Iako je zamislivo da o (ne)mogućnosti nacionalnih programa u XXI. stoljeću razmišljamo na najuopšteniji način, ne referirajući niti jednu posebnu etniju ili »nacionalnu skupinu«, postupiti tako značilo bi svjesno promašiti temu koja nas je okupila. Nije riječ o bilo čijim interesima, identitetu ili strategiji, već o bošnjačkima, i najmanje što možemo učiniti jest da se prvenstveno na njih usredsredimo.

S druge strane, ti interesi i ta strategija ne utvrđuju se ni u bezvazdušnom prostoru ni u bestežinskom stanju, kao katalog želja koje zavise samo od mašte zainteresiranog kolektivnog subjekta, već u jednom određenom društveno-historijskom kontekstu.

Određen društveno-historijski kontekst? Rekao sam to po navici. Taj kontekst je zapravo neodređen, u tom smislu što ne možemo raspoznati sve pa čak ni glavne njegove parametre: živimo u svakodnevnoj mijeni, višestruko dinamičnijoj nego u ranijim vremenima, u »zgusnutoj povijesti« (E. Bloch), gdje se — u hronološki beznačajnom vremenskom razmaku — desi mnogo više stvari nego tokom cijelih desetljeća. Utoliko je teže uhvatiti se za elemente strukture za koje možemo vjerovati da su postojani i da s njima možemo računati kao s relativno trajnima. Da smo ovaj razgovor poveli prije dvadeset godina ne bi se odvijao unutar istih duhovnih kordinata kao prije deset godina, a naročito ne onako kako ga možemo voditi danas.

Nije ipak sve neodređeno i neuhvatljivo. Postoji jedan odnos koji je nepromjenjiv, i to je prva izvjesnost koju možemo prihvatiti kao čvrstu tačku: u jugoslavenskom historijskom prostoru, bošnjački nacionalni program je korelativan sa srpskim i hrvatskim, nezavisno od konkretnog sadržaja svakoga od njih (za ona razdoblja modernoga doba kada bošnjački nacionalni program nije postojao, iskaz treba prilagoditi: sudbina Bošnjaka kao kolektiviteta zavisila je, između ostalog, od srpskog i hrvatskog nacionalnog programa).

Zbog te korelativnosti, razložno je početi, — u prvoj aproksimaciji, a prije svakog sadržajnog određenja mogućeg bošnjačkog nacionalnog programa, — s inventarom postignuća srpskog i hrvatskog nacionalnog programa na početku ovog XXI. stoljeća. Srpski nacionalni program, oživljen sredinom 80-ih, predviđao je (a uopštenost ovog rada opravdava moguće nepreciznosti) jednu državu za sve Srbe, državu koja bi se protezala na istok od linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Dvadeset godina kasnije, unutar tog prostora, Makedonija, Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina su samostalne države, jednako kao i Hrvatska, u kojoj Srbi opstaju samo još u naznakama; sumnjiva je kompenzacija Republika Srpska, jedino opipljivo ostvarenje srpskog nacionalnog programa, za koju oni pametniji već sada shvataju da nije nikakav dobitak već kamen oko vrata Srbiji, koja će u narednim desetljećima ulagati silan napor da prevlada svoju noviju prošlost i svakojakim smicalicama izbriše ili barem popravi prevlađujuću sliku koju emitira — sliku društva koje je, krajem XX. stoljeća i u Evropi, iniciralo jedan genocidan projekt.

U poređenju sa srpskim, hrvatski nacionalni program nema, prima facie, tako porazne rezultate: Hrvatska je danas nezavisna zemlja s izvjesnom evropskom budućnošću, uspostavljena u svojim avnojskim granicama. Da, ali nacionalni program nije predviđao samo to: trebalo je da Hrvatska obuhvati ako ne cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ono barem njezine značajne dijelove! A rezultat pokušaja da se taj program ostvari jest da se broj Hrvata, najranije profiliranog etničkog elementa u ovom dijelu Balkana, u Bosni i Hercegovini skoro pa prepolovio.

Za našu temu, važno je da su ljudi koji su definirali srpski nacionalni program i načine njegovog ostvarenja bili Srbi, kao što su ljudi koji su definirali hrvatski nacionalni program i načine njegovog ostvarenja bili Hrvati. I možemo biti sigurni da ni jedni ni drugi nisu željeli ove današnje rezultate koji se, sa stanovišta prvobitnih ciljeva, i u jednom i u drugom slučaju mogu smatrati nacionalnom katastrofom. A ukazivanje na to za nas je značajno zato što su oba ova nacionalna programa, za svoje ostvarenje, mogla računati na respektivne države: srpski na oduvijek jaku Jugoslaviju/Srbiju, a hrvatski na Hrvatsku, koja se nakon stjecanja nezavisnosti vrlo brzo konsolidirala.

Dva nacionalna programa, dakle, koja su bila podržana nepodijeljenim institucionalnim kapacitetima svaki svoje države neslavno su propala. S obzirom na to možemo ustvrditi, bez opasnosti da mnogo pogriješimo, da bi izgledi za ostvarenje bošnjačkog nacionalnog programa — koji ni na kakvu državu ne može računati — bili nikakvi, bez obzira na njegov sadržaj. A kako je on, ne zaboravimo, korelativan s druga dva, ovaj dio razmatranja zaključujemo postavkom koju empirijski potvrđuje najnovija povijest Balkana: nijedan od tri naroda (Srbi, Hrvati, Bošnjaci) nema moć da ostvari svoj obuhvatan nacionalni program, kakav god on bio, ali svaki ima moć da spriječi druga dva da ostvare svoje programe, kakvi god oni bili.

U prethodnim razmišljanjima nisam pravio razliku između ostvarenja nacionalnog programa i stvaranja nacionalne države. To je nekorektno sa stanovišta političke ili historijske nauke, jer se između jednog i drugog ne može povući znak jednakosti, ali je tačno u balkanskom kontekstu. Ipak, ova tri naroda nisu prešla isti pa čak ni sličan put u nacionalnu katastrofu. Glavni cilj srpskog nacionalizma bila je Velika Srbija, to jest proširenje postojeće države, avnojske Srbije (ili, u većini kalkulacija: Srbije i Crne Gore), na račun susjednih političkih zajednica. Glavni cilj hrvatskog nacionalizma bila je Veća Hrvatska, to jest proširenje postojeće države, avnojske Hrvatske, na račun Bosne i Hercegovine. U oba slučaja, postojala je inicijalna nacionalna država, Srbija odnosno Hrvatska, kao sredstvo ostvarenja veće nacionalne države.

Takvim sredstvom Bošnjaci nisu raspolagali: postojeća država, avnojska Bosna i Hercegovina, nije nosila njihov ekskluzivni etnički pečat. Stoga ni cilj nije mogao biti isti: osim u najluđim fantazijama o Sandžaku, bošnjački nacionalni program nije uključivao širenje na račun susjeda.

Naličje nacionalnih programa koji imaju tu dimenziju »prema vani«, tj. političko širenje na prostor koji može biti sporan, jest dimenzija »prema unutra«, koja se sastoji u kulturnoj unifikaciji prostora koji je nesporan. I ovdje je država sa svojom ideološkom moći glavna poluga: načelno, država utvrđuje pravopis, kontrolira jezik medija i njihove sadržaje, nastavne planove i programe, i odlučuje koje kulturne projekte će finansirati.

Ne raspolažući državnim aparatom i institucijama za ekskluzivnu upotrebu, bošnjačka politička klasa ne može računati da će uspješno ostvariti ni tu dimenziju eventualnog nacionalnog programa, koju su Srbija i Hrvatska realizirale do određenog stupnja.

Ta prikraćenost predstavlja se kao historijska nepravda: polazeći od neuvjerljive analogije koja jednu južnoslavensku povijesnu kontingenciju, naime da »svaki narod ima svoju državu«, postavlja kao moralni zahtjev, dio bošnjačke inteligencije shvata nacionalni program kao nastojanje na ostvarenju upravo tog cilja. Sredstva buduće kulturne unifikacije su, u toj viziji, autoritarna — računa se na ovladavanje državnim aparatom, i stoga ne čudi što iz kleronacionalističkih krugova periodično dolaze zahtjevi za primjenom načela »jedan čovjek-jedan glas« koje bi, s obzirom na projekcije promjena u demografskoj strukturi, u narednim desetljećima osiguralo »Bošnjacima« natpolovičnu većinu u zakonodavnim tijelima. Ovo načelo jest nosivi stub liberalne demokratije, no u njegovoj južnoslavenskoj izvedbi demokratska tehnika donošenja odluka sistematski se odvaja od liberalnog sadržaja tih odluka. To ne treba da čudi: u XXI. stoljeću, etnonacionalni programi se ni ne mogu ostvariti drukčije nego na autoritaran način, pa su samim time neliberalni. Njihovi tvorci ne mogu otvoreno biti protiv duha vremena, pa se listom izjašnjavaju »za demokratiju«, od koje međutim prihvataju većinski mehanizam osvajanja vlasti, ali ne i liberalne institucije. No nije tačno da su sve odluke koje donese većina legitimne: većinsko odlučivanje ima nespornu instrumentalnu vrijednost samo ako je prethodno omeđena individualna sfera u koju se javne vlasti uopšte ne mogu upletati. Drugim riječima, ako su u društvu jasno naznačena (civilizacijska) postignuća koja su trajno osvojena, i o kojima nema preglasavanja zato što o njima nema ni glasanja.

Kakva bi mogla biti Bosna i Hercegovina kao »nacionalna država bošnjačkog naroda«, dakle ona u kojoj bi konstrukcije javnog prava nosile njegov etnički pečat? O tome nije potrebno nagađati: treba samo pogledati one »skoro pa države«, Kanton Sarajevo ili Federaciju BiH, u kojima Bošnjaci čine uvjerljivu većinu stanovništva, u kojima zakonodavnu vlast imaju bošnjačke stranke, i gdje se na većini izvršnih funkcija i pozicija u privredi, zdravstvu, obrazovanju i kulturi nalaze uglavnom Bošnjaci. Nedjelotvornost i visoka cijena koštanja federalnih i kantonalnih institucija već je poslovična, a ne prođe sedam dana da ne izbije neki skandal ili afera iz kojih saznajemo o nenamjenskom trošenju sredstava, zloupotrebi utjecaja, rastrošnosti, netransparentnim natječajima u zapošljavanju i štetnim odlukama motiviranim ličnim interesom javnih službenika… Između 80 % i 90 % svih svojih potreba građani zadovoljavaju u jedinicama lokalne samouprave, a u onim opštinama i kantonima u kojima bošnjačke stranke vrše nepodijeljenu vlast stanje je jednako loše kao i u onim »skoro pa državama« gdje su na vlasti Srbi ili Hrvati. Zašto onda vjerovati da bi kulturno unificirana »država bošnjačkog naroda«, kao ostvarenje nacionalnog programa, bila bolja od »kantonâ bošnjačkog naroda«? I da je to cilj koji bi mogao privući i mobilizirati nove naraštaje formirane u svijetu u kojem je veza kulture i teritorijalnih zajednica nepovratno raskinuta?

U javnom diskursu, ipak, cijeli taj problemski kompleks se ne tematizira. Stječe se dojam da su opisano stanje (koje nije uzrokovano institucijom entitetskog glasanja!) Bošnjaci ili barem njihovi predstavnici prihvatili kao normalno, da su na njega pristali a da tek treba da utvrde na šta neće pristati, tj. »minimum ispod kojeg neće ići« — kako glasi najnovija od krilatica koje se povremeno izbacuju da posluže kao dimna zavjesa.

A taj dim treba da sakrije historijski potvrđeno saznanje da su, u XXI. stoljeću i barem u zapadnoj hemisferi, etnonacionalni programi, premda za neke subjektivno smisleni, objektivno neizvodivi: današnje države — osim po cijenu samoisključenja iz međunarodnog društva i prihvatanja izolacije — ne mogu se legitimno koristiti, s ciljem kulturne unifikacije, onim autoritarnim sredstvima koja su se sve do polovice XX. stoljeća smatrala normalnima.

Stvar je nešto drukčija s republikanskim nacionalnim programom: i on počiva na kulturnoj unifikaciji, no kultura o kojoj je tu riječ je politička a ne tradicionalna. Suprotno jednom uvjerenju koje se širi više iz neznanja nego iz loših namjera, unifikacija političke kulture Bosne i Hercegovine (na liberalno-demokratskim osnovama) ne bi potrla tradicionalne kulture Bošnjaka, Srba, Hrvata itd., već bi im pomogla da se razvijaju bez uzajamnog sukobljavanja. Stoga je jedini »nacionalni program« koji je u Bosni i Hercegovini dugoročno održiv zapravo »racionalni program«: užurbana sekularizacija društva i uspostavljanje institucija liberalno-demokratske države. S bošnjačkog stanovišta, to naročito znači napuštanje svih fantazija o »temeljnom narodu« i natpolovičnoj većini kao preduvjetu za nacionalni prosperitet.

(Oslobođenje, »Pogledi«, 7. novembar 2009, ss. 26-27. Skraćena verzija ovog teksta pročitana je na okruglom stolu »Bošnjaci i bošnjaštvo u XXI. stoljeću«, održanom 15. maja 2009. u Zagrebu, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba)

Početna Politička teorija