Naslov skupa zamišljen kao radni: BiH, europska zemlja bez ustava — znanstveni, etički i politički izazov, postao je konačan. Pojašnjenja organizatorâ otkrivaju da ga oni sami shvataju kao intrigantan. On to nesumnjivo i jest, prije svega zbog apodiktičnosti glavne tvrdnje koja, shvaćena kao činjenični sud, nije tačna. Najprije, Bosna i Hercegovina nije evropska zemlja (u savremenom značenju tog određenja, koje se izvjesno ne može svesti na zemljopisnu situiranost); dalje, Bosna i Hercegovina ima ustav.
Teško da to činjenično stanje može proći neprimijećeno. Utoliko je vjerovatnije da ovaj radni/konačni naslov zapravo ne izražava činjenični već vrednosni sud: nama se sugerira da normativni poredak Bosne i Hercegovine ne zaslužuje ime ustava.
Lako ćemo se složiti da je skup načela i pravila oko kojih je organizirana javna vlast na teritoriju »Bosna i Hercegovina«, tj. ustav Bosne i Hercegovine, potpuno nesuvisao. Zbog toga, uostalom, i odbijamo da Bosni i Hercegovini priznamo status evropske zemlje. »Evropejstvo« je, u ovom predmetnom području, oznaka pripadnosti određenom tipu političke kulture u kojoj ustav političke zajednice, iz njega izvedene niže norme, institucije, politička praksa i javno mnijenje sinergetski ostvaruju trajnu zaštitu i unapređenje jednog precizno omeđenog skupa vrijednosti. Bosanski ustav ne izaziva opisani učin. Otud generalni sud, koji ne želi da izgubi vezu s ponuđenim naslovom, glasi: da bi postala evropska zemlja (što nije), Bosna i Hercegovina mora promijeniti svoj formalni i materijalni ustav (koji ima).
Ustave ne donose profesori ustavnog prava. Oni, u najboljem slučaju, pomažu svojim poznavanjem nomotehnike. Pravi ustavotvorci uvijek su društveni akteri koji imaju najveću političku moć. U svakom pojedinačnom slučaju identificiramo ih empirijski; u Bosni i Hercegovini to su, na najopćenitiji način, (etno-)političke stranke i neke crkve i vjerske zajednice (a ne recimo sindikati, segmenti civilnog društva ili javno mnijenje koji bi imali težinu u nekim drugim konstelacijama), i međunarodna zajednica u liku Visokog predstavnika.
Ti akteri su (donekle transformirani) protagonisti jednog krvavog sukoba okončanog prije nešto više od petnaest godina. Mirovni sporazum kojim je on završen bio je zamišljen tako da svakoj od strana ostavi nadu da će, ako ga prihvati, moći nakon izvjesnog vremena mirnim sredstvima ostvariti ciljeve koje nije mogla postići ratom. Konstitucionalna muholovka koja je trebalo da uvjeri sve aktere da nisu izgubili ništa što kasnije ne mogu povratiti i da im niko ništa ne može nametnuti i nije mogla izgledati drukčije nego kao tzv. Dejtonski ustav.
Po sili stvari, tj. kao posljedica obećanja datog svima da će dobiti sve, Dejtonski ustav ima jedan krupan nedostatak: političko društvo u kojem on predstavlja glavnu normu ne može funkcionirati, ne samo racionalno nego nikako. Na njemu je podignuta glomazna institucionalna građevina s mnoštvom instanci od kojih svaka može, besprizivnim ne, zaustaviti svaki projekt koji se tiče cjeline, a nijedna instanca koja takav projekt može provesti nepokolebljivim i konačnim da. Taj strukturni nedostatak političkog jedinstva nalazio je svoje konjunkturno rješenje u vanpolitičkom djelovanju jednog od aktera — međunarodne zajednice u liku Visokog predstavnika, koji je po potrebi svojim odlukama osiguravao funkcioniranje državne zajednice. No konjunktura se promijenila: već nekoliko godina, Visoki predstavnik ne koristi svoje ovlasti (koje su ostale neizmijenjene), pa se Bosna i Hercegovina nalazi u svojevrsnoj institucionalnoj blokadi.
Otud je poziv da se ustavnopravnoj znanosti dade politički input za donošenje ustava za višenacionalnu i evropsku BiH donekle protivrječan. On počiva na pretpostavci da je izražena volja političkih aktera da se upravo takva BiH izgradi iskrena a ne samo deklarativna, iako empirijski uvidi govore da nije tako. Dalje, on posmatra poželjan cilj, »višenacionalnu i evropsku BiH«, kao poseban slučaj koji se razlikuje od drugih višenacionalnih zemalja kakve postoje u Evropi, te bi za nju trebalo iznaći posebna pravila ustavnog organiziranja. Ovaj potonji zahtjev nije ničim opravdan: jedini način da se Bosna i Hercegovina uspostavi kao višenacionalna evropska zemlja jest da se ustavno organizira kao neka od evropskih višenacionalnih zemalja, što uključuje i imperativno odbacivanje svih rješenja koja ne postoje u evropskim višenacionalnim zemljama. A da takav pristup sprečavaju upravo centri političke moći svjedoči način na koji se već dvije godine (ne) provodi presuda Suda za prava čovjeka u predmetu Sejdić-Finci. Sagledajući diskriminatorsku dimenziju tzv. Dejtonskog ustava, Venecijanska komisija je znatno prije izricanja presude predložila modalitete prevazilaženja njegovih nedostataka barem u toj ravni:
40. Najbolje rješenje bilo bi stoga da se izvršna vlast koncentrira na razini Vijeća ministara kao kolegijalnog organa u kojem su predstavljeni svi konstututivni narodi. U tom slučaju, bio bi prihvatljiv jedan predsjednik kao šef države. S obzirom na višeetnički karakter zemlje, bolji od neposrednog izbora predsjednika bio bi posredni izbor u parlamentarnoj skupštini, s većinom koja bi jamčila da predsjednik uživa povjerenje svih naroda. Moglo bi se dodati i pravilo o rotaciji, prema kojem novoizabrani predsjednik ne može pripadati istom konstitutivnom narodu kao i njegov prethodnik[1].
Venecijanska komisija, »pravnička pamet Evrope«, imala je više nego dovoljne ulazne podatke (inpute), a ono što smatra najboljim rješenjem predložila je na osnovu mišljenja četvorice svojih članova od kojih dvojica, Belgijanac J.-C. Scholsem i Švajcarac G. Malinverni, dolaze iz izrazito »višenacionalnih« evropskih zemalja. Ako se, mimo njih, obraćamo nekoj drugoj pravnoj znanosti da nam pomogne, moramo precizirati na koje institucije (ili autoritete) mislimo. Isto tako, moramo razvidjeti da li političke snage na bosanskohercegovačkoj sceni svojim djelovanjem potvrđuju deklariranu volju za »evropeizacijom« zemlje. Zasad osmatrački nalazi pokazuju samo da se nosioci političke moći ponašaju kao da preporuke Venecijanske komisije ne postoje: oni osnivaju svoje radne grupe za provedbu presude Sejdić-Finci i donose akcione programe bez ikakvog rezultata. Da će se evropsko juridičko rasuđivanje uvijek nasukati na bosanskohercegovački politički voluntarizam svjedoči i ishod posljednjeg u nizu sastanaka parlamentarnih stranaka posvećenog ovom problemu: »Političke partije još uvijek su, tri godine nakon donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u Strazburu, daleko od rješenja vezanih za implementaciju presude u predmetu ’Sejdić-Finci’ protiv BiH«[2], a jedan od stranačkih predstavnika, učesnik sastanka, izjavio je da su mu »dragi Sejdić i Finci« ali da su mu još draži njegov konstitutivni narod i Bosna i Hercegovina.
Sud u Strasbourgu odlučivao je na osnovu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i protokolâ uz Konvenciju[3]; jedva da treba podsjećati da se prema članu II. st. 2 važećeg (»Dejtonskog«) ustava, prava i slobode predviđeni u Konvenciji i protokolima »izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini«, i da „imaju prioritet nad svim ostalim zakonima«. Jasno je, međutim, da citirani stranački predstavnik smatra da je ta kogentna pravna norma zapravo dispozitivna i da stoji na raspolaganju političkim subjektima koji je mogu a ne moraju primijeniti, već prema svojim preferencijama tj. prema onome što im je »draže«. Sama ideja da se vlastita prava (prava »moga naroda«) mogu ostvarivati kršenjem sudski zaštićenih tuđih prava (jer mi je »moj narod draži«) duboko je antievropska i antihumanistička; jednako je antievropsko i tumačenje spomenute presude kao potvrde subjektivnih prava dvojice aplikanata u njihovom posebnom slučaju, dok se zapravo radi o nalogu za otklanjanje jedne strukturne značajke državnopravnog sistema koja je ocijenjena kao patološka.
Iskazivanje ljubavi prema »konstitutivnim narodima« i »Bosni i Hercegovini« zapravo je proziran izgovor da se promjene koje zemlju treba da uključe u Evropu kao zajednicu prava odgode sine die, i da se perpetuira situacija u kojoj su ovi prvi zapravo taoci centara plemensko-političke moći koji su od neproduktivne brige za »interese konstitutivnih naroda« napravili trajan izvor prihoda za cijelu jednu kastu »legitimnih predstavnika«. U tom smislu, stav da »ne postoje ni etički, ni pravni, a niti politički postulati za donošenje novoga ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da je te postulate prvo potrebno izgraditi i usvojiti, pa tek onda pristupiti njihovoj provedbi«, koliko god potaknut dobrim namjerama, učvršćuje shvatanje da evropske civilizacijske tekovine Bosnu i Hercegovinu ne obavezuju i da od njih, kao u »komunističkoj samoposluzi«, svako može uzeti šta mu se sviđa ne dajući ništa zauzvrat. Jer, skup etičkih, pravnih i političkih načela za donošenje bilo kojeg ustavnog ili zakonskog akta zemalja koje pretendiraju na stupanje u evropske integracije zapravo postoji. To je onaj skup načela oko kojeg su organizirana zapadnoevropska društva, i koji Bosna i Hercegovina mora usvojiti, a ne sama iznalaziti ili proizvoljno mijenjati. Jedno od tih načela kaže da treba poštovati Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, drugo opet da treba bespogovorno provoditi presude suda u Strasbourgu…
Evropa je puna višenacionalnih i evropskih zemalja, kakva BiH treba da postane. Jedini način da ona to ostvari jest da se u pravnopolitičkom ustrojavanju bosanskohercegovačkog društva prihvataju rješenja koja u tim zemljama-uzorima postoje, i odbacuju ona koja nigdje u Evropi ne postoje. Insistiranje na rješenjima za koja ne znaju zapadne demokratije, zbog navodnih »naših posebnosti«, samo će Bosnu i Hercegovinu još više udaljiti od željenog cilja.
(Izlaganje na skupu »Bosna i Hercegovina, europska zemlja bez ustava — znanstveni, etički i politički izazov«, Franjevački institut za kulturu mira, Sarajevo, 3-4. februar 2012. Objavljeno u Zborniku radova Bosna i Hercegovina, europska zemlja bez ustava — znanstveni, etički i politički izazov, Franjevački institut za kulturu mira/Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2013, ss. 164-170))
[1] Avis sur différentes propositions pour l’élection de la Présidence de Bosnie-Herzégovine, 66. plenarna sjednica, Venecija, 17-18. mart 2006.
[2] Prema izvještaju NINA-a od 6. ožujka 2012.
[3] Aplikanti Sejdić i Finci pozvali su se na član 14 Konvencije u vezi sa članom 3 Protokola br. 1, član 3 Protokola br. 1 razmatran samostalno i član 1 Protokola br. 12.
Tarik Haverić 