Ovaj tekst zamišljen je kao svojevrsna stilska vježba. Potaknut je člancima trojice autora (Pankaj Mishra, George Monbiot, Kenan Malik) objavljenim proteklih mjeseci u britanskom The Guardianu. Iako ću se u nastavku referirati na engleski original, s tim člancima upoznao sam se posredno, kroz prevode objavljene na sjajnom Peščaniku; to nije nevažno, jer je na taj način jedna pouzdana i nimalo nasumična urednička selekcija uspostavila užu korespondenciju među trojicom autora, ili barem među ovim njihovim tekstovima; prije toga, šira korespondencija uspostavljena je samim činom objavljivanja upravo u The Guardianu, koji prepoznajemo kao „ljevičarski“ dnevnik.

Ko smo „mi“?

Trojica autora, svaki na svoj način, bave se stanjem svijeta i njegovom krizom. „Aktivni“ simptomi te krize su oružani sukobi (u Siriji, Iraku, Libiji, Ukrajini…) i val migracija koji su izazvali; „pasivni“ simptomi su izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske Unije, pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima i porast utjecaja ekstremne desnice u nekim evropskim zemljama. („Pasivnim“ simptomima nazivam događaje čiji je potencijal pesimističkog predviđanja nesumnjivo velik, ali se posljedice koje izazivaju još uvijek mogu smatrati fluktuacijama, a ne korjenitim promjenama u hodu svijeta.) I Mishra i Monbiot i Malik opisuju sadašnji trenutak i raspoznaju uzroke krize; oni i propisuju (ili barem sugeriraju) puteve njenog razrješenja. Format novinskog teksta oslobađa ih obaveze da potkrepljuju i šire razrađuju svoje često aforistične tvrdnje, iako su neke očito netačne ili barem sporne. No, najozbiljnije od svega, na predselekciju društvenih i historijskih činjenica koje im služe kao polazište za teorijsko uopštavanje bitno utječu njihova ideološka uvjerenja, zbog čega su njihovi činjenični sudovi zapravo kriptovrednosni; taj postupak ozbiljno kompromitira njihove moralne zahtjeve.

Pokušat ću da u nastavku ispitam neke ključne iskaze, kako deskriptivne tako i preskriptivne, ovih autora koji, unatoč individualnim razlikama, crpe vodu s istog argumentativnog izvora. Glavno ograničenje koje mi nameće moja stilska vježba jest da se zadržavam na spomenuta tri teksta i ne konsultiram ranije objavljene priloge istih autora u kojima su neke od tema možda uvjerljivije problematizirane. Izuzetak pro futuro je George Monbiot, koji u svome tekstu „Zaštitna snaga zajedničkih dobara“ (a kome je uredništvo The Guardiana dalo naslov „Razlozi za očaj su jasni. Izvucimo se sada iz haosa u kojem se nalazimo“) najavljuje da će, uz pomoć čitalačkih komentara i predloga, početi da razvija „novi politički, ekonomski i društveni scenarij koji može odgovoriti zahtjevima 21. stoljeća“. Nema naznaka o dinamici kojom će se ti budući tekstovi pojavljivati (vjerovatno u The Guardianu), no ako to bude u razumnom roku, ja ću nastojati da ideje koje će autor u njima razviti uključim u svoja razmišljanja sukcesivno dopunjujući ovaj tekst.

Polazim od završnog paragrafa Monbiotovog teksta. Konstatirajući da je, kada najavljeni scenarij jednom bude napisan, njegovo ostvarivanje novi izazov na kojem također treba da radimo, on iznosi zaključak koji je cijeli jedan program: „Najprije moramo odlučiti šta želimo. A onda ćemo odlučiti kako da to ostvarimo“.

Ali ko smo „mi“? Ko čini tu fundamentalnu cjelinu osoba koje treba nešto da odluče? Na problemu o kojem su napisane desetine djela iz moralne filozofije Monbiot se ne zadržava, kao da smatra da je pitanje riješeno, ili da nije pretjerano važno. Ne mislim da svaki normativni napor treba suspendirati dok se ne vidi ko je kolektivni subjekt, ali socijalni filozof koji ignorira postojanje tog problema podriva vlastito mišljenje i otkriva bok za principijelne napade sa suprotne strane ideološkog spektra. Zamislimo, naprimjer, nekog liberala koji donosi spisak od dvadeset ili pedeset imena poznatih ličnosti iz prošlosti i sadašnjosti, od Karen Blixen i Alberta Schweitzera preko Majke Tereze i Stevea Jobsa do Romana Prodija i Usaina Bolta, i onda postavlja retoričko pitanje: „Mislite li zaista da postoji samo jedan način dobrog života za sve te osobe“?

Ne postoji, naravno — ljudi se razlikuju, žive različitim životnim stilovima i žele različite stvari. Ako su svi punoljetni i uračunljivi pojedinci uključeni u ono „mi“ koje treba da odluči o ekonomskom, političkom i socijalnom scenariju za 21. stoljeće, malo je vjerovatno (ostavljajući postrani tehničku nemogućnost takve ankete) da će se usaglasiti o načelima društvene saradnje. A kako je specifičnost politike da je to djelatnost koja se, nakon izlaganja i pretresanja različitih pogleda, završava opšteobavezujućom odlukom, glavno preliminarno pitanje glasi: kako se do te odluke (npr. o tome šta „mi“ želimo) dolazi kada nema saglasnosti?

U daljoj i bližoj povijesti čovječanstva, na to pitanje nuđeni su različiti odgovori. Normativni izvor tražio se i nalazio u Božjoj riječi (a odluke o kolektivnom poželjnom donosili su oni koji su pozvani da tu Riječ tumače), u samoj prirodi (s biološki determiniranom rasom gospodara) ili u povijesti (s otkrivanjem njenog cilja, besklasnog društva). Zajednička odlika svih ti učenja jest da pretpostavljaju neki metaindividualni autoritet koji određuje kakvim životom ljudi treba da žive, a međusobno se razlikuju po definiciji onoga što jest pravedno, i što — posljedično tome — članovi društva treba da žele.

U posljednjih tristo pedeset godina, u zapadnoevropskoj civilizaciji razvijao se skup filozofsko-socijalnih učenja koja se danas, u svojoj dovršenoj fazi, odlikuju time da odbijaju svako supstancijalno određenje pravde pa čak i njenih načela (neka od tih supstancijalnih određenja su: „svako treba da dobije jednak dio u raspodjeli proizvoda društvene saradnje“, „svi treba da imaju jednaka polazišta u životnoj utakmici“, „od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“…). Pripadnici ove „škole“ smatraju da se ne može utvrditi (a još manje odlučiti!) šta jednoznačno želi društvo kao cjelina, ali da postoji jedna stvar koju želi svaki njegov član, a to je da živi životom koji je sam odabrao jer ga smatra vrijednim. Načelo pravde koje bi o tome povelo računa može biti samo formalno, i jedino kao takvo može zadobiti opšti konsenzus. Njegova najkraća formulacija glasi: „Svaki član društva želi potpunu slobodu da ostvaruje svoje projekte, i ta sloboda može biti ograničena samo jednakom slobodom drugih“.

To je jedno od središnjih učenja liberalizma.

Nezgoda je u tome što mnogi ozbiljni autori optužuju upravo liberalizam, kao učenje i kao političku praksu, za haos u kojem se svijet danas nalazi.

Korak napred, stoljeće natrag

Protivrječnost te pozicije može se ilustrirati i glavnom tezom Kenana Malika. Već sam naslov njegovog teksta koji sažima godinu koja je za nama, „Liberalizam pati, demokratija napreduje“, stavlja današnje stanje svijeta u perspektivu koju na ljevici ne srećemo često. Ako se savremena zapadna društva najtačnije označavaju kao liberalne demokratije, Malik podsjeća da njihove dvije dimenzije, liberalizam i demokratija, stoje u „duboko napetom odnosu“, i vjeruje da su odvojive u svakom trenutku. To se, prema njegovom mišljenju, događa danas: demokratski proces nije ni najmanje ugrožen, jer su i Putin i Erdogan i Trump došli na pozicije voljom demosa (ruskog, turskog, američkog…), britanski demos odlučio je o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije, a uspon stranaka ekstremne desnice u Evropi ne bi bio moguć bez formalne i na slobodnim izborima izražene podrške demosa Njemačke, Austrije, Mađarske ili Nizozemske… Zauzvrat, u ovim društvima raste netolerantnost u različitim svojim vidovima (ksenofobija, šovinizam, rasizam)! S obzirom na opšterašireno uvjerenje da su ove pojave izazvane ekonomskom nesigurnošću i razaranjem tradicionalnih društvenih struktura kao posljedicama globalizacije, i na činjenicu da je upravo tolerancija jedna od kardinalnih liberalnih vrijednosti, nameće se zaključak da je, u krajnjemu, upravo širenje liberalnog kapitalizma uzrokovalo uzmak liberalnih vrijednosti u Evropi (i svijetu).

Radi se o bezazlenom terminološkom nesporazumu s krajnje ozbiljnim posljedicama. Nosivi koncepti političke teorije (a tako je i s drugim disciplinama!) imaju višestoljetnu povijest, u kojoj nisu uvijek referirali isti sadržaj. Dobar je primjer „narodna suverenost“, koja danas izražava ideju da svi treba da sudjeluju u donošenju zakona kojima se svi pokoravaju. Međutim, još 1854. godine u SAD, kada je trebalo odlučiti hoće li u novim državama Kansasu i Nebraski biti institucionalizirano ropstvo, donesen je The Kansas-Nebraska Act, koji je predviđao da se o tome glasanjem izjasne budući stanovnici tih država, u skladu s doktrinom o narodnoj suverenosti (the popular sovereignty clause). Za ondašnje razumne posmatrače (upravo kao i za atenske demokrate 2400 godina ranije), narodna suverenost bila je demokratski zahtjev spojiv s robovlasništvom! Danas to, naravno, nije slučaj: politički koncepti u upotrebi imaju svoje predrazumijevanje, a predrazumijevanju pojma narodne suverenosti pripada da „narod“ o kojem je riječ čine svi punoljetni i uračunljivi državljani, koji se ne dijele na „slobodne“ i „neslobodne“.

Čini se da Kenan Malik o toj povijesnosti koncepata ne vodi računa kada analizira današnju liberalnu demokratiju. Pogledi nekadašnjih liberala zanimljivi su za genezu ove potonje i njenu historijsku rekonstrukciju, ali nisu mjerodavni za opisivanje aktuelnog stanja svijeta. Ako nekadašnji liberali i jesu smatrali da je jedini način odbrane liberalnih vrijednosti njihovo izoliranje od demokratskog procesa, to ne vrijedi za današnje. „Pravo glasa“, tj. jednako pravo sudjelovanja u demokratskom procesu, u međuvremenu je uključeno u liberalne vrijednosti (upravo kao što je robovlasništvo „isključeno“ iz narodne suverenosti), i nijedan ozbiljan autor ne tvrdi suprotno. Otud danas ne postoje liberalna društva koja ne bi bila demokratska. Zauzvrat, postoje društva u kojima se vlast osvaja na demokratskim izborima a nisu liberalna (Pakistan, Rusija, Bjelorusija, Iran…), ali to nije ništa novo.

Napetost između demokratije i liberalizma koju podvlači Kenan Malik nije napetost između dva različita odgovora na isto pitanje, koja bi se dakle uzajamno isključivala. Prije se radi o odgovorima na dva različita pitanja. Prvo glasi: ko donosi zakon? Demokratija, kao jedan od mogućih odgovora, zahtijeva da to budu svi odrasli i uračunljivi državljani, i da to čine izravno ili putem izabranih predstavnika. Drugo pitanje glasi: dokle se zakon pruža? Liberalizam, kao jedan od mogućih odgovora, omeđuje sferu (u svakoj epohi sve veću) u kojoj zakonodavac (bio to jedan čovjek, skupina ljudi ili predstavničko tijelo) uopšte ne može da intervenira.

U zapadnim društvima te dvije dimenzije danas nisu odvojive; demokratija više nije samo tehnika donošenja opšteobavezujućih odluka, već uključuje i jasne normativne zahtjeve o tome kakve te odluke moraju da budu, i o čemu se (ne) može demokratski odlučivati. Kao što ni pravna država nije svaka država koja precizno propisuje pravila postupanja izvršne vlasti (po tome bi pravna država bio i Treći Reich, u kome su Jevreji progonjeni na osnovu prethodno donesenih rasnih zakona), ni demokratija nije svaka politička zajednica u kojoj se o svemu odlučuje većinom glasova. Stoga Malik, podsjećajući da se „demokratija ne može svesti na zaokruživanje broja na glasačkom listiću“, kuca na otvorena vrata. Predrazumijevanju ovog pojma pripadaju ustavna jamstva pretpolitičkih prava pojedinca. Država nije izvor ovih prava; prije bi se moglo reći da je obratno: poštivanje ovih prava legitimira samu državnu vlast. Stoga se jačanje ekstremizma čiji smo svjedoci ne može opisati kao istovremeno napredovanje demokratije i uzmak liberalizma. Ono znači, najjednostavnije rečeno, da demokratija u svom današnjem, supstancijalnom smislu nazaduje.

Zašto je ova korekcija važna pokazat ću analizirajući Malikovo predstavljanje izbornih programa dvoje kandidata na skorašnjim predsjedničkim izborima u Francuskoj, Françoisa Fillona (desni centar) i Marine Le Pen (ekstremna desnica): „Fillon je socijalno konzervativan i ekonomski ’liberalan’. On želi da uništi sve što je ostalo od francuskog ’socijalnog modela’, da sreže troškove države i ukine radnička prava. Marine Le Pen nastupa kao zaštitnica radničke klase, protivi se smanjenju javne potrošnje i zalaže za državu blagostanja“.

Čini se da su, za Malika, ova dva programa nešto što ne očekujemo od političara određenog ideološkog profila (desnica i krajnja desnica), i da su štaviše međusobno suprotstavljena na neočekivan način. Međutim, moment neočekivanosti je privid, koji je očigledan ako čitamo bez predubjeđenja. Naime, država blagostanja nije ostvarenje (evropske) ljevice. Upravo suprotno, ona je u glavnim svojim komponentama djelo konzervativaca: Bismarcka i njegovih zakona iz 1880, pape Lava XIII. i enciklike Rerum novarum (1891) koja formulira socijalno učenje katoličke crkve, britanskog političara Williama H. Beveridgea i njegovog National Insurance Act (1911)… No radi se o tome da država blagostanja, dakle ni „francuski socijalni model“, nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije jedan od njenih (dobrodošlih) rezultata. Ona je bila moguća u određenim okolnostima koje su se promijenile, Fillon je toga svjestan, i njegov program njenog ukidanja ne predstavlja uzmak liberalne demokratije (niti liberalizma tout court, ako usvojimo Malikovo razlikovanje).

S druge strane, Marine Le Pen pogodnosti države blagostanja predviđa samo za jednu određenu kategoriju stanovništva („Francuska Francuzima!“), i stoga njeno zalaganje, za razliku od Fillonovog, jest uzmak liberalne demokratije. Kao i svaka druga diskriminacija.

Globus, mjera učinka globalizacije

Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina.

Ovaj prikaz je jedna od najplodnijih poluistina 21. stoljeća. Ono što se obično prešućuje jest da je u istom procesu pola milijarde ljudskih bića u (jugo)istočnoj Aziji izišlo iz najcrnjeg siromaštva. U prethodnih 15 godina samo u Kini nastala je srednja klasa od oko 400 miliona ljudi, no oni se nekako uvijek izgube u bilansima globalizacije koji lamentiraju nad ugroženošću srednje klase na Zapadu. Ipak, oni su — a ne (samo) banke i multinacionalne korporacije — pravi dobitnici globalizacije. I morali bi biti uključeni u kolektivno „mi“ koje treba da razradi „novi politički, ekonomski i društveni scenarij koji može odgovoriti zahtjevima 21. stoljeća“ koji najavljuje George Monbiot. U analizi globalizacije referentna jedinica je globus, a ne pojedini njegovi dijelovi, koliko god nama lično bili važniji od nekih drugih.

Može se, dakle, reći, da se uspon srednje klase u novim ekonomijama odvija „na štetu“ srednje klase u zapadnim zemljama. Račun štete i koristi u tom procesu morao bi biti globalni, i trebalo bi da odgovori na pitanje je li jedan nesumnjiv nazadak prihvatljiva cijena za jedan nesumnjiv napredak. U odgovoru će nam pomoći podsjećanje na socijalno-političke uvjete u kojima počinje da se razvija država blagostanja: u to vrijeme, zapadne zemlje bile su mahom kolonijalne sile, i novoosvojena radnička prava u metropolama finansirala su se prelijevanjem bogatstva iz kolonija i, kasnije, nezavisnih zemalja koje su s bivšim kolonijalnim silama ostale u nekoj vrsti povlaštenih veza. Oslobađanje tržišta na međunarodnom planu (a ne samo više unutar nacionalnih država), kao jedna od glavnih dimenzija globalizacije, istopilo je tu prednost i ugrozilo socijalne modele zapadnih zemalja, koji su bili plod otvorenog ili prikrivenog protekcionizma i različitih monopolnih pozicija.

Nije tajna da se visoka konkurentnost proizvoda i usluga novih ekonomija ostvaruje zahvaljujući cijeni rada (uključujući i rad djece) koja je daleko ispod zapadnih standarda. No uvijek treba naglasiti: današnjih zapadnih standarda, koji su plod socijalne i političke evolucije što je započela industrijskom modernizacijom u kojoj je odnos rada i kapitala bio manje-više isti kao danas u Kini. Kako bi se onda moralno mogao opravdati zahtjev koji razvijena zapadna društva upućuju novim ekonomijama, naime da smanje svoju konkurentnost uključujući troškove reprodukcije rada u jediničnu cijenu proizvoda, kada to sama zapadna društva nisu činila sve dok se nisu razvila? Kineski radnik danas radi mnogo više i zarađuje mnogo manje nego radnik na zapadu, ali je u mnogo boljem položaju nego njegov brat koji je ostao na selu gdje živi od zdjele riže dnevno. U sweatshopovima Bangladeša djeca sastavljaju teniske patike udišući isparenja ljepila za gumu, no ipak su u boljem položaju od petogodišnjaka koji su, u 19. stoljeću, radili u rudnicima Engleske i Walesa.

Prije nego što ovo rasuđivanje proglasimo ciničnom relativizacijom, razmislimo o tome šta je alternativa. Da su resursi planete ograničeni i, u nekim aspektima, već iscrpljeni — to više niko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Njeno stanovništvo nastavlja da raste, a rastu i njegove dnevne potrebe u bjelančevinama per capita. Gdje će se one naći, ako se smanji izlov ribe, širenje obradivog zemljišta na račun šuma i upotreba fertilizatora i herbicida koji povećavaju prinose (a svi su saglasni da upravo to treba učiniti: George Monbiot je istaknuti ekološki aktivist!)? Ovdje ne vrijede apeli za preraspodjelu bogatstva: čak i kada bi se ispraznili trezori i računi banaka i multinacionalnih kompanija, i kada bi svaki stanovnik na zemlji dobio jednaku količinu fiducijarnog novca, gotovine, dragocjenih metala i dragog kamenja, količina hrane i energije dostupna na tržištu ostala bi ista.

Otud, ako iz ekoloških obzira prema planeti nije mudro povećavati ponudu, i ako nije moguće zaustaviti demografski rast pa dakle ni potražnju, ostaje jedino da se preraspodijeli postojeća količina hrane i energije. Drugim riječima, jedni moraju izgubiti da bi drugi dobili. I to je ono što se dogodilo s globalizacijom. „Iznosi“ su relativni, i imaju veze s ličnim osjećajem gubitka. Milioni ljudi u industrijskim zemljama Zapada doživljavaju pogoršanje svoga stanja kao tragediju i, nadasve, kao nepravdu, iako je korak nazad koji su napravili mnogo manji od skoka unapred koji su istom prilikom napravili milioni ljudi u Aziji: u globalnom bilansu, korist je (mnogo) veća od štete.

Mnogi dobro obaviješteni analitičari prikazuju tu promjenu kao rezultat organizirane akcije otuđenih centara moći — finansijskih institucija, multinacionalnih kompanija itd., iako je svjetski sistem odveć glomazan a da bi se rukovodio ciljno orijentiranim ljudskim djelovanjem. Povijesni doseg ljudskih postupaka nikad se ne može objasniti samo subjektivnim pobudama aktera, i na glavne tendencije globalizacije možemo  gledati kao na hegelovsko „lukavstvo uma“: svjetski duh služi se individualnim strastima i interesima (npr. pohlepom i slavoljubljem) „svjetskih bankara“ i „krupnih kapitalista“, koji i ne znajući rade na ostvarenju univerzalne države, političkog otjelovljenja apsolutnog duha.

Spominjano „niveliranje“ ili preraspodjela na razini globusa ugrubo odgovara istom takvom procesu unutar nacionalnih država u protekla dva stoljeća. Njegov rezultat nije bio nestanak nejednakosti u svakoj od  tih zemalja (naprotiv, različite nejednakosti su se u mnogima od njih žilavo održale unatoč mehanizmima države blagostanja), pa ne treba vjerovati da će nestati ni u „globaliziranom svijetu“. Jedino u šta možemo biti sigurni jest da će se nejednakosti smanjivati — relativnim bogaćenjem jednih i relativnim osiromašenjem drugih.

Izlazak stotina miliona ljudi iz krajnjeg siromaštva, upravo kao ni sumrak države blagostanja, ne stoji u izravnoj vezi s liberalnom demokratijom. Iako se čini da ova tvrdnja stoji na klimavim nogama, budući da je proces o kojem je riječ omogućen širenjem slobodnog tržišta koje je nuždan uvjet liberalizma, ne smijemo zaboraviti da tržište nije i dovoljan uvjet. Kinesko privredno čudo, naprimjer, izvedeno je u autoritarnom okruženju; pretpolitička individualna prava, drugi nuždan uvjet liberalizma, praktično su nepoznata pojava, upravo kao i „demokratska“ dimenzija liberalne demokratije, tj. politički pluralizam.

Stoga će se o napredovanju ili uzmicanju liberalne demokratije u ovom dijelu svijeta moći zaključivati tek kada (globalizacijom stvorena) kineska srednja klasa zatraži katalog zajamčenih ličnih prava i sloboda, a među njima i slobodu političkog udruživanja i pravo da lično ili putem izabranih predstavnika sudjeluje u donošenju političkih odluka.

(Januar-februar 2017)

Početna Politička teorija