I.

Politološko i sociološko mišljenje današnjeg svijeta i, naročito, njegovo publicističko problematiziranje u velikoj je mjeri nereflektirano. Pojava je poprimila razmjere pandemije i njeni učinci primjećuju se na planetarnoj razini, ali u intelektualno retardiranim krajevima poput Bosne i Hercegovine šteta je najvidljivija[1].

Filozofski rječnici definiraju refleksiju kao provjeravajuće naknadno promišljanje izravno opaženog čulnog sadržaja, pa bi nereflektirano bilo mišljenje koje ne preispituje vlastite osnove: ono polazi od jasno iskazane, skrivene ili pretpostavljene dogme koju nikakvo opažanje ili iskustvo ne može dovesti u pitanje, i samim time sebi postavlja granice.

Mnogi književno-filozofski spomenici civilizacije počivaju na dogmama. Jedan od takvih, u našem vremenu, jest rasprava Postoji li Bog? katoličkog teologa Hansa Künga (1928-2021), neprevaziđen uzor erudicije, metodičnosti i naučne akribije. Ipak, upitnik nikoga neće zavarati. Küng ne nudi samo obuhvatan prikaz odgovorâ koje su, u novom vijeku, na pitanje iz naslova davale prirodne nauke, filozofija, psihologija ili teologija, već daje i vlastiti: »Na pitanje ‘Postoji li Bog?’ kao odgovor može uslijediti jasno, uvjereno ‘da’, koje je opravdano pred kritičkim umom«[2]. No istovetan odgovor  – »Da, Bog postoji!« – ponudio bi i svaki seoski župnik, katolik laik ili vjernik bilo koje druge konfesije, čak i bez kritičkog iščitavanja Descartesa i Pascala, Kanta i Hegela i bez »ozbiljnog konfrontiranja s Nietzscheovim nihilizmom«… U (svakoj) teologiji Božje postojanje je dogma od koje se polazi i koja se ne dovodi u pitanje, i samo se traže »dokazi« njene istinitosti prilagođeni epohi.

Naravno da teologija nije zabran mišljenja koje ne propituje vlastite pretpostavke, ono je takoreći sveprisutno. Mnoga respektabilna historiografska, kulturološka i ekonomska djela napisana su, naprimjer, polazeći od dogme da je »povijest svakog dosadašnjeg društva povijest klasnih borbi«. No ideološke dogme u širem smislu kvalitativno se razlikuju od teoloških, zbog različite prirode »provjere«. Događa se, naime, da marksisti pred opazivim historijskim procesima odustanu od segmenata vlastitog učenja, ili da tržišni fundamentalisti priznaju neophodnost političkog upravljanja proizvodnjom i raspodjelom u određenim okolnostima, događa se da nekoć samorazumljiva učenja o postojanju različitih rasa i potrebi njihovog odvojenog razvoja unutar istog društva budu univerzalno osuđena i zabačena, ali odustajanje teologâ od temeljnih dogmi završava se, u povijesnom svijetu, raskolom ili ekskomunikacijom. To se objašnjava, između ostalog, i nemogućnošću opažanja koje bi potaklo refleksiju: ako iskustvo katastrofe kojom se završila sedamdesetogodišnja izgradnja socijalizma i jest navelo mnoge marksiste da preispitaju dogmu o diktaturi proletarijata ili o društvenom vlasništvu, temeljna dogma velikih monoteističkih religija smještena je u transcendenciju koju po definiciji ne možemo iskusiti ni kao pojedinci ni kao vrsta, pa tako ni posumnjati u onostrani spas besmrtne ljudske duše.

Otud su i sukobi među religijama u krajnjemu nerazrješivi. Njihovi sljedbenici, naravno, mogu miroljubivo koegzistirati u društvima različitog tipa (a najuspješnije u sekularnima), ali osjetljivu ravnotežu – na unutrašnjem kao i na međunarodnom planu – lako poremete harizmatske ličnosti riješene da svijet koji je zabludio, uglavnom zato što su svi prije njih pogrešno tumačili Božju riječ, povedu jedinim pravim putem, i usput ostvare sve na što im je Bog dao pravo. U povijesnom svijetu, sukobi izbijaju kada više različitih tumača različitih Božjih riječi polažu pravo na istu stvar, što je i navelo Jacquesa Derridu da ustvrdi, još 1993, kako je »rat za ‘prisvajanje Jerusalema’ danas … svjetski rat. Događa se svuda, on je svijet, on je danas singularna figura toga da je svijet ‘out of joint’«[3]. Iako ovu tvrdnju značajnog francuskog filozofa Jacquesa Derride značajni njemački filozof Peter Sloterdijk smatra primjerom »opasnog mišljenja«, odbacujući je već na početku Božje revnosti (ogleda s indikativnim podnaslovom »O borbi triju monoteizama«), Deriddin nalaz da tri zbog konkurencije potpuno isprepletene mesijanske eshatologije »izravno ili neizravno mobiliziraju sve snage ovoga svijeta i čitav ‘svjetski poredak’ za nesmiljeni rat«[4] nije u posljednjih trideset godina izgubio umjesnost. Jedino što bi ga trebalo, zbog novih osmatračkih nalaza, proširiti sa monoteističkih mesijanskih eshatologija i na druge oblike militantne religijske svijesti. Najprije na budizam (zasad samo) u Miyanmaru, gdje budistički redovnici predvode pokret MaBaTha, »organizaciju za zaštitu rase i religije« čiji je jedan od ciljeva iskorjenjivanje etnije Rohindža, a zatim i na hinduizam, koji je ideološko jezgro nacionalističkog pokreta hindutva u današnjoj Indiji: prvaci organizacije Ghar Wapsi, bliske vladajućoj stranci Bharatiya Janata premijera Narendre Moodija, otvoreno propagiraju prisilnu konverziju muslimana na hinduizam, s objašnjenjem da je to njihova »pradjedovska religija«. Imamo li u vidu tradicionalno neprijateljstvo Indije, koja sredstvima državne prisile šikanira sve nehinduističke manjine a naročito muslimane, i Pakistana, koji je kao islamska republika po definiciji zainteresiran za sudbinu muslimana na Potkontinentu, ko može jamčiti da između ovih dviju nuklearnih sila neće izbiti religijski motiviran sukob koji će apsorbirati energiju svijeta u mnogo većoj mjeri nego rat za »prisvajanje Jerusalema«? Kod sadašnjeg stanja stvari, opasno je samo ono mišljenje koje bagatelizira tu mogućnost.

Konfliktnog potencijala monoteističkih religija bio je svjestan upravo Hans Küng, koji se od 1993, dakle od godine iz koje datira navedeni Derridin »opasni« iskaz, posvetio izgradnji svjetskog ethosa što bi se zasnivao na onome što svjetske religije već dijele kao zajednički etički minimum. No ako je kruna njegovog hvalevrijednog intelektualnog napora, koji se može pratiti kroz djelatnost zaklade Weltethos, rezolutni stav da »nema mira među državama bez mira među religijama«, a da »nema mira među religijama bez dijaloga«[5], mora se primijetiti da je i ovdje, upravo kao i u studiji Postoji li Bog?, švajcarski teolog u mišljenju sputan granicama koje je sebi postavio. Odvažit ću se da iznesem suprotan stav: mir među državama ne zavisi od mira među religijama. Štaviše, preduvjet mira među državama je oduzimanje kapaciteta religijama da ga sklapaju, budući da taj kapacitet predrazumijeva mogućnost religija da ratove zapodijevaju. A Hans Küng, formulirajući svoj imperativ, tu mogućnost implicitno prihvata, i samo bi htio da, kroz dijalog, nekako navede religije da joj ne pribjegavaju. U zapadnom civilizacijskom krugu, međutim, epoha vjerskih ratova nije okončana promocijom dijaloga među religijama već pobjedom svjetovne vlasti nad duhovnom, čime je otpočeo višestoljetni proces sekularizacije to jest idejnog i personalnog odvajanja religije od države, tako da u tom krugu religije danas više nemaju mogućnost mobilizacije ljudskih i materijalnih resursa države radi ostvarenja vjerskih ciljeva vojnim putem.

Naravno da ratovi time nisu eliminirani; tokom više od četiri stoljeća nakon augsburškog mira iz 1555. svijet je bio pozornica stotina oružanih sukoba surovijih i razornijih nego što su vjerski ikada bili, no ti sukobi bili su razrješivi. Počivali su na dogmama koje su se s vremenom povukle pred opažanjem i iskustvom, u procesu moralne evolucije čovječanstva. Taj proces još ni izdaleka nije završen, ali je danas nezamislivo da država povede rat radi ostvarenja prevlasti arijevske rase ili izvođenja proleterske revolucije. Jednako su napuštene i dogme o civilizacijskoj misiji ili teretu bijelog čovjeka na kojima su počivala kolonijalna osvajanja Afrike i Azije. To ne znači da u državama zapadnog svijeta više neće djelovati kojekakve rasističke, suprematističke ili maoističke skupine vjerne prevaziđenim dogmama, već samo da one nikada neće imati kapacitet da podvlaste aparat neophodan za »rat među državama«.

Drukčije je s religijskim dogmama, koje su otporne na iskustvo. Od teološkog uma, čak ni najbriljantnijeg, ne može se očekivati da nadiđe ili napusti vlastito ishodište (kao što svoje ishodište svakodnevno napušta poneki marksist, neoliberal itd.), i stoga će bez vidnog rezultata ostati mnoštvo dobronamjernih napora na »dijalogu među religijama« koji će se, u različitim formatima, vjerovatno intenzivirati u narednim desetljećima. Do pomaka će eventualno doći tamo gdje još ima prostora da se smanji utjecaj religije na društvo u cjelini i, naročito, na politički život.

Čak i letimičan pregled pokazuje da danas jedina religija koja je izgubila kapacitet da pokrene rat među državama jest hrišćanstvo, zapadno kao i istočno[6]: hrišćani su eliminirani iz takmičenja za »prisvajanje Jerusalema«. Kapacitet da državnu moć mobiliziraju za ostvarenje religijskih ciljeva sačuvali su judaizam, budizam, hinduizam i, naročito, islam.   

Budući da se u konstrukciji svoga identiteta današnje bošnjačke kulturne elite uveliko oslanjaju na islam, u nastavku posvećujem pažnju islamom induciranim dogmama koje bosanskog muslimanskog subjekta sprečavaju da ostvari napredak u mišljenju kojim bi prevazišao iskrivljeno samoopažanje i odgovorio izazovima modernosti.

II.

Razumije se da samoograničavanje teološkog uma nema posljedica samo po religiju već utječe i na društvene procese u cjelini, u mjeri u kojoj religija, u društvima kakvo je bosanskohercegovačko, unatoč proklamiranoj sekularnosti ima presudnu javnu ulogu. Taj utjecaj osjeća se u svim segmentima javnog života, u kulturi i umjetnosti kao i u naučnom istraživanju i obrazovnom sistemu; on nije neizbježno zloćudan ili antagonistički i javlja se u mnogim sasvim prihvatljivim i poticajnim oblicima, pa ću ovaj odjeljak i započeti jednim zanimljivim primjerom skladne i nekonfliktne interakcije dva samoograničena teološka uma, katoličkog i islamskog. Radi se o prikazu romana Bogovo roblje Enesa Karića, iz pera Mate Zovkića (Karić je rodom od Travnika, i Bogovo roblje je roman-hronika, pa bi naslov Travnička hronika bio sasvim prikladan, ali već je bio zauzet).

Roman govori o životu polaznika Gazi-Husrevbegove medrese od početka šk. godine 1972/73. do kraja šk. godine 1977/78, a Zovkić, koji o Karićevoj prozi piše s neskrivenim simpatijama, objašnjava metaforu sadržanu u naslovu: polaznici su bili »nezadovoljni prestrogim kućnim redom i nekim predmetima a razočarani što im državna vlast uskraćuje pravo na liječenje, popust u gradskom prijevozu i odgađanje vojnog roka: ‘Medresanti i dalje kete, kao Bogovo roblje, pred zabravljenom kapijom’«[7].

Mato Zovkić ne prikazuje Bogovo roblje onako kako se romani obično prikazuju, kao jezička umjetnička djela, već se zanima za jednu posebnu dimenziju, a to nam i kaže: kao katolički teolog, on u islamskom teologu-romansijeru vidi autora koji se »služi i književnom vrstom romana da čitateljima prenese duhovne vrijednosti i teološke poruke«, pa je roman Bogovo roblje čitao s teološkog stajališta, i u prikazu iznio »neka njegova svojstva značajna za vjerničko razmišljanje«. U posljednjoj rečenici svoga prikaza Zovkić preporučuje knjigu »religioznim mladićima – kršćanima, muslimanima i drugima – koji uviđaju potrebu i smisao osobne žrtve u procesu učenja i duhovnog rasta«[8].

Za našu temu, dragocjen je i naslov Karićevog romana i naslov Zovkićevog prikaza.

Metafora »Bogovo roblje« može se shvatiti samo ako imamo u vidu glavnu postavku islamske antropologije, naime da je čovjek Božji rob (ʿabdullāh). A učenici medrese su, povrh toga, zbog svoga teškog položaja još i »Bogovo roblje«… Otvoren um koji sebe ne ograničava dogmom (što ga, nota bene, ne čini ni superiornim ni savršenim) ovdje bi postavio pitanje može li se metafora, a fortiori, primijeniti na vjernike u cjelini, na milijarde ljudi koji su stoljećima i milenijima trpjeli svakakva materijalna odricanja, prolazili kroz tjelesne i duševne muke, podnosili nasilja i progone ili sami progonili i ubijali druge, ropski se pokoravajući Božjoj volji radi spasenja na onom svijetu. Na to su ih najčešće poticali tumači te volje, »teolozi« koji su prethodno pohađali sjemeništa, bogoslovije ili medrese školujući se ponekad u teškim uvjetima, ali nije sigurno, s obzirom na ukupan povijesni rezultat, da empatiju zaslužuju baš oni a ne njihovo stado ili ummet, istinsko Bogovo roblje…

Perspektiva koju s ironijom nudim u gornjih nekoliko redova po automatizmu se proglašava vulgarnim militantnim ateizmom koji religije svodi na nasilje, eksploataciju, tlačenje i opskurantizam, dok su one zapravo nešto sasvim drugo! Iako teološki um, koji insistira na nesumnjivim pozitivnim doprinosima religija materijalnom, duhovnom i moralnom razvoju civilizacije, danas priznaje (uglavnom u zapadnim društvima) i mnoge negativne aspekte djelovanja organizirane religije u proteklim stoljećima, on to priznanje uklapa u »događanje spasa«, utoliko što u njemu sudjeluju i ljudi kao nesavršena bića, pa ideal ostaje netaknut: religija je ljubav, samo život u skladu s Božjom riječi jamči blaženstvo, a vjerski ratovi, krvoprolića, progoni, inkvizicija, lomače, evangelizacija/islamizacija cijelih kontinenata ognjem i mačem i svakakva ograničavanja slobode samo su zastranjenja na jedinom pravom putu…

Čitalac će sada lakše shvatiti da mi je gornje vulgarnoateističko pretjerivanje bilo potrebno kako bih ukazao na frapantan nedostatak analognog rasuđivanja kod bosanskog muslimanskog subjekta kada se ovaj, bez ikakve intelektualne pripreme, upušta u suđenje (o) povijesti, naročito kada, s više ili manje književnog dara, ispisuje žalopojke nad vlastitom sudbinom. U ovom konkretnom slučaju, naišao je na nenadanu pomoć »bosanskog katoličkog subjekta«, jer naslov Zovkićevog prikaza glasi »Autobiografski roman o učenicima medrese u vrijeme ateističke vlasti«. Naglasak je, naravno, na ateističkoj vlasti, i ne treba sumnjati da bi i katolički sjemeništarci mogli ispričati mnoštvo sličnih (istinitih) priča o izostanku popusta na prevoz i uskraćivanju prava na liječenje u Jugoslaviji nakon 1945. No historijski sudovi zahtijevaju reflektiranu generalizaciju i, naročito, stalno uspoređivanje koje vodi računa o povijesnom kontekstu, pa otvoren um i ovdje mora postaviti pitanje: može li se i na boljševizam, vektor državnog ateizma, primijeniti isto rasuđivanje kao i na organizirane religije? Jer, proklamirani ideali tu imaju jednak status: s jedne strane, život vječni u raju kao nagrada vjernicima, s druge strane proleterski raj besklasnog društva kao nagrada za cijelo čovječanstvo. Ni jedno ni drugo još niko nije iskusio, i za komparativnu moralnu ocjenu temeljenu na opažanjima a ne na obećanjima ostaju nam samo ovozemaljska postignuća na putu prema jednom ili drugom cilju. Možemo li, dakle, i nepojamne genocide i kulturocide koje su od 1917. počinili boljševički režimi proglasiti zastranjenjima na jedinom pravom putu koji tim zločinima sâm nije doveden u pitanje, jer je boljševizam zapravo nešto sasvim drugo?

Pitanje je retoričko. Prije nego analogiju dovedem do krajnjih konsekvenci, vratit ću se na gore iznesenu glavnu tezu Hansa Künga. »Kopernikanski obrat« sličan onome koji predstavlja moje radikalno suprotstavljanje Küngovoj tezi izveo je svojevremeno Slavoj Žižek. Potaknut knjigom Dostojevski na Manhattanu Andréa Glucksmanna, koji je na teroristički napad od 11. septembra »primijenio Dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma«, Žižek izvrće stav Ivana Karamazova »Ako nema Boga – sve je dozvoljeno!«:

Takva argumentacija sasvim je pogrešna: lekcija koju učimo od današnjeg terorizma jest da ako ima Boga, onda je sve dozvoljeno, uključujući i dizanje u zrak tisuća nedužnih prolaznika, – pa makar samo onima koji tvrde da djeluju izravno uime Boga budući da, očito, direktna veza s Bogom opravdava povredu pukih ljudskih zabrana i obzira.

Ukratko, fundamentalisti se više ne razlikuju od »bezbožnih« staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dozvoljeno budući da su sebe doživljavali kao direktne instrumente njezinog božanstva Povijesne Nužnosti Napretka Prema Komunizmu[9].

S obzirom na zanimanje koje desetljećima izaziva djelo Hansa Künga i na broj komentara koji su mu posvećeni, sasvim je moguće da se neko prije mene već sjetio da izokrene njegovu tezu o miru među religijama kao preduvjetu mira među državama, ali o tome nemam nikakvih podataka (a naumpada mi davni iskaz Sarvepalija Radhakrishnana da bi »svijet bio mnogo religiozniji kada bi se iz njega uklonile sve religije«). Zauzvrat, sasvim sam siguran da teza koja proistječe iz briljantnog Žižekovog obrata, naime da vjera u Boga ne sprečava nasilje već ga često opravdava, postoji već kod Tita Lukrecija Kara, u I. stoljeću n. e., mnogo prije nego što su se monoteističke eshatologije našle u prilici da zahtijevaju da im se sve podvrgne. U svome filozofskom spjevu O prirodi Lukrecije ističe da je u čovjekovom životu religija teška tlaka (… vita iaceret in terris oppresa gravi sub religione), a da su ljudi spremni na svakakva zlodjela kada vjeruju da time ispunjavaju volju bogova. Energično odbacujući ideju da ateizam nužno vodi u nemoral i zločin, Lukrecije tvrdi upravo suprotno, naime da sama religija rađa zločine i bezbožna djela (…quod contra saepius illa religio peperit scelerosa atque impia facta)[10].

Teološki um to, naravno, ne prihvata, i odbija svaku analogiju između zločina počinjenih protiv vjere i zločina počinjenih uime vjere. »Boljševički ateizam«, kao okamenjen izraz koji se ne podvrgava nikakvoj historijskoj kritici, tu fungira kao korisno i polivalentno strašilo koje odvraća radoznalce od svake povijesne kontekstualizacije što počinje nizom vrednosno neutralnih pitanja od kojih prvo glasi: koliko dugo su monoteizmi istrebljivali nevjernike, krivovjernike i ateiste, a koliko pak ateistički režimi vjernike? Drugo pitanje glasi: koliko su za to vrijeme (otprilike 30 stoljeća na jednoj strani, i nepuno stoljeće na drugoj) monoteizmi pobili nevjernika, krivovjernika i ateista, a koliko pak ateistički režimi vjernika? Konačno, i naročito važno za našu tematizaciju Zovkićevog prikaza Karićevog romana, je li bilo u tom pogledu ikakve razlike između Jugoslavije na jednoj a SSSR, Kine, Kambodže i Albanije na drugoj strani, ili se svi ti režimi mogu podvesti pod »ateističku vlast«?   

Složili smo se: u Jugoslaviji su vjernici bili građani drugog reda kojima su bila nedostupna mnoga mjesta i pozicije u društvu. Više nego obični vjernici, bili su diskriminirani vjerski službenici, a unutar te klase posebno je bio težak položaj učenika vjerskih škola svih konfesija. No upustimo se sada u jedan misaoni eksperiment (što je legitimna alatka sociološkog istraživanja): pokušajmo zamisliti kakav bi, u bilo kojem islamskom društvu, bio položaj polaznika srednje ateističke škole. Ustanova tog profila, naravno, ne bi osposobljavala mlade ljude za profesionalno bavljenje ateizmom onako kao što muzička škola osposobljava za profesionalno bavljenje muzikom; »ateistička« ovdje znači samo da bi program bio izrađen na pretpostavci da Bog ne postoji te da samim time nije mogao stvoriti čovjeka, već da je naša vrsta rezultat evolucije, itd. A posebno bi se elaborirali dokazi Božjeg nepostojanja, onako kako se polaznici medrese u predmetu ʿaqāʾid upoznaju s dokazima Božjeg postojanja. I onda, da li bi učenici takve škole pod islamskom vlašću imali popust na prevoz koji učenici Gazi-Husrevbegove medrese pod ateističkom vlašću nisu imali? A pravo na liječenje?

Na ovo posljednje pitanje lakše je odgovoriti: pravo na liječenje ne bi imali jer mrtvima liječenje ne treba. U tome i jest apsurdnost našeg misaonog eksperimenta: u današnjim islamskim društvima ateizam se kažnjava smrću, upravo kao što se do prije tri-četiri stoljeća kažnjavao i u zapadnima, pa ne postoje ateističke škole ni njihovi učenici, i stoga im niko ne može uskratiti popust na prevoz… Logičan zaključak glasi: usporedba je pokazala da je položaj medresanata u ateističkim društvima bio zapravo mnogo teži od položaja ateista srednjoškolaca u islamskim društvima, budući da ovih potonjih i nema jer su na vrijeme pobijeni.

U narednom odjeljku zadržat ću se na primjerima štete koju bosanskom muslimanskom subjektu, njegovom samorazumijevanju i njegovim legitimnim očekivanjima nanosi nereflektirano mišljenje samoograničeno dogmom o uzvišenosti nekritički posredovanog islamskog ideala, koji se ahistorijski uzdiže iznad životnog svijeta. (…)

[1] Ovaj tekst, koji se može čitati samostalno, jedno je od potpoglavlja ogleda Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti? koji treba da se pojavi krajem 2025.
[2] Hans Küng, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku (prev. Truda Stamać), Naprijed, Zagreb, 1987, s. 645.
[3] Jacques Derrida, Spectres de Marx, Éditions Galilée,  Pariz, 1993. Nav. prema Peter Sloterdijk, Božja revnost (prev. N. Čačinović), BNP Zenica, Zenica, 2013, s. 8.
[4] Jacques Derrida, Spectres de Marx, op. cit. Nav. prema Peter Sloterdijk, Božja revnost, op. cit., ss. 7-8.
[5] Kako to ističe, u članku povodom Küngove smrti, berlinski Tageszeitung: »Kein Frieden zwischen den Nationen ohne Frieden unter den Religionen. Kein Frieden zwischen den Religionen ohne Dialog«. V. »Schweizer Kirchenkritiker: Theologe Hans Küng ist tot«, Taz, 06. 04. 2021.
[6] Iako religija može imati propagandnu ulogu u ratovima koje pokreće (pravoslavna) Rusija, uglavom radi pothranjivanja mita o kulturnoj konfrontaciji sa Zapadom, ti ratovi nisu potaknuti željom da se »prisvoji Jerusalem«.
[7] Mato Zovkić, »Autobiografski roman o učenicima medrese u vrijeme ateističke vlasti«, Bosna franciscana 53, Sarajevo, 2020, s. (321-325) 321.
[8] Ibidem, s. 325.
[9] Slavoj Žižek, »Slava ateizmu«, Dani 462 (21. april 2006), s. 37 (podv. T. H.).
[10] Usp. Tit Lukrecije Kar, O prirodi (prev. Marko Tepeš), Zagreb, 1952, I, 63, 83-84.

22. februar 2023.

PočetnaPolitička teorija