Svake akademske godine stotine novih studenata pravnih fakulteta u našoj zemlji upućuju se u osnove nauke o državi i pravu. Taj predmet zamišljen je kao najopštiji uvod u studije te se zato i predaje na prvoj godini: studenti tu stječu »uvodna saznanja o državi, obliku vladavine, političkom sistemu i vezi države i prava«[1], drugim riječima o državi kao pravno-političkom kompleksu moći i osnovnim problemima i pojmovima »koji su im potrebni za uspješno svladavanje konkretnopravnih nauka«[2].

No oni su, istovremeno, i stanovnici jedne zemlje, Bosne i Hercegovine. Naporedo sa stjecanjem teorijskih znanja o idealtipskim državama i organizaciji zakonodavne ili izvršne vlasti, svakodnevno se susreću s konkretnim vidovima djelovanja (ili nedjelovanja) struktura i organa države u kojoj žive. Njihovi osmatrački nalazi često se ne podudaraju, a u ekstremnim slučajevima i sasvim razlikuju od teorijskih saznanja čije se usvajanje od njih zahtijeva za buduće bavljenje pravničkim zanimanjima.

Cilj je ovoga teksta da ukaže na neke najupadljivije razlike između školskih prikaza, kako se nalaze u udžbenicima u upotrebi na našim fakultetima, i političko-pravne stvarnosti Bosne i Hercegovine. U tom smislu, neophodno je napomenuti da a) ne preduzimamo ni iscrpno ni sistematsko, a naročito ne poredbeno recenziranje odgovarajućih udžbenika teorije države i prava[3], b) niti preduzimamo podrobno ispitivanje političko-pravnog sistema »dejtonske« Bosne i Hercegovine u svim njegovim segmentima. Naša je ambicija mnogo skromnija: suočiti odabrane knjiške definicije državno-pravnih pojmova s kojima se studenti susreću i institucionalnu stvarnost koju žive. Te odabrane definicije vrlo usko su omeđene, i tiču se isključivo središnje kategorije, tj. države, i skupa međupovezanih pojmova kojima se ona opisuje i objašnjava.

Preuzimajući učenje Maxa Webera o državi kao organizaciji koja raspolaže monopolom na fizičku prisilu, njemačka državnopravna nauka s kraja XIX. stoljeća ustvrdila je da državni fenomen postoji kada se nad stanovništvom okupljenim na ograničenom teritoriju vrši suverena vlast[4]. Bez obzira na kasniju evoluciju koju je pretrpjela ova elementarna definicija, ona se održala do danas barem u udžbenicima: država je »organizacija s monopolom za fizičku prinudu«[5], ili »organizacija koja … ima političku i suverenu vlast utemeljenu na monopolu fizičke prisile i … odnosi se na precizno određeno stanovništvo i teritorij«[6].

Prije bilo kakvog propitivanja pojmova fizičke prisile/prinude ili suverenosti kao dimenzija države u strogom smislu, zadržimo se na elementu zajedničkom gornjim dvjema definicijama koje dijeli 25 godina, naime na organizaciji. U uobičajenim shematizacijama, svaka organizacija ima šest elemenata: 1) pripadnici, 2) zajednički ciljevi kojima oni teže vođeni određenim interesima i vrijednostima, 3) podjela poslova, 4) hijerarhijsko povezivanje podijeljenih poslova, 5) sredstva potrebna za ostvarenje ciljeva i 6) skup normi kojima se trajno utvrđuju svi prethodni elementi[7]. Tako bi i državna organizacija morala imati te elemente.

Empirijsko osmatranje, međutim, dovodi u pitanje funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao organizacije već s obzirom na drugi od njih. Ako njezine stanovnike i možemo smatrati »pripadnicima organizacije«, nije sigurno da svi oni imaju zajedničke ciljeve. Štaviše, sigurno je da nemaju zajedničke ciljeve, i da su im interesi i vrijednosti, barem onako kako ih organizirano javno izražavaju, ne samo različiti nego i suprotstavljeni već i u najtemeljnijem pitanju same potrebe postojanja konkretne državne organizacije koja je Bosna i Hercegovina.

Povrh toga, iskaz koji potvrđuje »organizacijsku narav« države, naime da je »država, kao i svaka organizacija, skup ljudi koji se udružuju radi postizanja zajedničkog cilja«[8], sadrži element volje i štaviše dobro-voljnosti koji se mora posebno tematizirati. Ko se, u ovom slučaju, udružio u državu organizaciju Bosnu i Hercegovinu, s kim, i kada?

Nije teško prepoznati da gornje određenje počiva na kontraktualističkoj teoriji države, koja u osnov ove »organizacije« stavlja društveni ugovor; prema klasičnom kontraktualističkom učenju, društvo nastaje kada pojedinci, koji u prirodnom stanju vode rat svih protiv svih (što je posljedica njihovih prirođenih strasti) odluče da svu svoju moć i snagu »povjere jednom čovjeku ili jednoj skupštini koja sve volje može, po pravilu većine, da svede na samo jednu volju. (…) Kada se tako učini, mnoštvo ljudi sjedinjeno na taj način u jednu ličnost naziva se država« (Tj. Hobbes). No sam Hobbes je svjestan da se radi samo o predočavanju, da nikada nije postojalo prirodno stanje iz kojeg su ljudi, u historijski prepoznatljivom trenutku, stupili u društvo[9], te je društveni ugovor kao izraz saglasnih pojedinačnih volja fikcija pozitivnog prava. Teorija države tako ga i shvata, pa je »udruživanje u organizaciju« prije slikovit izraz nego tačan opis historijskog nastanka konkretnih država. Dimenzija nedobrovoljnosti postavlja granicu štetnim analogijama: »Ono što razlikuje državu … od takvih organizacija jeste prinuda koju ona vrši. U sindikat se možemo upisati, ali ne moramo, a možemo se iz njega ispisati kad hoćemo. U državu se ne možemo tako lako ‘upisati’ i iz nje ‘ispisati’. (…) Niko nas ne može prinuditi da postupamo po odlukama bilo koje društvene organizacije. Očigledno je, dakle, da specifičnost države nije u vršenju izvesnih opštedruštvenih usluga nego u njenoj prinudnosti«[10]. Da se u klasičnom učenju o državi element dobrovoljnosti članstva ne uzima u obzir potvrđuje izričit stav da je država »obavezno udruženje za svoje članove, koji joj ne pripadaju … na osnovu pristupanja, već na osnovu situacije«[11].

Pa ipak, pravno-politički razvoj ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijelog južnoslavenskog prostora u posljednjih dvadeset godina obilježen je transformacijama političkih zajednica koje se objašnjavaju voljom da se bude ili ne bude član SFRJ, Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Srbije. U evropskim državama, koje znaju za promjene državnih činjenica, uvijek je moguća — zbog načela slobode izražavanja koje je nepovredivo — izjava nekog baskijskog vođe da bi Baski više voljeli da ne budu u sastavu Francuske ili Španije, no nijedna instanca ne bi to mogla prihvatiti kao državotvornu volju. U Bosni i Hercegovini, slične izjave nekih političkih lidera o izdvajanju RS su samorazumljive i očekivane, i ni javno mnijenje ni državni organi ne pitaju se o njihovoj osnovanosti već samo o (ne)izvodivosti. Momenat nedobrovoljnosti članstva je naprosto nestao; čak i kada bi postojala središnja vlast u stanju da vrši državnu prinudu, intuitivno osjećamo da bi se ovdje prinudnost države doživjela kao vrhunski protivpravni čin i povod za (građanski) rat.

Naši udžbenici o tome ne vode računa, što je i razumljivo. Svaka opšta teorija države nastoji da se bavi onim što postoji kao pravilo, a ne kao izuzetak. Usto, ona voli da se osigura u trajnost državnopolitičkih činjenica određenog tipa prije nego što će im priznati historijsku relevantnost — a Bosna i Hercegovina ostavlja utisak da je u stalnom institucionalnom previranju, i nikako da stabilizira svoju državnu formu.

Da bismo ukazali na neke crte naše državne organizacije zbog kojih će teorija ipak morati da konceptualizira nove fenomene koji u XXI. stoljeću neće biti nikakva bosanska posebnost, ali su se kod nas najprije javili i to na zaoštren način, vratit ćemo se elementima klasične definicije.

Teritorij Bosne i Hercegovine nesumnjivo postoji, barem u geografskom smislu. No »državni teritorij je pravni i politički, a ne prvotno zemljopisni pojam«[12], a u nedavnoj prošlosti postojale su snažne volje da se on razbije (čak i oružanim putem) na više pravno-političkih prostora, gdje bi se na svakom vršila neka druga suverena vlast.

Nesumnjivo postoji i stanovništvo Bosne i Hercegovine, po definiciji »svi ljudi koji u datom trenutku potpadaju pod vlast države i koji su stoga obvezni poštivati njene pravne norme«[13], no nezanemariv dio državnog stanovništva smatra tu obaveznost nelegitimnom, u smislu da bi — uvodeći dimenziju volje u učenje u kojem ona nema mjesta — više voljelo da pripada nekoj drugoj političkoj zajednici, čije bi norme onda poštivalo kao obavezne. [Ovo negiranje volje zahtijeva pojašnjenje: jasno je da nastanku a naročito očuvanju državnih tvorevina uvijek prethodi neka državotvorna volja, no ona je u svakom konkretnom slučaju partikularna tj. »drukčija«, te stoga nije poopštiva. Referiranje te volje nezaobilazno je za svaku pojedinu državu u historijskom opisu njenog nastanka, ali u idealnom tipu za nju nema mjesta. Za idealtipski opis državne činjenice sasvim je svejedno je li država historijski nastala kao rezultat dinastičkih brakova u srednjem vijeku, uspješno izvedenog odcjepljenja od pretpostojeće državne cjeline, građanskog rata ili procesa dekolonijalizacije: ako država postoji, to znači da je neka partikularna volja koja ju je htjela bila u stanju da nadjača sve druge partikularne volje koje je nisu htjele. Kada se dogodi da neka partikularna volja koja se protivi postojanju konkretne historijske države nadjača, ta država prestaje da postoji, i posmatrači to mogu samo da konstatiraju (onako kako je Badinterova komisija konstatirala da se SFRJ »nalazi u procesu rastakanja«[14]), ne ocjenjujući akte koji su prethodili tom stanju stvari.]

Kako se onda, s obzirom na gornja zapažanja o teritoriju i stanovništvu, ukazuje treći element klasične definicije, suverenost?  Zaključak do kojeg ćemo doći uveliko zavisi od definicije suverenosti koju uzmemo za polazište. Dvojici autora, bez obzira na razlike u formulaciji, zajedničko je razlikovanje »unutrašnje« i »vanjske suverenosti«[15]; druga dvojica ne spominju tu podjelu. Unutrašnja suverenost bila bi svojstvo državne vlasti da stvara (i ima isključivo pravo da stvara) najviše pravne norme koje važe na njenom teritoriju. Vanjska suverenost bila bi drugo ime za »nezavisnost i ravnopravnost države spram ostalih država«[16], naime činjenicu da državna vlast uređuje sama i bez prisile drugih država društveni život na vlastitom teritoriju. Ovo razlikovanje može biti korisno u političkoj sociologiji, no u deskripciji državnog fenomena je suvišno i može da unese zabunu. Prihvatimo li, kao radnu definiciju suverena, da je to »osoba koja, … bez ikakve kontrole, slobodno stvara pozitivno pravo«[17] (pri čemu ta »osoba« može biti individualna i kolektivna, fizička i moralna), nije teško deducirati da je suverenost »svojstvo da se slobodno stvara pozitivno pravo«. Predrazumijevanju pojma pripada da je pravo skup pravila koja uređuju ljudsko ponašanje, a ti ljudi su upravo stanovništvo ili državni narod (Staatsvolk), ljudski sadržaj države. Predrazumijevanju pojma pripada i da pravo važi teritorijalno a ne personalno, a teritorij na kojem suveren može da ga provodi je upravo državni teritorij (Staatsgebiet). Drugim riječima, teritorij na kojem neki subjekt (»suveren«) ne može da donosi pozitivno pravo nije dio njegove države, ili pak taj subjekt u toj državi nije suveren. Očigledno je onda da je sposobnost stvaranja pozitivnog prava, tj. suverenost, istovremeno vanjska i unutrašnja, te da nije moguće čak ni analitički razlikovati ova dva »aspekta«. Upravo svojstvo nekog subjekta da na određenom teritoriju stvara najviše pravne norme čini njega suverenom a taj teritorij državom. Mi to svojstvo možemo zvati, ako želimo, unutrašnjom suverenošću, no ona ne znači ništa drugo nego da na tom teritoriju nijedna druga državna vlast ne uređuje društveni život — što je, rekli smo, definicija vanjske suverenosti. Da je to razdvajanje dviju suverenosti vještačko i neprimjereno shvatit ćemo na primjeru dviju tako različitih političkih zajednica kao što su Saudijska Arabija i Kina. I u jednoj i u drugoj postoji subjekt (kralj, odnosno Komunistička partija) koji donosi najviše pravne norme i tako ima »unutrašnju suverenost«; kada bi te norme donosio neki subjekt izvan Saudijske Arabije odnosno Kine, to bi značilo ne samo da ove dvije zajednice nemaju »vanjsku suverenost«, već da kralj odnosno KP Kine samim time nemaju ni »unutrašnju« i, posljedično tome, da se ne radi o državama. Kako kaže jedan od naših autora, »u međunarodnim odnosima suverenost države uvijek mora biti neograničena. U protivnom slučaju, nije riječ o državi«[18].

Postoji li u političkoj zajednici Bosni i Hercegovini subjekt koji je u stanju da slobodno donosi pozitivno pravo? Drugim riječima, je li ta politička zajednica država (iz svega izloženog jasno je da je uobičajeni izraz »suverena država« pleonazam: ako neka politička zajednica nije suverena, onda nije ni država)?

Prije nego što pokušamo da ukažemo na specifičnost bosanskohercegovačkog (državnog?) fenomena, provest ćemo još jednu — posljednju — razliku između suverenosti i priznatosti. Kako ističe jedan autor, »priznanje jedne države od njenog stanovništva i od drugih država nije konstitutivno, tj. utemeljujuće za postojanje te države i za njenu suverenost — premda je zacijelo državna suverenost potpunija i čvršća kada je priznata od stanovništva (tj. ako je demokratska) i od drugih država«[19]. Naprimjer, nakon 1949. NR Kina bila je nepriznata od najvećeg dijela međunarodne zajednice, ali to je nije sprečavalo da funkcionira kao suverena država.

No u slučaju Bosne i Hercegovine ne radi se o suverenoj političkoj zajednici (tj. državi) kojoj nedostaje priznanje, već o priznatoj političkoj zajednici kojoj nedostaje suverenost (kao klasično shvaćen kvalitet države).

Ova posljednja tvrdnja je relativizirana ako ne i neutralizirana osmatračkim nalazima koji govore da Bosna i Hercegovina ima mnoga vanjska obilježja države: na njezinom teritoriju važi neko pozitivno pravo, ona ima nacionalnu valutu, diplomatska predstavništva, sposobnost zaduživanja u inostranstvu i članstva u organizacijama čije su članice samo države, njezini državljani putuju u druge zemlje s jedinstvenom putnom ispravom…

S druge strane, osmatrački nalazi govore i da ta normativna pojava ipak nije djelo jedinstvenog »bosanskohercegovačkog« subjekta, drugim riječima — ako prihvatimo narodnu suverenost kao zaštitni znak političke modernosti — da ne postoji jedinstven bosanskohercegovački suvereni narod iz kojeg bi ona proizlazila; isto tako, nikakvo tijelo izlučeno iz bosanskog demosa nema kontrolu nad nacionalnom valutom tj. pravo primarne emisije, a preustrojstvo oružanih snaga i njihova obuka ostvaruju neke nadnacionalne ciljeve u skladu s preciznim izvannacionalnim uputama.

Tako formuliran iskaz shvatio bi se, unutar diskursa jedne epohe koja je klasično učenje shvatala na normativan način, kao prigovor, štaviše kao poziv da se otkloni jedna anomalija. Jer, nosilac suverenosti »ne proistječe ni iz čega i ni iz koga u poretku prava: kada jednom odstranimo hipotezu o transcendenciji vlasti, on nije proizvod nikoga drugoga izuzev sebe samoga, i nastaje samouspostavljanjem«[20]; prevedena u jezik balkanskih ideologija, činjenica da nijedan subjekt nije uspio da se na teritoriju Bosne i Hercegovine samouspostavi kao nosilac suverenosti znači ne samo da ta tvorevina nije država, već da to ni ne treba da bude.

Prije nego što konceptualiziramo državnopravnu pojavu zvanu Bosna i Hercegovina, kakva nije opisana niti u jednom od naših udžbenika i za koju nam nedostaje odgovarajući pojmovno-kritički instrumentarij, izvucimo iz izloženoga dvije njezine značajke koje tvore svojevrstan paradoks:

• Bosna i Hercegovina nije država, utoliko što nije suverena
• Bosna i Hercegovina, iako nije suverena, funkcionira kao država.

Da bi se ta »protivrječnost« razriješila, Bosnu i Hercegovinu ne smijemo posmatrati kao dovršenu normativnu pojavu koju bi bilo moguće opisati u trajnim i stabilnim kategorijama, već prije kao proces proizvođenja normi koji je započeo 1995. a još nije ni izbliza završen. Naša država je u tom procesu objekt a ne subjekt: bosanskohercegovački državni fenomen upućuje, u pogledu svih elemenata klasičnog učenja, na instance izvan (i iznad) bosanskohercegovačkog teritorija i stanovništva. Drugim riječima, pravne norme koje važe na teritoriju Bosne i Hercegovine formalno su djelo njezinih zakonodavnih tijela, kojima je dopušteno da ih donesu samo zato što sadržinski ne odstupaju od normi na snazi u referentnom okruženju (tj. liberalno-demokratskim zemljama zapadne Evrope). »Suverena vlast« Bosne i Hercegovine ne bi mogla da ih ne donese, u tom smislu što bi njihovo nedonošenje, ili donošenje normi drukčijeg sadržaja, izazvalo povlačenje zaštite koja jedina neutralizira partikularne volje koje teže da Bosnu i Hercegovinu kao državnu organizaciju demontiraju. Ali je, istovremeno, donošenje »pod pritiskom« takvih normi, radilo se o reformi policije ili visokog obrazovanja, najbolje jamstvo da će ona opstati kao država, makar i nesuverena.

Da zaključim: iako, po klasičnom učenju, nema obilježja države, Bosna i Hercegovina nastavlja da postoji zahvaljujući geopolitičkom okruženju koje je, s nastupanjem nove epohe, izgubilo konjunkturalnu i zadobilo strukturalnu dimenziju. Ona nije započela svoj samostalni život kao suverena država koja će s vremenom zadobiti priznanje, već kao priznata država koja će s vremenom ostvariti »suverenost« — shvaćenu kao stvaranje pozitivnog prava koje je slobodno samo dotle dok sadržinski ne izlazi iz zadanog okvira. Suveren u klasičnom smislu je ona instanca koja utvrđuje taj okvir, a historijski je raspoznajemo kao udrugu zapadnih liberalnih demokratija koje dijele istu političku kulturu i koordinirano djeluju na njezinom jačanju i globalnom širenju. Savez tih političkih zajednica u različitim stadijima organizacione povezanosti proizišao je iz međudržavnih sporazuma što ih je u početku bilo moguće razvrgnuti u svakom trenutku, no s vremenom se pretvorio, barem u slučaju EU, u konstrukciju javnog prava koja posjeduje — u nekim aspektima — kapacitet djelovanja države, štaviše superdržave. Članice EU samoograničile su se u nekih važnim suverenim pravima, te je iluzorno očekivati da to neće zahtijevati i od političkih zajednica koje bez njihove zaštite ne bi postojale. One raspolažu dosad neviđenom koncentracijom vojne, ekonomske, finansijske i diplomatske moći, a moć nekog subjekta je njegova »sposobnost da navede druge osobe da se ponašaju onako kako se one po vlastitoj volji ne bi ponašale«[21]. U ovom slučaju, ta moć jedne izvanjske instance navodi države u bosanskom okruženju da Bosnu i Hercegovinu kao državu priznaju, što one same možda ne bi htjele, i navest će ih da se u dogledno vrijeme prema njoj kao prema državi i ponašaju. Izvjesno je: Bosna i Hercegovina nikada neće imati svojstva suverene države prema klasičnom učenju — drugim riječima, nikada se na cjelini njezinog teritorija neće samouspostaviti jedinstven subjekt koji bi pozitivno pravo mogao stvarati slobodno i bez kontrole, već samo »neslobodno« i uz stalnu kontrolu. No nije drukčije ni sa Švedskom, Portugalom ili Luxembourgom, s tom razlikom što su suverene vlasti tih zemalja u svom djelovanju (samo)ograničene političkom kulturom i gustom mrežom međupovezanosti s drugim zapadnim demokratijama koja ih sprečava da donesu svaku odluku koja im padne na pamet. A znajući subjekte bosanskog političkog života koji bi mogli pretendirati na svojstvo suverena kao ničim ograničenog tvorca pozitivnog prava, bosanska operetna suverenost uopšte i nije loša stvar.

(Objavljeno u januaru 2008. na stranici http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?l=bs&id=656, koja više nije aktivna)

[1] Kako npr. stoji u programu predavanja predmeta »Uvod u nauku o državi i pravu« Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

[2] Nikola Visković, Teorija države i prava, Zagreb, 2001, s. 13.

[3] Ostvarili smo uvid u sljedeće udžbenike u upotrebi na pravnim fakultetima u Bosni i Hercegovini: Fuad Muhić, Teorija države i prava, Sarajevo, 2002; Nikola Visković, Teorija države i prava, Zagreb, 2001; Radomir Lukić i Budimir Košutić, Uvod u pravo, Beograd, 1975; Duško Vrban, Država i pravo, Zagreb, 2003.

[4] Klasično je djelo te škole G. Jellinek, Allgemeine Staatslehre, 1900.

[5] Lukić, s. 33.

[6] Visković, s. 39.

[7] Usp. Visković, ss. 17-18.

[8] Vrban, s. 11.

[9] »Možda će neko pomisliti da takvo vrijeme i takvo ratno stanje nikad nije postojalo. Ja zaista vjerujem da tako nikad nije bilo, uopšteno govoreći, nigdje u svijetu«. Th. Hobbes, Levijatan, nav. prema A. Özer (prir.), Država, Sarajevo 2003, s. 48.

[10] Lukić, 32.

[11] Marcel Prélot i Jean Boulouis, Institutions politiques et droit constitutionnel,  Pariz, 1980, s. 13.

[12] Vrban, 53

[13] Visković, 32.

[14] Komisija je odlučila da koristi izraz »rastakanje« (dissolution) prije nego »raspad« (désintégration) ili »cijepanje« (éclatement), koje je upotrebljavao Lord Carrington koji je Komisiji podnosio pitanja na razmatranje. V. A. Pellet, »Note sur la commission d’arbitrage de la Conférence européenne pour la paix en Yougoslavie«, A. F. D. I., 1991, s. 336.

[15] Visković, 25 i 26; Vrban, 33 i 35.

[16] Visković, 26.

[17] Olivier Beaud, »Le Souverain«, Pouvoirs br. 67, Pariz, 1993, ss. 33-45.

[18] Muhić, 67.

[19] Visković, 27.

[20] Jean Combacau, »Pas une puissance, une liberté : la souveraineté internationale de l’État«, Pouvoirs, br. 67, Pariz, 1993, s. 48.

[21] Visković, 18.

Početna Pravno-politički spisi