valja provjeriti jer, da parafraziram … narodnu izreku: »ako laže Tarik Haverić, ne laže Arend Lijphart«. No, u tekstu iz 2004. godine A. Lijphart izrijekom i razgovjetno piše ipak nešto posve drugo od onoga što bi volio vidjeti vrli polemičar: »(P)ostoji široko slaganje oko toga da uspješno uspostavljanje demokratske vlasti u podijeljenim društvima zahtjeva dva ključna elementa: podjelu moći i autonomiju (društvenih) grupa. (…) Ove su dvije značajke glavne odrednice takve vrsti demokratskoga sustava koji se uobičajeno naziva demokracija s podijeljenom moći ili, ako koristimo tehnički pojam političkih znanosti, ‘konsocijacijska’ demokracija«. Tako dakle A. Lijphart, uz mnogo toga interesantnoga na istome mjestu, a što se tiče toga tko laže valjda je sve jasno!

Kada je riječ o tvrdnji da svoje otkriće (koje to zapravo i nije, niti ga ja tako predstavljam) »ne dokazujem citatima«, ona, naravno, nije tačna. Naime, nešto dalje u istom tekstu prenosim sljedeći pasus iz studije Vjerana Katunarića Sporna zajednica. Novije teorije o naciji i nacionalizmu:

Konsocijacija je neko vrijeme izgledala kao obećavajuća alternativa kako zapadnom modelu demokracije kao vladavine većine nad manjinom, tako i konfliktnom modelu »pluralnog društva« koji nije ni pružao drugo rješenje osim daljnjeg cijepanja teritorija ili odcjepljenja pojedinih skupina ili naroda (Lijphart, 1992). No, za razliku od Nizozemske, konsocijacijski je model u zemljama Trećeg svijeta, od Libanona do Sri Lanke, a potom i u bivšoj Jugoslaviji, doživio neuspjeh (Hechter, 2000), vjerojatno zato što je Lijphart izjednačavao motive etničkih i drugih podjela i što je elitama idealistički pripisao izvjesnu nesebičnost i sklonost donošenju odluka korisnih za čitavu zajednicu, no u stvarnosti se one tako ne ponašaju (Arel, 2001).

Čitalac će primijetiti da ni Katunarić ne bi mogao položiti ispit kod strogog profesora Ančića, budući da svoju ocjenu konsocijacije »ne dokazuje citatima«: on samo upućuje na odgovarajuća djela D. Arela i Michaela Hechtera, upravo kao što sam ja uputio na njegovu, Katunarićevu studiju. Da sam zaista htio da se bavim modelom konsocijacijske demokratije (a ne zloupotrebama zasadâ liberalizma u polemici oko tog modela), vjerovatno bih iznio sustavniju argumentaciju. I sigurno bih spomenuo da je konsocijacijski model pretrpio ozbiljna osporavanja ne samo u Trećem svijetu, kako ističe Katunarić upućujući na Hechtera, već i u samoj Nizozemskoj, osporavanja koja su doživjela svoj vrhunac s tekstom »Multikulturalna drama« Paula Scheffera[12], objavljenim u januaru 2000.

3. Što se tiče šije i vrata, Ančić čini se nije dokraja pročitao ne samo moj tekst, već ni studiju Mirjane Kasapović. Jer, upravo Kasapovićeva ističe da je

Lijphart … krenuo putem razvoja koncepta konsenzusne demokracije. Izgradio ga je na temelju poredbenog istraživanja 21 demokracije od 1945. do 1980, odnosno 36 demokracija od 1945. do 1996. godine. Već na temelju empirijskih nalaza istraživanja 21 demokratske države konstruirao je dihotomnu tipologiju demokratskih političkih sustava, koju čine većinska i konsenzusna demokracija, a koja je postala jednom od najutjecajnijih tipologija demokracija u političkoj znanosti druge polovice 20. stoljeća[13].

A kao primjer konsensusne demokratije (relatively pure case of consensus democracy) Lijphart u Obrascima demokratije analizira Evropsku Uniju, upuštajući se, 1999. godine, u jedno predviđanje: »Ako se — i kada se — Evropska Unija razvije do suverene evropske države, njezine institucije će se vjerovatno promijeniti, … ali nije vjerovatno da će se mnogo udaljiti od modela konsensusa«[14].

Danas, deset godina kasnije, EU je još daleko od toga da postane suverena evropska država, ali već nastoji da se oslobodi modela konsensusa — da bi takva mogla postati. Na to sam i ukazao u svome tekstu, podsjećajući da u institucijama Evropske Unije »zahtijevana jednoglasnost u odlučivanju … treba da bude napuštena u korist kvalificirane većine«[15].

Mladen je Ančić očito zaboravio naslov vlastitog teksta, koji sugerira da je glavni kamen spoticanja u polemici u koju se upustio načelo »jedan čovjek-jedan glas«, inače okosnica većinske demokratije. I umjesto da se izjasni o jednom osmatračkom nalazu, naime da se konsensusna demokratija u nekim važnim dimenzijama povlači pred većinskom, on demonstrira puerilni trijumfalizam bez pokrića, jer da su konsocijacijska i konsensusna demokratija »šija i vrat«, a Lijpartovo spominjanje konsocijacijske demokratije 2004. godine da dokazuje kako »Haverić laže«.

4. U svome tekstu »Metodološki problemi…« napisala je Mirjana Kasapović sljedeće:

Knjiga <Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država> je »uletjela« na jedno politički »nabrijano« polje na kojemu su jasno iscrtane podjele i podijeljene uloge između Bošnjaka, Hrvata i Srba odnosno, u ovome slučaju, između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih intelektualaca. Kako su nacionalne intelektualno-političke fronte posve vidljive, knjiga se našla na udaru bošnjačkih »liberala«, a u zaštitu su je uzeli hrvatski i, u manjoj mjeri, srpski »konsocijacijalisti«[16].

Evo kako sam ja u prvom nastavku Muka s liberalizmom komentirao gornje redove:

Zbog svoje idée fixe o dubokoj (i vjekovnoj) podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, Mirjana Kasapović isključuje svaku mogućnost individualnih pozicija u debati o tom društvu, pa je u raspravi koja se oko njezine knjige povela raspoznala »vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte«, svrstavajući pristaše modela konsocijacijske demokratije u hrvatske i (u manjoj mjeri) srpske »konsocijacijaliste«, a protivnike u bošnjačke »liberale«[17].

Referirajući se na to mjesto, Mladen Ančić će me optužiti za krivotvorenje:

Argument M. Kasapović da su jasne i prepoznatljive nacionalne podjele u reakcijama na njezinu knjigu same po sebi simptom podijeljenosti BiH društva … T. Haverić odbija prvo krivotvorenjem tuđe tvrdnje: M. Kasapović, naime, veli da su »vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte«, dok joj T. Haverić pripisuje stav prema kojemu ona »isključuje svaku mogućnost individualnih pozicija u debati« o BiH društvu (takav bi stav mogao zastupati samo netko s pomanjkanjem inteligencije).

Čitalac će lako primijetiti da sam prestiliziranu sintagmu preuzetu iz teksta Mirjane Kasapović stavio u navodnike (»vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte«), a da tvrdnja kako Kasapovićeva isključuje svaku mogućnost individualnih pozicija u debati o bosanskohercegovačkom društvu nema navodnika — što je nekako i logično, jer se radi o mom stavu, tj. mojoj ocjeni njezine ocjene.

Da sam rečeni iskaz opremio navodnicima, i na taj način pripisao Mirjani Kasapović tvrdnju koja se u njezinom tekstu ne može naći, radilo bi se nesumnjivo o krivotvorenju. Ovako, radi se samo o Ančićevom krivotvorenju moga teksta.

5. Prepoznavanju »nacionalnih frontova« prethodilo je pripisivanje nacionalnosti autorima koji su pisali o knjizi Mirjane Kasapović, što je izazvalo Mujkićev prosvjed. On se s razlogom pita:

Na osnovu čega me uopće Mirjana Kasapović svrstava u grupu bošnjačkih liberala? Na temelju čega ona zaključuje da se ja izjašnjavam kao Bošnjak? Prema mome imenu? Ili prezimenu? Kojeg li biologizma jedne od vodećih politologa u Hrvatskoj[18].

To pitanje, naravno, vrijedi i za Ančića: ako nekoga ko se o svojoj nacionalnosti ne izjašnjava proglasiš nacionalistom, makar i nereflektiranim, to znači da si mu neku nacionalnost pripisao. Na osnovu čega? Ančić nije ni pokušao odgovoriti na to pitanje, što je i shvatljivo: danas nije popularno biti esencijalist, a još je manje popularno propovijedati askriptivni identitet. U svome prilogu, on je samo istu kategorizaciju sada primijenio i na mene. Već više od dvadeset godina pripadam, u najširem smislu, liberalnoj struji, no to nije dovoljno: kao liberal sam zapravo samoproglašen. Zauzvrat, nikad u životu nisam se izjasnio kao pripadnik neke etnije, dakle ni bošnjačke, ali to je sasvim dovoljno da me Ančić svrsta u bošnjačke nacionaliste.

Taj tip rasuđivanja nije nepoznat logičarima, koji se njime zabavljaju u pauzama svojih dosadnih kongresa. Ako je polazna postavka razrađena na prividno uvjerljiv način, može se doći do svakog zaključka pod kapom nebeskom. Naprimjer, znamo da svaka zemlja ima svoju obavještajnu službu, čija je glavna zadaća da se infiltrira u političke, vojne i privredne strukture drugih zemalja. Što je služba moćnija, razgranatija i dublje infiltrirana, to je teže otkriti špijune u njezinoj službi. Kako se ponekad dogodi da bude otkriven poneki sovjetski, američki, kineski ili izraelski špijun, a baš nikad nijedan lihtenštajnski, iz toga logično treba zaključiti da je lihtenštajnska obavještajna mreža najmoćnija i najbolje infiltrirana na svijetu…

U ovoj polemici, ja sam »špijun Lichtensteina«: u razmatranju liberalno-demokratskog modela spominjao sam bošnjaštvo i Bošnjake otprilike koliko i Brian Barry u svojoj Kulturi i jednakosti, što će reći nikako, no to samo pokazuje koliko dobro se pretvaram… Iskusan kontraobavještajac, Ančić u većem dijelu svoga teksta ističe ponašanje koje od Bošnjakâ treba očekivati, no koje kod mene izostaje — ključni dokaz da sam agent-spavač koji se stopio s okolinom i ne želi da upada u oči. Svi Bošnjaci, naravno, tamburaju (šargijaju?) o »bosanskoj toleranciji«, pa je to Ančić, vidjeli smo, pripisao i meni kao nešto što se podrazumijeva. Ja, međutim, smatram da svaka tolerancija kao javna vrlina pretpostavlja, u političkoj zajednici, onoga ko je tolerantan i onoga ko je toleriran, što je jasan odnos dominacije, makar i prosvijećene, pa je ne prihvatam kao politički ideal — no Ančića, očito, nisam prevario.

U model ponašanja koje Ančić od mene očekuje ne uklapa se ni to što sam Mehmeda Hevaija Uskufija nazvao »provincijskim stihoklepcem«, pa on žustro prosvjeduje. Bošnjaci, kako on vidi stvari, treba da poštivaju bošnjačke vrijednosti, a ne da ih ismijavaju i tako otežavaju identifikaciju. Eto, recimo, šta fali Uskufiju:

O ovome je pjesniku, u sklopu obilježavanja četiri stoljeća od rođenja, u Tuzli u prosincu 2001. godine održan »Naučni skup: Uskufi i alhamijado književnost«, uz sudjelovanje najpoznatijih bošnjačkih stručnjaka za stariju književnost. Svi bi se oni zacijelo vrlo začudili kvalifikaciji »provincijski stihoklepac« koju koristi T. Haverić[19].

Avaj! dio moje »legende«, tj. izmišljenog identiteta koji pokriva špijunske aktivnosti, jest i to da sam, za razliku od Ančića, studirao u Zagrebu (što je za moje intelektualno formiranje mnogo, mnogo važnije od »doktorata u Parizu«), i da kao učenik Kombolovih učenika Uskufija i slične likove smatram predstavnicima ne književnosti, nego u najboljem slučaju pismenosti jednog vremena i prostora (priznajem da nikad nisam razmišljao o tome kako bi na moje kvalifikacije reagirali »najpoznatiji bošnjački stručnjaci za stariju književnost«, vjerovatno zato što već godinama imam formirano mišljenje o bošnjačkim stručnjacima, ne samo za stariju književnost već i za sve ostalo).

6. Odlučan da ne dopusti da mu moje devijantno ponašanje pokvari teoriju, Mladen Ančić pruža nove dokaze da je »Hevaji ipak, po svemu sudeći, bio mnogo više od ‘provincijskog stihoklepca’, kako ga karakterizira T. Haverić, ako ništa već i stoga što ga se čak i danas relativno često citira u vrlo različitim prigodama i kontekstima«[20]:

Konačno, i prof. dr. Šemso Tanković stavlja kiticu i pol iste ilahije na pozivnicu za »Simpozij Tragom uspješnog rada dr. Ahmeda Smajovića«, što je održan u Zagrebu u travnju 2008. godine, naravno u posve drugačijem kontekstu. Spajajući Hevajijeve stihove s isto tako čuvenim stihovima Safvet-bega Bašagića u kojima se, krajem 19. stoljeća, govori o tomu kako nikad u BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata, Š. Tanković šalje neupitnu poruku prema kojoj je to povijesna situacija koju bi danas trebalo obnoviti (samo radi zanimljivosti — Š. Tanković uporno ponavlja kako je R Hrvatska i službeno priznala bošnjačku naciju, ali očito sam nije u stanju priznati da u BiH ima Hrvata i da tamo trebaju ostati — zvuči poznato, zar ne; treba li uopće pripomenuti kako je pet godina nakon pisanja tih istih stihova kojima negira Hrvate i Srbe, sam Safvet-beg Bašagić postao vatrenim Hrvatom, pa čak i dužnosnikom pravaškoga pokreta)[21].

Čitalac će se iz gornjih redova lako uvjeriti da zapravo ne treba »uopće pripomenuti« kako je Bašagić postao vatreni Hrvat, budući da takva napomena ne stoji ni u kakvoj vezi s neosnovanim povlačenjem paralele između Mujkićevog i Hevaijevog pisanja koje sam Ančiću prigovorio i od kojeg je sve počelo. Čitalac će se iz gornjih redova, isto tako, lako uvjeriti da Ančić meni prigovara što u formiranju vlastitog stava ne uvažavam mišljenje organizatora nekakvog skupa održanog u Zagrebu 2008. godine. Ima li, onda, išta logičnije nego da se moje prave pobude, koje vješto prikrivam zalažući se za liberalno-demokratski model, dešifriraju na osnovu »neupitne poruke« koju nekome šalje izvjesni Šemso Tanković… (Kad smo već kod Zagreba i skupova, moj najveći špijunski uspjeh bio je što sam 15. maja 2009. sudjelovao na okruglom stolu »Bošnjaci i bošnjaštvo u XXI. stoljeću«, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, gdje sam — takoreći Ančiću pred nosom — pročitao saopštenje s naslovom »Pogled skeptika na nacionalne programe u XXI. stoljeću«. Neprosvijećen auditorij, koji nije čitao Ančića, mogao je listom povjerovati da se tu radi o istim liberalnim pričama koje furam već dvadeset godina, no sada znamo, je li, da se zapravo radilo o nereflektiranom bošnjačkom nacionalizmu!)

7. Kao tajni agent Lichtensteina prepoznat je i Asim Mujkić. Mujkić, kako smo vidjeli, osporava pravo Mirjani Kasapović da ga svrstava u bilo koju etničku skupinu, no Ančić zaključuje kako je Mujkić baš zbog tog prozirnog protivljenja Bošnjak, i to ne bilo kakav, već Bošnjak koji sebe shvata kao predstavnika cijelog konstitutivnog naroda i ekskluzivnog zastupnika njegovih interesa:

A. Mujkić (bar kada komentira moje pisanje) povodi se za starim trikom totalitarnoga diskursa izjednačavajući sebe s kolektivitetom, po shemi Asim Mujkić = Bošnjak Mujo = svi Bošnjaci (ili u najmanju ruku i eksplicitno »bošnjački liberali« — to praktično znači: kad govorim o A. Mujkiću ja zapravo govorim o Bošnjacima-muslimanima), čime samo podgrijava diskurs kolektivne viktimizacije o kojemu sam u svome tekstu govorio[22].

Kako je Ančić uopšte došao na to da Asim Mujkić sebe predstavlja kao Bošnjaka Muju, koji zastupa sve Bošnjake? U jednom čitanju koje vrijedi upamtiti, i koje zaslužuje istaknuto mjesto u virtualnoj historiji balkanske književne krčme! Naime, kao polazište mu je poslužio odlomak u kojem Mujkić upotpunjuje svoj prosvjed protiv proizvoljne heteroidentifikacije, ironijski ekstrapolirajući rasuđivanja Mirjane Kasapović i Mladena Ančića:

Učitavanjem »bošnjačkim liberalima« implicitne ideološke platforme … oba autora pokušavaju liberalnu redeskripciju učitati kao tek bošnjačku. (…) Na taj način iskazan je jedan užasno uvredljiv orijentalistički stereotip koji se svodi otprilike na sljedeće: bilo ko u svijetu može zastupati liberalne ideje, međutim, ako ih zastupa etnički Bošnjak, e onda mora da je posrijedi prevara. Ako ih, dakle, zastupa tamo neki Mujo, onda je on razvidno i bjelodano sljedbenik Turčina Uskufija koji mašta o privođenju nevjernika pravoj viri. (…) S Mujom, onda ne može biti dijaloga, osim prijekora »s visina«, jer je njegovo ime »conversation stopper«[23].

Iz Mujkićevih riječi Ančić je naprosto izbacio ironiju, »previđajući« da Mujkić govori fingirajući rasuđivanje svojih oponenata, tj. Kasapovićeve i Ančića, i dovodeći njihovo uvredljivo polazište do krajnjih konsekvenci; stoga je »tamo neki Mujo« i mogao postati »ja, Asim Mujkić tj. Bošnjak Mujo«, i »ako napadate mene napadate sve Bošnjake«, što je, je li, stari trik totalitarnog diskursa…

8. Nakon gorespomenute konstatacije da se njezina knjiga našla na udaru »bošnjačkih ‘liberala’«, Mirjana Kasapović nastavlja:

Mogla bih, zapravo, kazati da i sudbina knjige potvrđuje njezinu temeljnu postavku: Bosna i Hercegovina je etnički duboko podijeljeno društvo u kojemu nema ni političkoga ni, kako se vidi, intelektualnog konsenzusa o temeljima državne zajednice i političkog sustava[24].

Ukazujući na nedopustivu cirkularnost ovoga »dokaza«, napisao sam sljedeće:

Uzimanje, u dokazivanju, sporne postavke kao polazišta greška je stara koliko i diskurzivno mišljenje, iako se petitio principii rijetko sreće u tako čistom obliku kao što je ovaj koji nudi Mirjana Kasapović. (…) Jer, ista građa pruža mogućnost i za suprotan zaključak: kako je etnička pripadnost sudionika u raspravi irelevantna, ona ne može služiti kao potvrda sporne temeljne postavke.

I ti su redovi nadahnuli Ančića na komentar:

Da bi dokazao kako M. Kasapović nije u pravu u onome što ne tvrdi polazi T. Haverić od toga »kako je etnička pripadnost sudionika u raspravi irelevantna, ona ne može služiti kao potvrda sporne temeljne postavke« (valja se u ovome kolopletu podsjetiti: temeljna je postavka ona da je BiH podijeljeno društvo, a posredan je dokaz reakcija na knjigu koja govori o tome, jer gotovo bez izuzetka Hrvati i Srbi prihvaćaju konsocijaciju, a Bošnjaci odbijaju i samu pomisao na nju).

Koloplet? Samo ako bez provjeravanja prihvatimo tvrdnju Mirjane Kasapović da se knjiga našla na udaru bošnjačkih liberala! A zapravo, najrazornije čitanje Bosne i Hercegovine…, s naslovom »Bespuća politološke zbiljnosti«, dugujemo Nebojši Jovanoviću i Damiru Arsenijeviću[25]; njihovim posredstvom upoznajemo se i s izvještajem Denisa Kuljiša o neuspjelom pokušaju predstavljanja toga djela u Sarajevu početkom jula 2005[26], kojom je prilikom jedna od pozvanih, Latinka Perović, rezignirana tezama Mirjane Kasapović, odbila da sudjeluje u onome što je prepoznala kao skup »koji će relativizirati ratne zločine počinjene u bosanskom ratu tako što fokus pažnje premješta s uzroka i krivaca na posljedično stanje i politički inženjering koji treba izvršiti da se društvo stabilizira«.

Ne želim da počinim grešku koju inače potkazujem kod Kasapovićeve i Ančića, i da zaključujem o etničkoj pripadnosti nepoznatih ljudi na osnovu njihovih imena, ali mislim da ne griješim mnogo kad kažem da Jovanović, Arsenijević i Latinka Perović mogu biti sve drugo osim bošnjački liberali. (Usput: kako bi potkrijepila svoju postavku o etnički obilježenoj recepciji njezine studije, Mirjana Kasapović u popisu literature koji donosi na kraju teksta »Metodološki problemi…«, i koji iznosi 52 jedinice, brižljivo navodi sve tekstove Borića, Mujkića, Sarajlića, Ćuraka i Hadžidedića, ali ne i spomenuti tekst Jovanovića i Arsenijevića.)

9. Tvrdeći da je »temeljna postavka <studije Mirjane Kasapović> da je BiH podijeljeno društvo« Mladen Ančić pokazuje ili a) da je potpuni idiot, koji misli da se može izvući na taj način, ili b) da ljude s kojima se upušta u polemiku smatra potpunim idiotima koji će ga pustiti da se izvuče na taj način. Jer, ne mogu povjerovati da rečenu knjigu nije čitao u tolikoj mjeri da je odustao već i prije predgovora, u kojem sama autorica ističe svoju »ključnu ishodišnu postavku« da je Bosna i Hercegovina vijekovima podijeljeno društvo ili, njezinim riječima, »da su društveni … rascjepi koji su je podijelili duboko ukorijenjeni u njezinoj povijesti, te da nisu nastali ni 1990, ni 1995. godine izvanjskim putem«[27].

U svome tekstu ja se o toj postavci nisam izjašnjavao, budući da na autoricu spada onus probandi (primjećujući da je »gotovo … nevjerojatno da u proteklih petnaestak godina hrvatski sociolozi nisu napisali nijednu ozbiljnu studiju o podijeljenom društvu u Bosni i Hercegovini«, ona govori više o vlastitoj tezi nego o hrvatskim sociolozima); osporio sam, međutim, njezinu tvrdnju da se s postavkom o vjekovnoj podijeljenosti ne slažu isključivo pripadnici »suvremene bošnjačke političke i znanstvene elite«, pa sam podsjetio da, uz Asima Mujkića, suprotno stanovište zastupaju, naprimjer, Vjeran Katunarić ili srpski liberal Živojin Perić (čime se spisak, naravno, ne iscrpljuje). Katunarića sam naveo zato što je istaknuti hrvatski sociolog, a Perića — zato što je još prije Drugog svjetskog rata isticao da bosansko društvo ne samo da nije podijeljeno, već da ima jedinstven ethos…  

Jedino što sam time htio pokazati jest da se autori tako različitih profila ne mogu smatrati »nacionalnom intelektualno-političkom frontom«. Tu očiglednost Ančić je »obesnažio« s nepogrešivim smislom za meritum: Perić možda nije bošnjački liberal, ali je »više no anonimni srpski liberal«, pa se to ne računa; Katunarić također nije bošnjački liberal, i istina je da se upravo primjerom Bosne i Hercegovine služi da ukaže na netačnost primordijalističkog shvatanja nacionalizma prema kojem su jedine stare veze vjerske, odnosno etnonacionalne, ali…

Ali, on ipak potvrđuje da je Bosna i Hercegovina danas podijeljeno društvo. Čini to u jednoj rečenici koju sam prenio u svome tekstu, i koja glasi: »Drugo je pitanje zbog čega su isključujuće primordijalne veze ili vezivanja za određenu skupinu ili teritorij prevladalenad širokogrudnijim starim osjećajima, navikama i vezama«.

Tu će rečenicu Mladen Ančić istaći kao krunski dokaz da »T. Haverić ne zna čitati, ili ne razumije ono što je pročitao«, jer, kako on vidi stvari, ta rečenica »ponavlja na drugačiji način isto ono što je rekla M. Kasapović«.

Ne ponavlja! Ančić ovdje zapravo zamjenjuje tezu, ne bilo koju tezu već »ključnu ishodišnu postavku« Mirjane Kasapović da je bosansko društvo vijekovima podijeljeno — a to Katunarić ne tvrdi, naprotiv!

Mladen Ančić nas uvjerava da treba da se usredsredimo na činjenicu da je bosanskohercegovačko društvo podijeljeno, i da gledamo šta ćemo dalje, jer da zapravo nema razlike je li podijeljeno vijekovima ili tek od jučer, a ako nema razlike onda nema ni važnosti! On je na taj način zauzeo stajalište koje je, vidjeli smo, Latinka Perović (možda ipak bošnjačka liberalka?) okarakterizirala mnogo prije nego što je Ančić i pomislio da se uključi u debatu o »uređenju Bosne i Hercegovine na konsocijacijskim osnovima«: radi se o relativiziranju zločina počinjenih u bosanskom ratu, tako što se »fokus pažnje s uzroka i krivaca premješta na posljedično stanje i politički inženjering koji treba izvršiti da se društvo stabilizira«.

A to već više nema nikakve veze s liberalizmom i liberalima, pa izlazi iz sfere moga zanimanja u ovom serijalu.

Objavljeno 13. jula 2009. na portalu Puls demokratije, koji više nije aktivan.

[1] http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=950&l=bs (stranica više nije aktivna).
[2] Mladen Ančić, »Jedan čovjek – jedan glas ili ‘hodte nami vi na viru’«, Status 12, Mostar, 2007, ss. 163-171.
[3] Asim Mujkić, »Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini«, Odjek br. 1 (LXI), Sarajevo, proljeće 2008, ss. 3-16.
[4] Mladen Ančić, »Nereflektirani nacionalizam samoproglašenih liberala«, Status 13, Mostar, 2008, ss. 145-152.
[5] http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=950&l=bs (stranica više nije aktivna).
[6] Mladen Ančić, »Nereflektirani nacionalizam samoproglašenih liberala«, op. cit., s. 150.
[7] Ibidem, s. 171.
[8] Ibidem, s. 170.
[9] Tarik Haverić, »Protiv trpeljivosti«, in Esad Bajtal (ur.), Za (i) protiv tolerancije, Naši dani, Sarajevo, 1997, ss. 203-211.
[10] Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Matica hrvatska, Zagreb, 1969, s. 301.
[11] Aluzija na moju knjigu Čas lobotomije, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2007.
[12] Paul Scheffer, »Het multiculturele drama«, http://www.nrc.nl/W2/Lab/Multicultureel/scheffer.html. Na Paula Scheffera i njegov tekst skrenula mi je pažnju Maja Lovrenović, na čemu joj srdačno zahvaljujem.
[13] Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005, s. 59.
[14] Arend Lijphart, Patterns of Democracy, Yale University Press, New Haven/London, 1999, s. 47 (If and when the EU develops into a sovereign European state, its institutions are likely to change … but it is not likely to stray far from the consensus model).
[15] T. Haverić, »Muke s liberalizmom (II)«, http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1200&l=bs. V. sada ovdje.
[16] Mirjana Kasapović, »Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini«, Status 12, Mostar, 2007, s. 136.
[17] http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=950&l=bs (stranica više nije aktivna).
[18] Asim Mujkić, »Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini«, op. cit., s. 16.
[19] Mladen Ančić, »Nereflektirani nacionalizam samoproglašenih liberala«, op. cit., s. 151, bilj. 30.
[20] Mladen Ančić, op. cit., s. 151.
[21] Loc. cit.
[22] Mladen Ančić, »Nereflektirani nacionalizam samoproglašenih liberala«, op. cit., s. 146.
[23] Asim Mujkić, »Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini«, op. cit., ss. 3-4.
[24] Mirjana Kasapović, »Metodološki problemi…«, loc. cit.
[25] Nebojša Jovanović i Damir Arsenijević, »Bespuća politološke zbiljnosti«, Reč 75/21, Beograd, 2007, ss. 173-191.
[26] Denis Kuljiš, »Bosna je daleko, Hrvatska je blizu«, Gordogan 7-9, Zagreb, 2005, ss. 127-129.
[27] Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, op. cit., s. 7.

PočetnaPolemički spisi