1. Uvod

Od početka oružanih sukoba na Balkanu 1991-1999, u regiji je porasla učestalost upotrebe mnogih izraza vezanih za ratno i međunarodno krivično pravo, koji su se iz udžbenika i stručne pravničke literature proširili na jezik štampanih i elektronskih medija pa čak i svakodnevne komunikacije. Taj proces bio je brz i spontan, bez organizirane kritičke recepcije na terminološkoj razini, pa su dio leksičkog fonda u našim jezicima nepovratno postale i neke sintagme nestručno prevedene iz stranih jezika, uglavnom engleskog. Najpoznatiji primjer je International Court of Justice, naziv doslovno preveden kao Međunarodni sud pravde — iako court of justice, kao i court of law, znači samo »sud«. Sumnju izaziva i »zločin protiv čovječnosti« kao prevod engleskog crime against humanity, odnosno francuskog crime contre l’humanité. »Čovječnost« u našim jezicima ima dva osnovna značenja: ona je najprije a) skup (objektivnih) svojstava po kojima se čovjek generički razlikuje od drugih (živih) bića, a zatim i b) (subjektivno) ponašanje čovjeka u skladu s etičkim vrijednostima postavljenim u određenoj ljudskoj zajednici. Oba ta značenja ima engleska riječ humanity odn. francuska riječ humanité, s tim što i jedna i druga imaju u respektivnim jezicima još jedno značenje: skup svih ljudi, »čovječanstvo«: engleski rječnici objašnjavaju da je humanity »ljudski rod: cjelina ljudskih bića« (the human race :  the totality of human beings)[1], a francuski da je humanité »skup ljudi, ljudskog roda, za koji se ponekad smatra da čini cjelinu, skupno biće« (ensemble des hommes, du genre humain, parfois considéré comme constituant un tout, un être collectif)[2].

2. Čovječnost ili čovječanstvo?

U tom smislu, a crime against humanity mogao bi jednako biti »zločin protiv čovječnosti« kao i »zločin protiv čovječanstva«. Razlika nije važna za sudsku praksu, dok god postoji spisak delikata koji se svrstavaju u tu kategoriju. No ona je izuzetno značajna za teoriju prava i pravničko rasuđivanje po analogiji.

Krivično pravo naziva »objektom zaštite« društveni interes ili društveno dobro protiv kojeg je upravljeno krivično djelo; on se razlikuje od »objekta krivičnog djela«, naime predmeta ili lica na kome se preduzima radnja izvršenja. Ako je crime against humanity, u našem razumijevanju, zločin protiv čovječnosti, »čovječnost« odnosno ljudsko ponašanje u skladu s etičkim vrijednostima fungira kao objekt zaštite. Ako je to pak zločin protiv čovječanstva, »čovječanstvo« odnosno ljudski rod je objekt krivičnog djela, kolektivna osoba kojoj se nekim postupanjem nanosti šteta.

Iz filozofske, upravo humanističke perspektive, ova druga prevodna sintagma (kojom se u našem jeziku rješava jedna dilema koja, podsjetimo, ne postoji ni u engleskom ni u francuskom) ima nesumnjivu prednost, a potvrđena je i u najboljim rječnicima koji su bili u upotrebi prije nego što su prevodi haških optužnica, traktati iz međunarodnog krivičnog prava i komentari presuda postali nevoljna ali neizbježna literatura u regiji[3].

Ne postoji opšteprihvaćena definicija zločina protiv čovječanstva/čovječnosti; taj pojam je kategorija zločina koji obuhvataju više inkriminacija, a sankcionirani su na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Sam izraz spominje se već 1915. u jednoj diplomatskoj noti povodom pokolja Armenaca u Osmanskoj carevini, no pojam dobiva svoju prvu pravnu definiciju u Povelji Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu 1945. Član 6c Povelje kojom je sud uspostavljen stipulira da je zločin protiv čovječanstva/čovječnosti »ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, izgon i svaki drugi nečovječan čin potaknut političkim, filozofskim, rasnim ili religijskim pobudama, organiziran kao provedba konkretnog plana protiv neke skupine civilnog stanovništva«[4]. Najvažniji aspekt ovog prvog pravnog pojavljivanja jest kršenje načela neretroaktivnosti, zbog želje Saveznika da, u jednom posebnom povijesnom kontekstu, sude odgovornima za zvjerstva počinjena u Drugom svjetskom ratu, kada međunarodno pravo nije poznavalo tu inkriminaciju.

Usprkos toj ograničenoj ambiciji Saveznika da ga primijene samo na zločine koje su počinile sile Osovine, pojam se postepeno integrirao u međunarodno zakonodavstvo. Jedna rezolucija UN iz 1948. »potvrđuje načela međunarodnog prava priznata statutom Suda u Nürnbergu i presudama ovog Suda«. Godine 1968. donesena je Konvencija o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva/čovječnosti; 1973. godine Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda kvalificira aparthejd kao takav zločin[5], a 1992. jedna rezolucija kvalificira otmice kao »zločine koji spadaju u zločin protiv čovječanstva/čovječnosti«.

Sa ratovima u bivšoj Jugoslaviji otpočela je nova etapa: dok je nirnberška definicija zahtijevala vezu između zločina protiv čovječanstva/čovječnosti i međunarodnog oružanog sukoba, Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u svom članu 5 ublažio je taj uslov i uključio u definiciju i unutrašnji sukob, da bi zahtjev za oružanim sukobom potpuno nestao prilikom usvajanja Statuta Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (1994) i Rimskog statuta (1998) kojim je uspostavljen Međunarodni krivični sud: zločin protiv čovječanstva/čovječnosti može se počiniti u miru kao i u ratu.

Ova međunarodnopravna evolucija, međutim, ne ukazuje nam je li humanity u kvalifikaciji delikta objekt zaštite ili objekt krivičnog djela. U tome nam možda može pomoći označavanje jedne posebne vrste zločinaca iz vremena kada je međunarodno krivično pravo bilo u povojima.

3. Hostis humani generis

Prije uspostavljanja međunarodnog javnog prava, običajno pomorsko pravo označava gusare kao neprijatelje ljudskog roda. Iskaz Pirata est hostis humani generis potječe od engleskog pravnika Edwarda Cokea (1552-1634)[6], koji parafrazira Cicerona: rimski pravnik kaže u spisu O dužnostima da se »gusari ne ubrajaju u red ratnih neprijatelja već su oni zajednički neprijatelji svih (communis hostis omnium)«[7]. Koncept nailazi na osporavanja savremenika: već krajem XVII. stoljeća, Matthew Tindall (An Essay Concerning the Law of Nations, 1694) kaže da hostis humani generis »nije ni definicija ni opis gusara, već retorička pogrda kojom se ukazuje na odvratnost tog zločina«[8]. Ova oznaka, međutim, nije nastala iz želje za tačnim definicijama, već iz potrebe da se riješi jedan praktičan problem: ako se na otvorenom moru koje (prema tada već opšteprihvaćenom učenju Huga Grotiusa) nije pod suverenom vlašću niti jedne države odn. vladara počine zločini, ko je nadležan za gonjenje i kažnjavanje počinilaca, i prema kojem zakonodavstvu? »Neprijatelj ljudskog roda« učinio se kao pogodna oznaka, jer takve osobe ne uživaju zakonsku zaštitu, pa ih može kažnjavati cijeli ljudski rod, odnosno po svojim zakonima svaka država, čak i ako nije izravno napadnuta.

U narednim stoljećima, figura neprijatelja ljudskog roda održava se u pravnom diskursu kao pravna fikcija, obuhvatajući pored gusara i trgovce robljem, a u naše vrijeme i mučitelje: 10. decembra 1998, u presudi Anti Furundžiji zbog mučenja kojim se krše ratni zakoni i običaji[9], Tribunal u Hagu, podsjećajući na glavne crte zabrane mučenja, ističe da »danas postoji univerzalno zgražanje nad mučenjem: kako je jedan američki sud izrekao u predmetu Filartiga v. Peña-Irala, ʻmučitelj je, kao prije njega gusar i trgovac robljem, postao hostis humani generis, neprijatelj cijelog čovječanstva’ (an enemy of all mankind)«. Ako su i mogle postojati sumnje u značenje riječi humanity u kvalifikaciji zločina against humanity, riječ mankind je jednoznačna, i izvjesno je da je upravo »čovječanstvo« objekt krivičnog djela.

Figura gusara, opet, pojavljuje se u Ženevskoj konvenciji o otvorenom moru iz 1958. To je prvi pokušaj da se moderno gusarstvo strogo pravno definira. Konvencija potvrđuje Grotiusov pojam mora otvorenog za sve države[10], nabraja slobode koje iz te otvorenosti slijede kao što su sloboda plovidbe i ribolova, i dodaje im slobodu preletanja otvorenog mora (freedom to fly over the high seas), što će biti poveznica s vazdušnim gusarstvom u jedinstvenoj definiciji gusarstva (piracy) u članu 14: »Svaki nezakonit čin nasilja, zadržavanja, i svaki čin pljačke koji su slijedeći lične ciljeve počinili posada ili putnici privatnog broda ili privatnog zrakopolova«[11]. Spominjanjem zrakoplova ova Konvencija o otvorenom moru proširena je i na akte otmice aviona, koji se u to vrijeme a i kasnije zovu vazdušnim gusarstvom (air piracy). Posljedično, širi se i univerzalna jurisdikcija: »Na otvorenom moru, ili bilo kojem drugom mjestu izvan jurisdikcije neke države, svaka država može zaplijeniti gusarski brod ili zrakoplov« (čl. 19)[12].

Ali osim što je poslužio za prihvatljivo rješenje sporova o nadležnosti, pojam »neprijatelja čovječanstva« našao se u središtu pokušaja da se pod njega supsumiraju određeni delikti iz jedne kategorije oko koji ne postoji univerzalna saglasnost. Zapravo, ispravnije je reći određeni delinkventi, naime teroristi svake vrste i »nezakoniti neprijateljski borci«, tj. ratni zarobljenici koji se ne bore za neku priznatu suverenu državu. U tim pokušajima može se raspoznati sudar prava i politike, i ograničenosti njihovih respektivnih diskursa.

Kategorija oko koje ne postoji univerzalna saglasnost u međunarodnom pravu jest »terorizam«. Predstavljanje suštine tog spora i u najkrupnijim crtama izlazi iz namjera ovoga rada, a usto bi i višestruko premašilo njegov obim. Stoga ću se zadovoljiti ukazivanjem na suprotstavljena mišljenja koja stoje na različitim krajevima dijapazona. S jedne strane,  Richard R. Baxter, profesor na Harvard Law School, primijetio je još 1974. da »imamo razloga da žalimo što nam je uopšte nametnut pravni koncept ʻterorizma’. Izraz je neprecizan, višesmislen i, iznad svega, ne služi nikakvoj praktičnoj pravnoj svrsi«[13].

Nasuprot tom mišljenju uglednog pravnika, stoji stav političara. Godine 1985. Arlen Specter, član Pododbora za sigurnost i terorizam Senata SAD, ne sumnja da je »prijetnja koju predstavljaju teroristi jednako univerzalna kao prijetnja koju su nekoć predstavljali gusari, pa bi i terorizam, poput gusarstva, trebalo goniti kao ʻuniverzalni zločin’ protiv čovječanstva«[14].

Dva suprotstavljena mišljenja ocrtavaju alternativu. Na jednoj strani, odbijanje koncepta »terorizma« kao pravno neprecizne i višesmislene inkriminacije (svaki od akata koji se supsumiraju pod taj naziv već ima precizno određenje i sankciju u nacionalnim pravima), iz čega slijedi da je analogija s gusarstvom a fortiori neutemeljena. Na drugog strani, nastojanje da se pomoću ove analogije svi počinioci označeni kao teroristi, bez obzira na bit krivičnog djela (actus reus), učine podložnima univerzalnoj jurisdikciji. I jedno i drugo mišljenje imalo je svoje pobornike[15], no tek nakon atentata u New Yorku i Washingtonu 11. septembra 2001. pokazalo se da kombinirana primjena dvaju načela proizvodi posljedice koje sve do danas nailaze na osudu većeg dijela međunarodne zajednice.

Podsjetimo da je naročito u desetljeću prije 11. septembra 2001. univerzalna jurisdikcija bila koncept za kojim su posezali sudovi (uglavnom) u zapadnim demokratijama da bi opravdali gonjenje osumnjičenih za kršenje prava čovjeka u stranim zemljama: diktatora, vojnih i policijskih zvaničnika i izvršilaca[16]. Nakon atentatâ, američka vlada Georgea W. Busha izradila je doktrinu koja predstavlja pravni amalgam spomenutih elemenata, i koja je posljedovala sljedećom praksom:

•          terorizam, kao pravno neprecizna inkriminacija, pokriva cijeli niz kriminalnih akata
•          teroristi su izjednačeni s neprijateljima čovječanstva koji potpadaju pod univerzalnu jurisdikciju, pa ih mogu goniti sve države
•          univerzalna jurisdikcija više se ne odnosi na djela počinjena na otvorenom moru ili u zraku, već i na djela počinjena na teritoriju s priznatom pravnom nadležnošću država.

 4. Pravno utemeljenje ne-prava

 U skladu s ovom doktrinom, vlada Sjedinjenih Američkih Država u »ratu protiv terora« koristi svoj politički utjecaj da krivično goni počinioce djela izvršenih na teritoriju drugih država, koje bi same bile u stanju da vode istrage i, po potrebi, procese. Ako su osumnjičeni nedostupni pravosuđu SAD, američke pravosudne vlasti ne prežu ni pred kakvim pritiscima kako bi ishodile izručenje. Od tog trenutka, svaki osumnjičeni postaje out-law: ne samo osoba koja se odmetnula i krši zakone zemlje, već osoba koja je doslovno »izvan zakona« u smislu da je zakon ne štiti, i prema kojoj državna vlast može postupati ne priznajući joj subjektivna prava.

Predmet ovog saopštenja, međutim, nije opisani sistem (na čiju kontroverznost međunarodni pravnici godinama ukazuju), već katahretička upotreba jednog pravnog pojma koja je u njegovoj osnovi[17]. Stoga u nastavku kratko prikazujemo tri od mnogih doktrinalnih doprinosa koji su ga omogućili.   

Prvi doprinos je mišljenje Konstantina Cacosa, izneseno na jednom međunarodnom skupu o odnosu međunarodnog prava prema gusarstvu[18]. Cacos kaže: »Po sebi se razumije da se represalije zbog akata terorizma koji krše ljudska prava, čak ako su i same teroristički akti, ne mogu smatrati aktima terorizma stricto sensu; one su akti samoodbrane, utoliko što su neophodne za iskorjenjivanje terorizma. Njihov cilj nije teror već njegovo iskorjenjivanje«.

Dakle, petnaest godina prije nego što će George W. Bush promulgirati The USA PATRIOT Act, ugledni pravnik i bivši grčki predsjednik nije nimalo sumnjao da se države, u borbi protiv terorizma, mogu teroristički ponašati, i da mogu kršiti ljudska prava ako je njihova namjera da eliminiraju one koji ih krše. Nije potrebna snažna mašta da se zamisli kakvu praksu u međunarodnim odnosima to shvatanje legitimira. A da bi potkrijepio analogiju teroristâ i gusarâ, koji po definiciji iz člana 14 Konvencije o otvorenom moru imaju »lične ciljeve«, Cacos preporučuje da se u ove potonje uključe i »politički ciljevi«[19].

Put je trasiran, i ostaje da se raspoznaju oni politički ciljevi koje može obuhvatiti pojam terorizma. Tako američko-izraelski pravnik Louis René Beres uvjerava da su Palestinci »teroristi a ne borci za slobodu«, argumentirajući upravo da su oni »hostes humani generis, zajednički neprijatelji čovječanstva«[20]. Iako na istom mjestu, u članku »Terrorists are not ʻfreedom fighters’«, izjavljuje da »ciljevi nikad ne mogu opravdati sredstva«, Bares u jednom ranijem članku u Jerusalem Postu (3. novembar 1995) tvrdi da »pogubljenja bez suđenja mogu biti ključni element pravde«[21].

Konačno institucionalno posvećenje pojam nalazi u memorandumu koji je istaknuti pravnik John Yoo, kao prvi pravni savjetnik u Ministarstvu pravosuđa SAD, uputio Bushevom savjetniku Albertu Gonzalesu o statusu zatvorenika koje američke snage zadržavaju bez suđenja i dizanja optužnice u Guantanamu, Abu Ghraibu, Salt Pitu i vazduhoplovnoj bazi Bagram. Ovi potonji smatraju se »nezakonitim neprijateljskim borcima« (unlawful enemy combatants), ratnim zarobljenicima koji se ne bore za neku priznatu suverenu državu; ova kvalifikacija omogućava da se zarobljenim borcima, u očitoj suprotnosti s odredbama ratnog prava, sudi pred vojnim sudom zbog pucanja u oružanom sukobu u kome su stradali američki vojnici.

Objašnjavajući službene stavove u čijem je formuliranju sudjelovao, pravni savjetnik John Yoo je pisao: »Zašto je ljudima tako teško da shvate da postoje ponašanja koja ne pokriva pravni sistem. Ko su bili gusari? Oni se nisu borili na strani neke države. Ko su bili trgovci robljem? Historijski, bili su tako loši ljudi da ih zakoni nisu štitili. (…) Ako ste bili nezakoniti borac, niste zasluživali zaštitu zakona«[22]. Deset godina kasnije, iznoseći vlastito mišljenje, profesor prava na Sveučilištu Berkeley John Yoo će na stranicama Wall Street Journala potvrditi da bi »teorija pravednog rata trebalo da proširi, a ne da suzi upotrebu sile protiv terorista«. U starom svijetu, »teroriste bi smatrali neprijateljima cijelog čovječanstva, hostis humani generis, koji praktično ne zaslužuju zaštitu zakona ratovanja«[23].

 5. Zaključak

Izneseni teorijski doprinosi karakteristični su za jednu struju u pravnom mišljenju koja u Sjedinjenim Američkim Državama nije dominantna, a nakon promjene u američkoj politici nalazi se u potpunoj defanzivi i u akademskim krugovima. No ukazivanje na neprimjerenost izjednačavanja gusara s teroristima odnosno nezakonitim borcima, koji kao neprijatelji čovječanstva ne uživaju zaštitu zakona, ne dotiče glavni problem: velik broj zatočenih u američkim bazama, zoni ne-prava, uopšte nisu zarobljeni u borbi već su — poput »Alžirske grupe« u Bosni i Hercegovini — izručeni Sjedinjenim Američkim Državama u kvaliteti osumnjičenih za terorizam. Analogija koja omogućuje da se izvan zakonske zaštite (out-law) stave ne samo počinitelji čija je krivica nesporna već i osumnjičeni, koji mogu biti godinama držani u zatočeništvu a zatim oslobođeni sumnje i pušteni bez ikakvih pravnih posljedica, ozbiljno podriva mukotrpno i dugotrajno izgrađivan sistem međunarodnog krivičnog prava. Povrh toga, ona je u suprotnosti s jednim od načela koja su Americi namrli Osnivači (the Founding Fathers), i zbog kojih je ona postala velika nacija. Upravo je Benjamin Franklin (nakon Voltairea i W. Blackstonea) smatrao da je bolje pustiti da umakne stotinu krivaca nego da strada jedan nevin[24]; politika koja se rukovodi idejom da je bolje da strada stotinu nevinih nego da umakne jedan krivac podriva još i moralne osnove civilizacijskog kruga koji želi da odbrani.

(Zbornik radova međunarodna konferencije »Čuvajmo mir, pamtimo stradanja i genocid, Srebrenica 1995-2015«, Pravni fakultet Univerziteta u Travniku, Travnik, 2015, ss. 313-321)

[1] Merriam Webster online, s. v. V. http://www.merriam-webster.com/dictionary/humanity.

[2] Trésor de la langue française informatisé. V. http://atilf.atilf.fr/, s. v.

[3] S. Ristić, Ž. Simić, V. Popović, Enciklopediski englesko-srpskohrvatski rečnik, Prosveta, Beograd, 1974, sv. 1, s. 592: a crime against humanity, »zločin protiv čovečanstva«.

[4] V. Statut Međunarodnog vojnog suda na stranici Međunarodnog crvenog križa, https://www.icrc.org/applic/ihl/dih.nsf/52d68d14de6160e0c12563da005fdb1b/ef25b8f448034148c1256417004b1ce6?OpenDocument.

[5] International Convention on the Suppression and Punishment of the Crime of Apartheid. Adopted by the General Assembly of the United Nations on 30 November 1973.

[6] Institutes of the Lawes of England, III, 113.

[7] De officiis, III, 107. Usp. Marko Tulije Ciceron, Filozofski spisi, Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 250.

[8] Jody Greene, »Hostis Humani Generis«, Critical Inquiry, Vol. 34, No. 4 (Summer 2008), The University of Chicago Press, ss. 683-705.

[9] V. http://web.archive.org/web/20080313204736/http://www.un.org/icty/furundzija/trialc2/judgement/index.htm

[10] Prije svoga glavnog djela O ratnom i mirnodopskom pravu (De jure belli ac pacis, 1625), Grotius je tu ideju izložio u ranom spisu Slobodno more (Mare liberum, 1609).

[11] Convention on the High Seas, United Nations, Treaty Series, sv. 450, ss. 11, 82.

[12] V. detaljno u Jody Greene, »Hostis Humani Generis«, op. cit.

[13] R. R. Baxter, »A Sceptical Look at the Concept of Terrorism«, Akron Law Review (sv. VII/3), 1974, ss. 380-387.

[14].131 Cong. Rec. S8999 (daily ed. June 27, 1985) (statement of Sen. Specter).

[15] V. Kenneth Randall, »Universal Jurisdiction under International Law«, Texas Law Review 66 (Mar. 1988), ss. 785-841, i Cherif Bassiouni, »Universal Jurisdiction for International Crimes: Historical Perspectives and Contemporary Practice«, Virginia Journal of International Law 42 (Fall 2001), ss. 81-162. S druge strane: Eugene Kontorovich, »The Piracy Analogy: Modern Universal Jurisdiction’s Hollow Foundation«, Harvard International Law Journal 45 (Winter 2004), ss. 183-237.

[16] Najpoznatiji takav slučaj je hapšenje bivšeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta u Londonu 1998, po međunarodnoj tužbi podnesenoj u Španiji, za »genocid, terorizam i mučenja«.

[17] Katahreza (gr. κατάχρησις), zloupotreba riječi ili metafore. V. Jody Greene, »Hostis Humani Generis«, op. cit.

[18] La Piraterie au regard du droit des gens, Rabat, Maroko, 1986.

[19] Constantin Tsatsos, »La Conjonction de la piraterie, le terrorisme, avec le droit des gens et les droits de l’homme«, ss. 31, 33. Nav. prema Jody Greene, »Hostis Humani Generis«, op. cit.

[20] Louis René Beres, »Terrorists are not ʻfreedom fighters’«, http://www.newswithviews.com/israel/israel15.htm (13. mart 2002).

[21] V. Jody Greene, »Hostis Humani Generis«, op. cit.

[22] V. Jane Mayer, »Outsourcing Torture: The Secret History of America’s ʻExtraordinary Rendition’ Program«, The New Yorker, 7. februar 2005.

[23] John Yoo, »Obama, Drones and Thomas Aquinas«, Wall Street Journal, 8. juni 2012. V. http://www.wsj.com/articles/SB10001424052702303665904577452271794312802.

[24] U pismu Benjaminu Vaughanu od 14. marta 1785: »It is better a hundred guilty persons should escape than one innocent person should suffer«. Nav. prema L. Laudan, Truth, Error, and the Criminal Law, Cambridge University Press, Cambridge, 2006, s. 63.

Početna Pravno-politički spisi