Neuobičajeno za skupove ove vrste, počinjem jednim ličnim priznanjem: ne pamtim da mi je ikada bilo tako teško da odgovorim na preuzetu obavezu. U početku, ništa nije ukazivalo na teškoće s kojima ću se sresti. Naslov skupa, Vrednosni odnos političkih elita u Bosni i Hercegovini prema Bosni i Hercegovini i Evropskoj uniji, sadržavao je zdravorazumsku sugestiju da se političke elite i prema jednome i prema drugome odnose različito, te da neke od njih BiH, a neke od njih EU, ne smatraju poželjnom. Tema koju su mi organizatori predložili, »Mogu li (etno)nacionalističke političke elite uvesti Bosnu i Hercegovinu u Evropsku uniju« (s mogućnošću da sam izaberem bilo koju drugu), iskazana je u neprikrivenom retoričkom pitanju, i trebalo je samo da iznesem prihvatljivu argumentaciju da one to ne mogu — što i jest moj stav.

No pretražujući, sasvim drugim povodom, ličnu arhivu, naišao sam na vlastiti prilog star nešto više od četiri godine. Radilo se o izlaganju na skupu koji je organizirala Fondacija Heinrich Böll, 9. septembra 2004. u hotelu Holiday Inn, pod naslovom Evropska unija i Bosna i Hercegovina: između upravljanja krizom i izgradnje države. Tom skupu prisustvovali su i neki koji su danas ovdje, moj prilog zvao se »Političke, kulturne i društvene pretpostavke za evropeizaciju Bosne i Hercegovine«[1], i sadržavao je, što je bilo sasvim obespokojavajuće, uglavnom sve elemente koje sam namjeravao da iznesem na današnjem skupu.

Siguran sam da se to događa svima nama: iznosimo teze, provjeravamo ih, tražimo primjere kojima ćemo ih ilustrirati, konstruiramo i poboljšavamo argumente u stalnom unutrašnjem dijalogu, te se desi da izgubimo tačnu evidenciju o tome šta smo od svega, gdje i kada napisali ili javno izložili. Priznajem da sam ja na ovaj prilog bio sasvim zaboravio. Prije trideset godina, u jednoj vedrijoj epohi, bilo bi sasvim zamislivo, — i sasvim u skladu s mojim temperamentom —, da promijenim naslov i pročitam ga pred ovim skupom, samo da vidim hoće li iko išta primijetiti. No vedra vremena davno su prošla, pa ću danas iznijeti nekoliko teza oko kojih sam organizirao svoj ondašnji rad i osvrnuti se na njihovu pertinentnost iz nove perspektive, raspoznajući u njima najvažniji strukturni element.

U to vrijeme sam tvrdio da

budućnost bosanskog društva nije moguće predvidjeti na kratki ili čak na srednji rok: ne znamo kako će stvari ovdje izgledati za godinu dana, ni za pet ili sedam godina. Prilično je izvjesno, međutim, da će za deset do dvanaest godina Bosna i Hercegovina biti sastavni dio jedinstvenog evropskog političkog, pravnog i ekonomskog prostora. To slijedi iz rasuđivanja a contrario: nemoguće je zamisliti jedinstven prostor koji će tada već obuhvatati Hrvatsku i Mađarsku, Rumuniju i Bugarsku — sa rupom u sredini (u ovom slučaju, u korist Bosne i Hercegovine manje igra kvalitet političkih projekata koji su ovdje na djelu, a više njezin geografski položaj).

»Deset do dvanaest godina«, to danas znači »šest do osam«. Bosna i Hercegovina u EU do 2017, to ne zvuči sasvim nerealno. No pravi predmet mojih spekulacija bilo je razdoblje prije tog neizvjesnog datuma:

Ne znamo čime će ono biti ispunjeno, ali znamo čime sve može biti ispunjeno. To je, po mom mišljenju, glavni ulog razdoblja o kojem govorimo: može li se sasvim izvjesna »evropeizacija« Bosne i Hercegovine izvesti s manje teškoća? mogu li se neke faze procesa ubrzati? mogu li se neke greške izbjeći? I najvažnije: budući da ubrzana prilagođavanja socijalne strukture uvijek znače velike žrtve i odricanja, ko će u jednoj istrošenoj i napaćenoj populaciji platiti najveću cijenu, i može li se socijalni teret ravnomjernije i pravednije rasporediti?

Današnjim posmatračima uglavnom se čini da nije izbjegnuta nijedna greška koja je tehnički mogla biti počinjena, te da su minimalni uspjesi koji su u spomenutom procesu ostvareni samo produbili jaz između političke klase i stanovništva, sve do medijski eksploatiranih i kontinuiranih povećanja primanja narodnih zastupnika.

Konstatacija koju sam zatim iznio bila je da su

upravljanje krizom u Bosni i Hercegovini i izgradnja države dva povezana projekta, ili čak dva aspekta jednog istog projekta. Taj projekt, kao i svaki drugi, mora posjedovati tri jasno određena i odijeljena segmenta: (1) opis trenutnog stanja, (2) određenje kolektivnog poželjnog i (3) iscrpan i prilagodljiv algoritam, t. j. opis i vremenski slijed svih operacija potrebnih da se trenutno stanje preobrazi u poželjno.

Ustvrdio sam, zatim, da se za razliku od lokalnih aktera, koje pokreću najrazličitije pobude u rasponu od grabeži do nacionalnog romantizma, međunarodna zajednica, kao glavni činilac toga projekta, rukovodi realizmom. Realizam ima dvojak oblik, deskripciju i preskripciju, i javlja se kao opis određenog stanja, i propis o ponašanju koje treba zauzeti u danoj situaciji. Kako vrijednost propisa zavisi od tačnosti opisa, moja prva teza bila je da je međunarodna zajednica, u svom realističkom pristupu kao jedinom mogućem, pošla, prije desetak godina, od netačnog (1) opisa zatečenog stanja, i da otada uvijek netačno opisuje trenutno stanje kada povremeno procjenjuje pomake koji su (navodno) ostvareni.

Iz današnje perspektive, kada više ne govorimo o desetak već o četrnaestak godina, tu ocjenu ne bih mijenjao, ali bih je dopunio. Administrativna logika velikih organizacija koje ne vole da priznaju (subjektivne) greške i kada moraju priznati (objektivne) neuspjehe uporno gura najisturenije predstavnike međunarodne zajednice da bosanskohercegovačku stvarnost svojim odlukama saobražavaju tom pogrešnom opisu: naše današnje stanje (pr)ocjenjuje se u kategorijama »izostanka dogovora« političkih aktera oko najboljeg puta da se dođe do cilja koji svi oni, navodno, bez ograda prihvataju. Sukob u Bosni i Hercegovini početkom 90-ih, međutim, nije izbio zato što tadašnji akteri nisu mogli da se dogovore o najboljem načinu uvođenja demokratije i tržišne ekonomije, već zbog suprotstavljenih državnih i civilizacijskih projekata, od kojih nijedan nije poražen. Svaka od jučerašnjih strana u sukobu smatra da je nepravedno osujećena da ostvari svoje legitimne ciljeve, i nasljednici ondašnjih aktera nastoje da ih ostvare sredstvima koja im danas stoje na raspolaganju. Usvajanje kamuflažne »proevropske« retorike je najmanje i najlakše što u tom nastojanju mogu da učine. Opis stanja uzima u obzir tu retoriku kao »riješenost« ili »opredijeljenost« aktera s kojom se računa, ali rezultati, razumljivo, izostaju.

Iz toga slijedi da u Bosni i Hercegovini ne može da se odredi ni (2) kolektivno poželjno. Da bi se ostvario neki cilj koji zahtijeva kolektivno djelovanje i odricanja, potrebno je da ga kritična većina stanovništva shvata kao poželjan. Stanovnici Bosne i Hercegovine ne postoje kao jedno socijalno tijelo; kao zatočenici gorespomenutih političkih projekata koji su se upravo u BiH našli u najžešćem sukobu, oni postoje samo kroz suprotstavljene kolektivitete, koji teško da mogu izlučiti jedno kolektivno poželjno. S obzirom na prirodu projekata o kojima je riječ, teško je očekivati da se ono tematizira tamo gdje postoje snažni otpori svakom pokušaju da se Bosna i Hercegovina uopšte uspostavi kao politički i socijalni kolektivitet. Tim prije ne može se očekivati skupni napor da se to poželjno, u ovom slučaju »evropeizacija«, ostvari. I moja druga teza je glasila: uvjet svih uvjeta za bilo kakve političke i društvene pretpostavke koje se tiču Bosne i Hercegovine jest da ona najprije postoji kao političko društvo, što danas nije slučaj, jer ona ne postoji čak ni kao društvo društava.

U međuvremenu, ušao je u opticaj predlog da se bosanskohercegovačke institucije transformiraju u smjeru tzv. »konsocijacijske demokratije« (kao društva društava), i oko tog pojma, kao i oko njegovih implikacija, razvila se polemika koja još nije završena. Na drugom mjestu iznio sam ograde ne samo prema izvedivosti tog projekta — tj. nemogućnosti da se izradi algoritam (3) kojim bi se sadašnje stanje (1) moglo preobraziti u tom smjeru, već i prema njegovoj poželjnosti (2) kao političkog ideala[2]. Ovdje preuzimam samo dio argumentacije koja počinje s jednim misaonim eksperimentom.

Zamislimo da se domaći akteri nađu oko pregovaračkog stola i da neki od njih predlože određeni model preuređenja Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju preobražaj ka »konsocijacijskoj demokratiji«. Za istim stolom, naravno, sjede i oni kojima taj model ne odgovara i koji ga ne prihvataju, i svi će se jedino moći složiti oko zaključka da oko predloženog modela ne postoji saglasnost. Pretpostavimo sada da neki od aktera iznesu predlog da Bosna i Hercegovina u 2009. ostvari bruto nacionalni dohodak od 20 hiljada eura per capita, i da se oko te zamamne perspektive svi slože. No hoće li iko povjerovati da bi sama jednoglasnost svih aktera bosanskohercegovačke politike bila dovoljna da se taj zaključak i ostvari?

Subjekti zainteresirani za pravno-političku preobrazbu Bosne i Hercegovine polaze od uvjerenja da je unutrašnje uređenje ove političke zajednice na raspolaganju, te da njegovo uobličenje zavisi samo od tendencijski svjesnog djelovanja domaćih političkih aktera. Ništa nije manje tačno. Postoji jedan uzak (i svakog dana sve uži) segment u donošenju opšteobavezujućih pravila i izgradnji institucionalnih struktura na koji domaći politički akteri još mogu utjecati; za sve drugo, odlučujući su politički i ekonomski sklopovi nedostupni njihovoj volji (i, najčešće, svijesti). Stoga treba poći od sljedeće izvjesnosti: svi glavni parametri unutar kojih će se u doglednoj budućnosti odvijati ukupan politički, društveni i ekonomski život Bosne i Hercegovine — od uzusa bankovnog poslovanja i osiguranja preko formi političkog predstavljanja do standarda u građevinarstvu i visokoškolskom obrazovanju — već su poznati, i ne zavise od njenih stanovnika i odluka njihovih političkih predstavnika. Od tih predstavnika, tj. od njihovog spontanog ili organiziranog otpora, zavisi samo — a i to do određene granice — koliko će se uvođenje tih parametara usporiti.

U putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji ta usmjerenost je najvažniji strukturni element. Nezavisno od subjektivnih činilaca, tj. postupanja nosilaca spominjanih suprotstavljenih državnih i društvenih projekata, »Evropa« kao način života vrši objektivni pritisak, zahvaljujući kojem Bosna i Hercegovina posjeduje kao politička zajednica barem minimalnu institucionalnu operativnost neophodnu za projekt evropeizacije, i u stanju je da neutralizira partikularne projekte koji su mu suprotstavljeni. No taj strukturni element i sam dijeli sreću konjunkture: međunarodna zajednica nije uvijek sigurna šta u Bosni i Hercegovini želi da ostvari i prema kojem kalendaru, te se i njezina akcija na terenu mijenja u funkciji promjene odnosa snaga i prioriteta unutar širih geopolitičkih sklopova.

S druge strane, sama »evropeizacija« nije sretan izraz, i ne može računati na potpunu socijalnu podršku. Riječi poput »ateizacije« ili »kolektivizacije« nisu na ovim prostorima vrednosno neutralne, one evociraju upotrebu državne prinude u postizanju određenog stanja, stanja svijesti ili stanja odnosa, koje subjekti na koje se to odnosi ne smatraju poželjnim. U svijesti mnogih bosanskih subjekata, individualnih kako i kolektivnih, koji se još nisu oslobodili identitarnog grča, »evropeizacija« često znači prisilno potiranje nekog njihovog stvarnog ili imaginarnog identiteta, i nametanje njima stranih vrijednosti.

Ne radi se, naravno, o terminološkom problemu. Spomenute standarde koji su, rekli smo, sama bit »članstva« u Evropskoj uniji većina racionalnih pojedinaca u Bosni i Hercegovini bila bi spremna da prihvati kao svoje individualno poželjno. No ti pojedinci ne postoje drukčije nego kao članovi etničkih kolektiviteta, te se »evropeizacija« nužno stavlja u kontekst kolektivnog života. Moja treća teza glasila je da se u javnom prostoru Bosne i Hercegovine mora osporiti monopol kolektivnih aktera na diskurs o Evropi. Drugim riječima, treba dekonstruirati »bauk evropeizacije«, ističući da je sasvim moguće pridržavati se većine tih individualno poželjnih standarda i bez političkog pripadanja Evropskoj uniji ili geografskog pripadanja Evropi — što pokazuju primjeri Švajcarske, Norveške ili Islanda. I posebno objašnjavati da se u našem slučaju, na ovom prostoru i u ovom povijesnom trenutku, dosezanje tih standarda ne može ostvariti drukčije nego članstvom u Evropskoj uniji. To članstvo ne znači asimilaciju i potiranje partikularnih kultura — naprotiv, mnoge će manjinske kulture na evropskom kontinentu, inače osuđene na odumiranje, preživjeti upravo zahvaljujući Evropskoj uniji i njenim dispozitivima. Jedina vrsta kulturne unifikacije Evrope jest nametanje jedinstvene političke kulture, bez koje trajno očuvanje individualno poželjnog u milionima i milionima njegovih aspekata ne bi bilo moguće.

U međuvremenu, nikakav napredak nije postignut: kolektiviteti, tj. konstitutivni narodi predstavljeni od stranaka, i dalje su glavni subjekti koji upravljaju putem Bosne i Hercegovine ka EU, zbog čega kolektivno poželjno (2) ostaje zapravo mehanički zbir poželjnog (najmanje) triju kolektiviteta. Time je algoritam (3) osiromašen, i uključuje samo one sekvence koje počivaju na mehanizmima usaglašavanja instanci koje su prisvojile pravo da govore uime pojedinaca. 

Četvrta teza je glasila: da bi se uspješno izvela tranzicija u kulturno heterogenim postkomunističkim društvima, treba odbacivati svaki zahtjev koji se tiče kolektivnih prava sve dok se ne osigura djelotvorna, trajna i neopoziva zaštita individualnih prava. Čini mi se da ju je vrijeme potvrdilo. Stotine hiljada pojedinaca ugroženije su (socijalno, materijalno, zdravstveno i kulturno) nego prije četiri godine, dok se politički život i dalje uglavnom svodi na rovovski rat oko grbova, himni i »vitalnih nacionalnih interesa«.

(Izlaganje na okruglom stolu »Vrednosni odnos političkih elita u Bosni i Hercegovini prema Bosni i Hercegovini i Evropskoj uniji«, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 2. decembar 2008. Objavljeno u Politička elita u Bosni i Hercegovini: odnos vrijednosti, Institut za društvena istraživanja FPN, Sarajevo, 2009, ss. 169-174. V. diskusiju na ss. 212-215)

[1] Evropska unija i Bosna i Hercegovina: Između upravljanja krizom i izgradnja države, Fondacija Heinrich Böll, Sarajevo, 2005, ss. 26-30.

[2] »Muke s liberalizmom (I)«, Status (magazin za političku kulturu i društvena pitanja), br. 13, Mostar, 2008.

Početna Pravno-politički spisi