Naslov koji su mi organizatori sugerirali i koji sam prihvatio, »Političke, kulturne i društvene pretpostavke za evropeizaciju Bosne i Hercegovine«, veoma je ambiciozan. No vrijeme koje nam je danas svima stavljeno na raspolaganje veoma je ograničeno. Stoga moj prilog, nakon kraćeg uvoda, nužno ima formu teza: strukturiranih i koherentnih iskaza o predmetu koji se međutim ne dokazuju. Podrazumijeva se, ipak, da u tim tezama ne iznosim ništa o čemu ja sam ili drugi autori nismo na drugom mjestu iscrpnije i dokumentiranije pisali.

Budućnost bosanskog društva nije moguće predvidjeti na kratki ili čak na srednji rok: ne znamo kako će stvari ovdje izgledati za godinu dana, ni za pet ili sedam godina. Prilično je izvjesno, međutim, da će za deset do dvanaest godina Bosna i Hercegovina biti sastavni dio jedinstvenog evropskog političkog, pravnog i ekonomskog prostora. To slijedi iz rasuđivanja a contrario: nemoguće je zamisliti jedinstven prostor koji će tada već obuhvatati Hrvatsku i Mađarsku, Rumuniju i Bugarsku – sa rupom u sredini (u ovom slučaju, u korist Bosne i Hercegovine manje igra kvalitet političkih projekata koji su ovdje na djelu, a više njezin geografski položaj).

Predmet našeg zanimanja je stoga razdoblje prije tog neizvjesnog datuma. Ne znamo čime će ono biti ispunjeno, ali znamo čime sve može biti ispunjeno. To je, po mom mišljenju, glavni ulog razdoblja o kojem govorimo: može li se sasvim izvjesna »evropeizacija« Bosne i Hercegovine izvesti s manje teškoća? mogu li se neke faze procesa ubrzati? mogu li se neke greške izbjeći? I najvažnije: budući da ubrzana prilagođavanja socijalne strukture uvijek znače velike žrtve i odricanja, ko će u jednoj istrošenoj i napaćenoj populaciji platiti najveću cijenu, i može li se socijalni teret ravnomjernije i pravednije rasporediti?

Izlaganje svojih teza počinjem vraćanjem na naslov ovoga skupa. Upravljanje krizom u Bosni i Hercegovini i izgradnja države dva su povezana projekta, ili čak dva aspekta jednog istog projekta. Taj projekt, kao i svaki drugi, mora posjedovati tri jasno određena i odijeljena segmenta: 1. opis trenutnog stanja; 2. određenje kolektivnog poželjnog; 3. iscrpan i prilagodljiv algoritam, t. j. opis i vremenski slijed svih operacija potrebnih da se trenutno stanje preobrazi u poželjno.

Za razliku od lokalnih aktera, koje pokreću najrazličitije pobude u rasponu od grabeži do nacionalnog romantizma, međunarodna zajednica, kao glavni činilac toga projekta, rukovodi se realizmom. Realizam ima dvojak oblik, deskripciju i preskripciju, i javlja se kao opis određenog stanja, i propis o ponašanju koje treba zauzeti u danoj situaciji. No vrijednost propisa zavisi od tačnosti opisa[1]. Moja je prva teza da je međunarodna zajednica, u svom realističkom pristupu kao jedinom mogućem, pošla, prije desetak godina, od netačnog opisa zatečenog stanja, i da otada uvijek netačno opisuje trenutno stanje kada povremeno procjenjuje pomake koji su ostvareni ili navodno ostvareni. A moja osnovna zamjerka jest da tematiziranje bosanskog problema nikada nije bilo dovoljno apstraktno: »Što je dublji sukob, viši je stupanj apstrakcije koji moramo dosegnuti da bismo stekli jasan i pročišćen uvid u njegove korijene.«[2] Sukob na Balkanu bio je veoma dubok, i utoliko prije trebalo je odvojiti se od postotaka stanovništva pojedine etnije u ovom ili onom kraju, povijesnih okolnosti nastanka balkanskih država ili legitimiteta AVNOJ-a. Istina je da je diskurs lokalnih aktera operirao isključivo tim tipom podataka, no međunarodna zajednica nije morala da ga uvaži.

Kolektivno poželjno postavlja drugi tip problema. Da bi se neki cilj koji zahtijeva kolektivno djelovanje i odricanja ostvario, potrebno je da ga kritična većina stanovništva shvata kao poželjan. Stanovnici Bosne i Hercegovine ne postoje kao jedno socijalno tijelo; oni su zatočenici suprotstavljenih političkih projekata koji su se upravo u BiH našli u najžešćem sukobu, i postoje samo kroz kolektivitete. Mir koji je međunarodna zajednica iznudila od lokalnih aktera s punim pravom smatra se »nedovršenim mirom«: svaka od jučerašnjih strana u sukobu smatra da je nepravedno osujećena da ostvari svoje legitimne ciljeve. S obzirom na prirodu projekata o kojima je riječ, teško je očekivati da se tematizira kolektivno poželjno tamo gdje postoje snažni otpori svakom pokušaju da se Bosna i Hercegovina uopšte uspostavi kao politički i socijalni kolektivitet. Tim prije ne može se očekivati kolektivni napor da se to poželjno, u ovom slučaju »evropeizacija«, ostvari. Dakle, moja druga teza glasi: uvjet svih uvjeta za bilo kakve političke i društvene pretpostavke koje se tiču Bosne i Hercegovine jest da ona najprije postoji kao političko društvo, što danas nije slučaj. Ona čak ne postoji ni kao društvo društava.

Čak i ako apstrahiramo tu teškoću, i uzmemo kao radnu pretpostavku da Bosna i Hercegovina, zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice, posjeduje kao kolektivitet barem minimalnu institucionalnu operativnost neophodnu za projekt evropeizacije, i da je u stanju da neutralizira partikularne projekte koji su mu suprotstavljeni, ostaje jedan ozbiljan, djelomično psihološki problem: »evropeizacija« nije sretan izraz, i stoga teško da može dobiti neophodnu socijalnu podršku. Riječi poput »ateizacije« ili »kolektivizacije« nisu na ovim prostorima vrednosno neutralne, one evociraju upotrebu državne prinude u postizanju određenog stanja, stanja svijesti ili stanja odnosa, koje subjekti na koje se to odnosi ne smatraju poželjnim. U svijesti mnogih bosanskih subjekata, individualnih kako i kolektivnih, koji se još nisu oslobodili identitarnog grča, »evropeizacija« često znači prisilno potiranje nekog njihovog stvarnog ili imaginarnog identiteta, i nametanje njima stranih vrijednosti. Utoliko je administrativni izraz »uključenje Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju«, unatoč svemu, poželjniji od »evropeizacije«.

Ne radi se, naravno, o terminološkom problemu. »Članstvo« u Evropskoj uniji za jednu političku zajednicu u osnovi znači pridržavanje jednog skupa političkih, tehničkih, zdravstvenih, socijalnih i drugih standarda — koje bi većina racionalnih pojedinaca u Bosni i Hercegovini bila bi spremna da prihvati kao svoje individualno poželjno. No ti pojedinci ne postoje drukčije nego kao članovi etničkih kolektiviteta, te se »evropeizacija« nužno stavlja u kontekst kolektivnog života. Moja treća teza glasi: u javnom prostoru Bosne i Hercegovine mora se osporiti monopol kolektivnih aktera na diskurs o Evropi. Drugim riječima, treba dekonstruirati »bauk evropeizacije«, ističući da je sasvim moguće pridržavati se većine tih individualno poželjnih standarda i bez političkog pripadanja Evropskoj uniji ili geografskog pripadanja Evropi — što pokazuju primjeri Švajcarske, Norveške, Islanda ili Kanade. I posebno objašnjavajući da se u našem slučaju, na ovom prostoru i u ovom povijesnom trenutku, dosezanje tih standarda ne može ostvariti drukčije nego članstvom u Evropskoj uniji. To članstvo ne znači asimilaciju i potiranje partikularnih kultura — naprotiv, mnoge će manjinske kulture na evropskom kontinentu, inače osuđene na odumiranje, preživjeti upravo zahvaljujući Evropskoj uniji i njenim dispozitivima. Jedina vrsta kulturne unifikacije Evrope jest njezina jedinstvena politička kultura, bez koje trajno očuvanje individualno poželjnog u milionima i milionima njegovih aspekata ne bi bilo moguće.

Kada se jednom preopiše postojeće stanje, kada se evropeizacija oslobodi negativne konotacije i uspostavi kao kolektivno poželjno za Bosnu i Hercegovinu kao društvo i državu, ostaje još pitanje treće dimenzije svakog projekta, koju sam nazvao algoritmom: skup svih operacija kojim se jedno stanje pretvara u drugo, i njihov »tajming«.

Bosanski algoritam sačinjavaju, najprije, osnovni dokumenti i institucije političke zajednice. Ali, naravno, ne samo ustav i zakoni koji su formalno na snazi, već i takozvani materijalni ustav: stvarne strukture moći i odlučivanja. Dakle, prerogativi Visokog predstavnika i način na koji ih on koristi bitan su element tog preobražaja. Restitucija, privatizacija, participacija u zdravstvu, uvođenje PDV… sve su to elementi algoritma, operacije koje, zavisno od toga kada i kako budu izvedene, mogu da nas približe kolektivno poželjnom ali i da nas od njega udalje.

Jasno je da bosanski algoritam nije dovršen i statičan model, on zahtijeva periodičnu reevaluaciju i doradu, promjene i prilagođavanja »u hodu«. U okviru ovog izlaganja nije moguće čak ni na najsažetiji način iznijeti sve njegove elemente. Stalo mi je, ipak, da istaknem dvije stvari. Prvo, kao bitna dimenzija preobražaja sadašnje Bosne u evropsku Bosnu, Dejtonski ustav ima funkciju genetske greške. On unapred osuđuje na neuspjeh sve druge, inače smislene operacije koje su na tom putu neophodne. Moja osnovna primjedba na taj dokument jest da je nemoguće izgraditi demokratiju bez demosa. Institucionalizirajući etničku pripadnost pojedinca kao izvor njegovih političkih prava, Dejtonski ustav u najboljem slučaju može izgraditi etnokratiju. Drugo, ta ustavna zapreka za evropeizaciju Bosne i Hercegovine najčešće je neutralizirana akcijom Visokog predstavnika. Ja sam tome se ne protivim: smatram da bi, za još neko vrijeme i kako bi se bezbolnije prošlo kroz nužne faze evropeizacije, najpogodniji privremeni oblik uređenja za Bosnu i Hercegovinu bio prosvijećeni apsolutizam (enlightened despotism). No taj sistem treba da bude koherentan, što on danas nije. Prerogative prosvijećenog monarha — a jasno je da se tu ne radi o osobi, već o strukturama koje nazivamo međunarodnom zajednicom — možda treba i proširiti, ali u svakom slučaju treba da bude svima očigledno koje mjesto njegove akcije zauzimaju u nizu operacija što vode ka kolektivnom poželjnom oko kojeg je postignuta saglasnost. Drugim riječima, koje žrtve i odricanja bosansko stanovništvo treba da podnese u naredne tri godine, pa u narednih pet, deset godina, i šta u tom razdoblju smije legitimno da očekuje.

Na kraju, ako bi trebalo da formuliram samo jednu preporuku za evropeizaciju Bosne i Hercegovine, to bi bio sljedeći dogmatski stav, koji je ujedno moja četvrta teza: da bi se uspješno izvela tranzicija u kulturno heterogenim postkomunističkim društvima, treba odbacivati svaki zahtjev koji se tiče kolektivnih prava sve dok se ne osigura djelotvorna, trajna i neopoziva zaštita individualnih prava.

(Izgovoreno na konferenciji »Evropska Unija i Bosna i Hercegovina: između upravljanja krizom i izgradnje države«, Heinrich Böll Stiftung, Sarajevo, 9. septembar 2004. Objavljeno u Zborniku radova Evropska Unija i Bosna i Hercegovina: između upravljanja krizom i izgradnje države, Sarajevo, 2005, ss. 27-30. V. izvod iz diskusije, s. 81)

[1] “The prescriptive value of realism obviously proceeds from its descriptive accuracy”. 

[2] The deeper the conflict, the higher the level of abstraction to which we must ascend to get a clear and uncluttered view of its roots. (T. M. Scanlon, as paraphrased by J. Rawls, Political Liberalism, p. 46.)

Početna Pravno-politički spisi