Čini se da bi usvajanje Regulacionog plana Kvadrant C-Marijin Dvor, koji predviđa izgradnju World Trade Centera uz Miljacku i presijecanje »muzejskog kompleksa« Prvom transverzalom, imalo kobne posljedice – tako bar kažu neki od najistaknutijih stručnjaka koji su se tim povodom oglasili.

Takvih sumnjivih rješenja koja su se ipak ostvarila bilo je i ranije. Skoro da nema nijedne građevine koja je podignuta s odobrenim brojem spratova, uvijek se dodaju jedan ili dva, jer su se troškovi povećali a treba nešto i zaraditi. Apeli stručnjaka koji su upozoravali da takva gradnja sprečava cirkulaciju zraka u Kotlini, čiji stanovnici dobro znaju na šta njihov grad liči zimi, ostaju godinama bez efekta, uz upadljivo odsustvo građanske mobilizacije. Pisac ovih redova vjeruje da je raspoznao barem jedan od važnijih uzroka tog izostanka: radi se o mentalitetu izgrađivanom skoro četrdeset godina, čija je glavna dimenzija jedno specifično shvatanje moralne ispravnosti i angažmana. Postoje ciljevi za koje vrijedi da se građani mobiliziraju, kao i oni drugi. Na prosvjedni skup protiv genocida u Gazi doći će pet hiljada ljudi, ili čak i više; na prosvjedni skup protiv gradnje nebodera gdje mu nije mjesto neće doći ni njih pedeset. Ove dvije borbe bitno se razlikuju po svome potencijalnom dosegu: nikakav skup Sarajlija na kojem se izražava empatija sa palestinskim stradalništvom ne može ni za jotu promijeniti stvari na Bliskom Istoku, dok bi masovni prosvjedi protiv postupanja nadležnih u našem svakodnevnom životu možda i mogli. Ali odnos uložene energije i postignutog efekta nije isti, ubjedljivo u korist neostvarivih ciljeva. Javno potkazivanje imperijalizma, liberalnog kapitalizma, strabizma, neokolonijalizma, orijentalizma, islamofobije i svih drugih zala i poroka degeneriranog Zapada ne zahtijeva nikakav napor i traje kratko, uz upotrebu gotovih formula, a kod subjekta stvara dojam moralne superiornosti. S druge strane, borba za čist zrak i racionalniji saobraćaj u gradu je dugotrajna, treba mjesecima sastavljati peticije, alarmirati javnost, pisati skupštinskim poslanicima i opštinskim vijećnicima, analizirati podatke i tražiti nekorumpirane medije spremne da ih obznane – i sve to vrijeme trpjeti pritiske i harange građevinskih lobija i njihovih političkih zaštitnika. To zahtijeva istinski angažman a ne puko ispisivanje transparenata kojima će se vitlati petnaestak minuta, i zato neće doći do prosvjednog skupa s 50 hiljada informiranih učesnika protiv Regulacionog plana Kvadrant C-Marijin Dvor: takve demonstracije mogle bi možda promijeniti stvari, ali se učešće u njima ne raspoznaje kao kristalno jasan moralni stav protiv svjetskih moćnika koji već desetljećima kroje kapu jednom napaćenom konstitutivnom narodu…

Ta je karakteristika kolektivnog mentaliteta, kako sam pisao drugdje, rezultat planskog zaglupljivanja predstavljenog kao proces emancipacije. U normalnim okolnostima, bosanski muslimanski subjekt lako prepoznaje paralogizme iako možda ne zna da se to tako zove (i kad kupuje polovan auto ne vjeruje prodavčevim pričama već gleda pod haubu), no žurnalističko-publicističke uratke guta bez ikakve nelagode ili provjere ako su zamotani u oblandu tradicije, naročito vjerske, ili predstavljeni kao doprinos borbi protiv imperijalizma, liberalnog kapitalizma, strabizma, neokolonijalizma, orijentalizma, islamofobije i svih drugih zala i poroka degeneriranog Zapada. Vjeruje se autoritetima, naročito vjerskima, pa se u zemlji s najvećim brojem doktora filozofije, sociologije i politologije po kvadratnom centimetru nije našao niko da upozori na lavinu historijsko-politoloških budalaština koje pušta u opticaj bivši reis Mustafa Cerić, npr. da je s osmanskim osvajanjem u Bosnu došla demokratija ili da je u orijentalnoj despotiji kakva je bila Osmanska Carevina narod sâm odlučivao o svojoj sudbini, a da je tu moć izgubio s austro-ugarskom okupacijom…

I hafiz Halid-ef. Hadžimulić bio je vjerski autoritet, i bez ikakve sumnje moralno ispravna ličnost. Njegovi bližnji mogli su ga pamtiti kao časnog i dostojanstvenog čovjeka, poznavaoca islamske teološko-književne tradicije i »mudraca bez ideja« (što nije, kako podsjećam u Spekulativnim vježbama V, nužno negativna karakteristika) – da nije pokušaja da se potvrde i njegove javne zasluge. Oni koji bez ikakvog komentara, ili čak sa simpatijama, prenose Hadžimulićevu priču o njegovoj istaknutoj ulozi u odbrani Sarajeva u ratu 1992-1995. ne čine nikakvu uslugu njegovoj uspomeni. A priča je sljedeća: on je, s još jednim drugom, obišao grad učeći odabrana kuranska sureta (od Alipašine džamije preko Koševa, Bara, Hrastova, Sedrenika i Zmajevca na Obhođu, pa preko Trebevića natrag do Magribije i Alipašine džamije), uspostavljajući neprobojan bedem: »I vjerujte, Allah je svemoćan, ta linija koju smo mi učili sačuvala je Sarajevo«…

U ratnom i poratnom sarajevskom žargonu »(prva) linija« ima sasvim posebno značenje. Nju su držali i na njoj ginuli uglavnom mladi ljudi od čijih se nišana bijele džamijska greblja po padinama oko grada, i pitam se kakve bi bile reakcije da je neko drugi, a ne hafiz Halid-ef. Hadžimulić, u opuštenom razgovoru pred kamerama poručio tim borcima, živima i mrtvima, da Sarajevo nisu sačuvali oni već on, tako što je hodao i nešto mrmljao. A pitam se još, ako je »ovaj grad sačuvan samo hurmetom Kur’ana«, zašto se niko nije sjetio da tako sačuva i Srebrenicu?

U cijelom konstitutivnom narodu debila, naravno, neće se naći niko da na ta pitanja odgovori. Program zaglupljivanja predviđa da se ona proglase izrazom islamofobije, zbog čega ne zaslužuju pažnju moralno ispravnih Bošnjaka.

Da, islamofobija… Dva mjeseca pred izbore treba igrati na sigurne vrijednosti, pa kako se za glasove bore i liberalne političke formacije kakva je Naša stranka, glasila u službi SDA potrudila su se da izmisle da je »islamofobija neizostavno oružje modernog liberalizma«. Autorica Stava Adisa Huseinbegović nimalo ne sumnja: koliko god masovna odsijecanja glava pred kamerama, zaštitni znak Islamske države Iraka i Levanta (IDIL), nisu suština islama već devijacija, »vijest koja je stigla iz američke savezne države Utah, o radniku trgovačkog centra izbodenom petnaest puta samo zato što je musliman«, jest suština liberalizma – »brutalan, krvav i neporeciv simptom duboke sistemske bolesti koja metastazira globalnim zapadnim društvom«.

Mogao bih se zaustaviti na ovom eklatantnom primjeru debilizacije Bošnjaka i poentirati podsjećanjem da u svakom zapadnom društvu Adisa Huseinbegović može, kao i svako drugi, nekažnjeno kritikovati i odbacivati zapadnu (liberalnu) ideologiju, a da ni u jednom islamskom društvu ne bi mogla kritikovati i odbacivati islam. No to bi bilo šteta, jer njen tekst počiva na još nekoliko paralogizama koji daju priliku za dodatno idejno raščišćavanje dok čekamo izbore.

Polazišna tvrdnja Adise Huseinbegović jest da je temeljna ideologija koja upravlja zapadnim svijetom moderni liberalizam, za koji kaže: »To nije samo politički sistem, već sveobuhvatni projekat društvenog inženjeringa, dizajniran sa preciznim ciljem: dekonstrukcija čovjeka. Njegov osnovni mehanizam je razbijanje porodice kao temeljne ćelije društva … zato što je zdrava i stabilna porodica inkubator zrelosti, identiteta i vrijednosti. Ona stvara cjelovite ličnosti, ljude koji posjeduju unutrašnji kompas i sposobnost kritičkog razmišljanja«.

Nakon toga, ne potrudivši se da ukaže niti na jednog liberalnog mislioca ili političara koji se zalaže za dekonstrukciju čovjeka i razbijanje porodice, nudi alternativu: »Upravo na ovoj tački, islam se pojavljuje kao fundamentalna antiteza. Ne kao puka religija, već kao cjelovita paradigma koja stoji u direktnoj opoziciji vladajućem sistemu. Islam, u svojoj suštini, insistira na onome što sistem želi uništiti: na sazrijevanju. On nalaže intelektualno i duhovno usavršavanje kao životni cilj. On postavlja kompaktnu, prirodnu i funkcionalnu porodicu kao kamen temeljac, ne samo društva, već i čovjekovog ontološkog smisla«.

Taj i takav islam je, smatra Huseinbegovićeva, prirodni neprijatelj Zapada koji grozničavo radi na moralnoj autodestrukciji, i »programira mržnju« spram islama kao cjelovite paradigme, obrušavajući se na najrasprostranjeniji njen simbol, tradicionalno odijevanje muslimanki: »Snimci napada na žene sa hidžabom postali su uobičajeni sadržaj na društvenim mrežama. Međutim, ovaj fenomen je evoluirao u svoju zlokobniju fazu: sada se napadaju i žene bez hidžaba, žene za koje se samo pretpostavlja da su muslimanke«.

Da bih preispitao ovu jasnu poziciju autorice upustit ću se u jedan misaoni eksperiment, za koji njene riječi nisu dovoljne već ih treba povezati sa slikom. A na fotografijama koje su dostupne, Adisa Huseinbegović ostavlja utisak samopouzdane mlade žene koja ne bi prošla nezapaženo na ulicama Milana ili New Yorka. Unapred se izvinjavam zbog macho-karaktera ove primjedbe, ali ona je neophodna za moju argumentaciju: jer, ta i takva Adisa ne bi bila nezapažena ni na ulicama, recimo, Teherana. Vjerska policija brzo bi je spengala jer nema hidžaba, a u zatvoru bi je batinali i mučili, možda čak i silovali pendrekom. Činile bi to žene-čuvarice, jer islamski moral zabranjuje da je dodiruju muškarci s kojima nije u braku. Utješno je jedino što bi Adisi, u njenoj muci, bilo mnogo lakše zato što zna da su te čuvarice rasle u zdravim i stabilnim porodicama, inkubatorima zrelosti, identiteta i vrijednosti, da su uvjerene u svoju moralnu ispravnost i da su cjelovite ličnosti koje posjeduju unutrašnji kompas i sposobnost kritičkog razmišljanja…

Inače, pozivanje na »kritičko razmišljanje« i dalje je najbolji način da se sakrije proces zaglupljivanja. Da je autorici zaista stalo do kritičkog razmišljanja, izvukla bi neke zaključke iz činjenice da je u zapadnim društvima napadanje žena s hidžabom delikt koji država kažnjava, dok je u islamskim društvima kažnjavanje žena bez hidžaba državna politika. Rješenja ozbiljnih problema u kojima se nalaze islamska društva ne nalaze se u Londonu ili Berlinu, već u Kairu, Rijadu i Teheranu, no da bi kritična masa njihovih pripadnika došla do te (samo)svijesti i izvrnula perspektivu, neophodan je dugotrajan i neprekinut napor intelektualnih elita. Taj napor izostaje, upravo kao i koordinirana mobilizacija građana oko gorespomenutog Regulacionog plana Kvadranta C, za račun mnoštva individualnih istupa  i kolektivnih manifestacija kojima se, bez ikakvog truda i u ciglih pola sata, često uz pomoć same tastature, potvrđuje moralna ispravnost i osuđuju svjetski moćnici…

Sumnjam da bi Adisa Huseinbegović igdje drugdje, recimo u nekom časopisu za društvena pitanja, mogla objaviti svoje ocjene »modernog liberalizma« i »islama kao paradigme«, ili da bi ih nekom takvom časopisu i ponudila. Njen predizborni tekst samo potvrđuje davnu konstataciju o degradaciji intelektualnog života nakon 1990: u gradu u kojem su ontologiju predavali Vanja Sutlić, Abdulah Šarčević i Sulejman Bosto autorica jednog opskurantističkog propagandnog pamfleta, koja ne zna je li pošla ili je došla, hrabro spominje »čovjekov ontološki smisao« (O jebem te, hljebe, kad te svako jede!). Cijelo Adisino izvođenje počiva na jednoj uvredljivoj pretpostavci, naime da su konstitutivni narodi u zapadnim društvima pametniji i osvješteniji od muslimanskih naroda, te da ne bi trebalo da se ponašaju na način koji se muslimanima tolerira. A nisu. Nakon atentata od 11. septembra 2001, stotine miliona ljudi u zapadnim društvima posmatrali su na televizijskim ekranima prizore spontanih izljeva radosti na ulicama arapskih prestolnica, i na osnovu toga formirali mišljenje o islamu i muslimanima. Mišljenje pogrešno i generalizacija nedopustiva – ali zašto bi oni bili pametniji od Adise, koja svijetla obraza proglašava da moderni liberalizam planski radi na uništavanju čovjeka i porodice. Ili od bilo koga ko na osnovu radosti koju pojedinci iskazuju pred prizorima američkog bombardiranja iranskih ciljeva donosi  svoje mišljenje o Zapadu i zapadnjacima…

Pri svemu tome, Adisine predizborne invektive protiv liberalizma zapravo su suvišne. Postala je žrtva vlastitog uspjeha: proces zaglupljivanja u kome učestvuje tako dobro se odvija da je svaki iole intelektualniji doprinos postao nepotreban. Konstitutivni narod čijih se 75 hiljada pripadnika, unatoč energičnim upozorenjima Islamske zajednice, svojevremeno sjatilo u Zetru da kupi vodu nad kojom je jedan marokanski šarlatan nešto promrmljao i tako se izliječe od svih bolesti – e, taj narod će i bez analiza Adise Huseinbegović glasati za staru stranku i starog predsjednika, kako bi se ostvarilo nešto novo.