Šezdeset godina Rezolucije IB je »okrugla« godišnjica, od onih koje se obilježavaju. No u našem današnjem obilježavanju posmatraču sa strane mnogo toga može se učiniti sporno: šta se obilježava, ko obilježava, i naročito zbog čega.

Najprije: šta? Izvjesno je da se nismo okupili zbog jednokratnog čina donošenja Rezolucije, već zbog reakcije koju je izazvala. Našli smo se 28. juna, ali nas ne zanima ono što se dogodilo na taj dan prije tačno 60 godina, već ono što je uslijedilo u mjesecima i godinama nakon toga; ipak, iz tog kontinuiteta društvenih i političkih zbivanja teško bi bilo izdvojiti jedan prepoznatljiv datum koji bi mogao imati snagu simbola pa se, po konvenciji, držimo 28. juna.

Zatim: ko? Okupili su se da daju svoje priloge pripadnici više generacija. Neki od njih, malobrojni, pamte događaje, i čak su kao mladi ljudi bili njihovi aktivni sudionici, ili pasivni, utoliko što su, u svakom zamislivom smislu, snosili posljedice jugoslavenskog otpora staljinističkom dogmatizmu. Drugi, brojniji, rođeni su nakon tog vremena, i tek u zrelim godinama naučili su da cijene neke aspekte življenja u samoupravnom socijalizmu, koji je bio pun nedostataka u poređenju, naprimjer, s liberalno-demokratskim idealom, ali je imao neke prednosti u poređenju s praksom realnog socijalizma. Iz mnoštva razloga, subjektivnih kako i objektivnih, liberalna demokratija zapadnoga tipa koja je danas samorazumljiva barem u našem civilizacijskom krugu tada nije bila, a realni socijalizam jest bio realna alternativa. I, iz ove perspektive, pripadnici te generacije zadovoljni su što je njihov život, materijalni kako i duhovni, bio kvalitetniji od života njihovih vrsnika iz Bugarske, Albanije ili Rumunije — što bez otpora staljinizmu ne bi bilo moguće. Konačno, tu su i oni najmlađi, što nemaju nikakvo iskustvo ni socijalizma ni Jugoslavije koji su se oboje raspali dok su oni još bili djeca, i sa čijeg stajališta naročito uvjerljivo zvuči naše treće pitanje: zašto obilježavati jubilej jugoslavenskog otpora staljinizmu, danas kada više nema ni Jugoslavije ni Sovjetskog Saveza, ni samoupravnog socijalizma a ni realnog?

Počnimo s pravnodogmatskim odgovorom: udruživanje je slobodno, i »Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini«, kao ni sva druga građanska udruženja, ne mora da pravda ni svoje postojanje ni svoje aktivnosti dok god one ostaju unutar zakonom utvrđenih granica; u tom smislu, obilježavanja svakakvih godišnjica ne razlikuju se od privatnih rođendanskih zabava. No intuitivno osjećamo da objašnjenje ne zadovoljava: ljudi koje okuplja ne ljubav prema sportskom ribolovu već neka moralna svrha ne žele samo da neometano slijede svoje ciljeve, već da dokažu — sebi i drugima — njihovu ispravnost. Vrijedi to, u ovom slučaju, naročito za malobrojne pripadnike najstarije generacije, koji osjećaju legitimnu potrebu da se uvjere kako njihov život nije prošao uzalud, u borbi za ideale koje je povijest odbacila, a takvi su jugoslavenstvo i komunizam.

Dakle, ima li zauzimanje određenog političkog stava prije 60 godina, i kolektivno istrajavanje u podnošenju posljedica, još i neki objektivni značaj osim subjektivne važnosti za protagoniste?

Generacije nakon Drugog svjetskog rata naučile su da jugoslavenski otpor staljinizmu nazivaju »(Titovim) historijskim ne«, i upravo polazeći od te kvalifikacije pokušat ćemo da dođemo de elemenata odgovora. Kako je tvrdio Napoleon, »samo pobjednici pišu historiju«; jugoslavenski komunisti izišli su iz sukoba kao pobjednici utoliko što su nastavili da kontroliraju svoju političku zajednicu, pa su imali slobodu da svoje postupke kvalificiraju kako žele. Ne koje je za njih bilo »historijsko« sigurno se nije kao takvo određivalo ni u Mađarskoj ni u SSSR, ni na Kubi ni u Vijetnamu…

Ovdje nam može biti od koristi razlikovanje povijesti i historije, koje od glavnih evropskih jezika poznaje samo još njemački. Krajnje pojednostavljeno, povijest je bitno, »objektivno« događanje čovjekovog svijeta, dok je historija »subjektivno« zapisivanje (i proučavanje) tog događanja. U tom smislu, samo pobjednici pišu historiju, utoliko što odlučuju kako će se prošlost predstavljati u udžbenicima i koji će se datumi obilježavati u javnom životu. Podrazumijeva se da njihova historija ni na koji način ne obavezuje nove pobjednike, koji će eventualno doći nakon njih; tako je, u naše vrijeme, politički zakonodavac — pobjednik nad komunistima —, pišući svoju historiju, odlučio da ne o kojem je riječ nije od značaja za zajednicu kakvu on želi da konstituira, pa je sjećanje na događaj potisnuto iz javne sfere u privatnu.

No ako pobjednici uvijek pišu historiju, ne slijedi da uvijek stvaraju povijest. U skladu s gore povučenom razlikom, povijesno je ono što još djeluje nakon svoga prestanka u vremenu. Samo neke pobjednike, a nipošto sve, nadživi projekt s kojim su pobijedili, nadživi ih bilo kao ideja bilo kao ozbiljenje. I nakon Napoleonovog poraza, u jednom dijelu Evrope ostat će na snazi Code civil koji je on bio nametnuo kao osvajač; španjolsku inkviziciju, koju je ukinuo 1808, obnovit će pobjednici nad njim 1814, i tako će napisati svoju historiju — da bi je dvadeset godina kasnije sami definitivno ukinuli, jer njihovo obnavljanje inkvizicije nije bilo povijestan čin, a Napoleonovo ukidanje jest.

Je li historijsko ne staljinizmu ujedno i povijesno? Čini se da jest, iz dva glavna razloga. Najprije, osnovno načelo koje je tu bilo u igri danas se više ne dovodi u pitanje, i loše se gleda na pokušaje velikih i snažnih država da malima diktiraju ponašanje, čak i kada se radi o nametanju ideologije koja je, nakon urušavanja realnog socijalizma, izišla kao nesumnjivi pobjednik. A zatim, nije sigurno da bi odlazak realnog socijalizma sa svjetske scene prošao tako glatko i bezbolno (naravno, izuzimajući krvavi raspad Jugoslavije!), da nadmetanje dvaju blokova nije bilo, u Aziji i Africi, obuzdano politikom nesvrstavanja koju je jugoslavensko rukovodstvo bilo prisiljeno da izmisli kao geometrijsku sredinu između odbacivanja staljinizma (i staljinističke verzije »internacionalizma«) i želje da nastavi izgrađivati socijalizam.

Ova argumentacija osporava se iz dvije komplementarne pozicije. Prva se tiče ciljeva: za današnje naraštaje, ni očuvanje jugoslavenske državne samostalnosti ni jugoslavenskog puta u socijalizam nisu ciljevi vrijedni obilježavanja, to jest pisane historije, zato što se nisu povijesno potvrdili. Na toj poziciji, koju ćemo nazvati transhistorijskim teleološkim sveznanjem i čiji su zastupnici uvijek danas sigurni šta je trebalo učiniti i za koje se ciljeve zalagati prije 50, 100 ili hiljadu godina, nećemo se zadržavati.

Druga vrsta osporavanja ravnodušna je prema ciljevima, i tiče se više sredstava: u svome otporu staljinizmu, jugoslavenski komunisti služili su se sredstvima koja ocjenjujemo kao nedopuštena.

Istina je: posao historičara dijelom se sastoji i od vrednovanja povijesti. Jer, kako je tvrdio filozof Heinrich Rickert, prošlost nam je nedostupna dok je ne svedemo na vrijednosti. No ovaj stav često se pogrešno shvaća — ne radi se o tome da prošlost ocjenjujemo prema našim današnjim vrijednostima, već prema ondašnjima. Nepromišljena upotreba figura jedan je od razloga što ponekad ipak radimo suprotno. U ovom slučaju, nad svako evociranje jugoslavenskog otpora staljinizmu nadvija se sjenka Golog otoka, kao figure brutalne represije koja u nekim svojim aspektima nije predstavljala raskid već kontinuitet sa staljinističkom praksom. A figure su plošne, pojednostavljene, pa se u toj simplifikaciji Goli otok shvata isključivo kao topos stradanja nevinih. Nevinih je svakako bilo, žrtava proizvoljnog hapšenja ili neuvjerljivog suđenja, no zaboravlja se da su većinu njegovih stanovnika činili oni koji su zaista bili krivi za nešto što je, prema ondašnjim shvatanjima, bilo najteži zločin. Najzad, ocjena ne može biti potpuna ako praksu jugoslavenskog logora ne usporedimo s praksom kaznenih sistema zapadnih demokratija u to vrijeme, recimo s francuskim robijašnicama u Gijani, ili, još i danas, s nekim žalosno poznatim primjerima sistematskog postupanja američkih vlasti prema okrivljenima za terorizam među kojima sigurno ima i nevinih.

Iz toga što cilj ne opravdava sredstva ne slijedi da je bespredmetan svaki razgovor o moralnosti ciljeva, niti da su svi ciljevi jednako (ne)vrijedni. Konačno, olakšavajuće okolnosti postoje u svakom modernom pravnom sistemu, pa je sasvim legitimno zazivati ih i u ocjenjivanju povijesti. No čini se da se u tom poslu na jugoslavensku socijalističku praksu i postupke njenih vođa ne gleda s istom blagonaklonošću koju uživaju druga politička društva i vođe u Evropi i svijetu. Legenda kaže, naprimjer, da je Winston Churchill bio obaviješten da će njemačke snage bombardirati Coventry u noći s 14. na 15. novembar 1940. No odbio je da naredi evakuaciju grada, jer bi time njemačkom vazduhoplovstvu stavio do znanja da britanske službe s uspjehom dešifriraju njegove poruke — što je bila prednost koju je Churchill htio da sačuva imajući u vidu kraj rata, koji se u tom trenutku nije ni nazirao na horizontu. Te je noći u Coventryju stradalo oko 1000 ljudi, žena i djece — dvaput više nego što ih je umrlo na Golom otoku za sve godine njegovog postojanja. Pa ipak, u biografijama britanskog vođe i historijskim prikazima njegove uloge nigdje ne nalazimo ocjene koje ga diskvalificiraju zato što je žrtvovao hiljadu nedužnih života svojih sugrađana — viši interes političke zajednice, raison d’État, ovdje se shvata kao olakšavajuća okolnost koju čak ne treba ni eksplicirati. A taj stav ne može promijeniti ni činjenica da je u međuvremenu — baš kao i Jugoslavija — nestala i britanska imperija čijem je očuvanju Churchill posvetio svoj život.

Za nas koji danas živimo, moralno postupanje u politici koje vodi računa o svim posljedicama i teži da izbjegne sve nepravde treba da bude regulativna »ideja uma«, cilj za koji znamo da ga nikada ne možemo u potpunosti ostvariti, no od čijeg ostvarenja nikada ne smijemo odustati. No ocjenjivanje prošlosti naprosto se ne može pridržavati tog kriterija, osim po cijenu da ostane neproduktivno. Naivno je vjerovati da povijest uvijek ostavlja mogućnost izbora između sasvim humanog i sasvim nehumanog postupanja, između moralnih i nemoralnih odluka. Često se mora izbrati između lošeg rješenja i nekog koje se čini mnogo gore. U našem današnjem ocjenjivanju tih tamnih aspekata jugoslavenskog otpora staljinizmu, još uvijek vrijedi nauk koji je prije više od dvadeset i pet godina lapidarno formulirao jedan od isljednika iz logora, Anto Raštegorac: »Da nije bilo Golog otoka, cijela Jugoslavija bila bi Goli otok«. Ili, ako želimo da završimo metaforom: u trenutku kada su mogućnosti koje je nudila epoha bile sasvim sužene, trebalo je izabrati između jednog otoka i cijelog arhipelaga.

(Izlaganje na okruglom stolu „Istorijsko ne staljinizmu“ Sarajevo, 28. juna 2008. Objavljeno u Zborniku radova Istorijsko ne staljinizmu, Sarajevo, 2008, ss. 73-76)

Početna Pravno-politički spisi