Historija je idiografska nauka koja, za razliku od nomotetskih, ne formulira zakone, ali teško je ne primijetiti da se u posljednjih 250 godina jedna povijesna pojava ponavlja zakonomjerno: u Francuskoj počinju društveni potresi koji se potom šire i završavaju na drugom kraju svijeta. Tamo je 1789. ukinut feudalni poredak (ancien régime), tamo je nastao Napoleonov Građanski zakonik koji su liberalni krugovi pokorenih njemačkih zemalja željeli da zadrže i nakon što je Napoleon poražen, u revoluciji 1830. uspostavljena je, na čelu s Louis-Philippeom zvanim »kralj-građanin«, tzv. liberalna monarhija koja je dokinula apsolutizam, proglašenjem Druge republike u februaru 1848. počela je završna faza proljeća narodâ koje je u širokom pokretu zahvatilo Beč, Budimpeštu, Prag, Veneciju… Jednakom brzinom će se i u maju 1968. studentsko-radnička pobuna sa ulica Pariza proširiti na Zapadnu Njemačku, SAD, Italiju i Jugoslaviju.
Ovih dana je Francuska u središtu pažnje zbog masovnih prosvjeda gimnazijalaca koji su se pretvorili u provale nasilja na ulicama velikih gradova, a neke analize izazivaju zabrinutost. Tako je Pierre-Henri Tavoillot, filozof i predavač na Sorboni, nakon velikog oklijevanja i svjestan težine koju riječi imaju u kontekstu sadašnjih društvenih napetosti, raspoznao u najnovijim zbivanjima »zametak građanskog rata«. Odmah su se javili glasovi koji Tavoillotovo viđenje osporavaju, ali duh je izletio iz boce, izazivajući prisjećanja na pravilnost s kojom se tektonski poremećaji šire iz Francuske na cijelu Evropu. No čak i ako se radi o traganju za scenskim efektom, to pretjerivanje ne oduzima vrijednost autorovoj analizi. Tavoillot drži da se radi o sukobu, prije svega, dvaju »informacijskih mjehura«: jedan smatra da je nasilje legitimno »jer republika napada, jer je republika država nasilja nad najslabijima, rasistička i kolonijalistička«, dok drugi vidi u tim događajima napad na republiku i smatra nasilje nedopustivim – polarizacija koja, prema Tavoillotovom mišljenju, usložnjava debatu o pravnoj državi i legitimnosti nasilja jer su »ta dva viđenja radikalno protivrječna i suprotstavljena«. Neki trgovci i obrtnici koji su u talasu pljački pretrpjeli ogromne štete razmišljaju o samozaštiti, i polako se probija ideja o naoružavanju, privatnim zaštitarima i milicijama – koje su siguran uvod u građanski rat! A kako su u pljačkama sudjelovali (uglavnom mlađi) ljudi iz pariških predgrađa, potekli iz sjevernoafričke imigracije, neki posmatrači predviđaju da bi taj građanski rat mogao biti rasni.
Istini za volju, polarizacija francuskog društva je već izvjesno vrijeme taktički cilj nekih političkih snaga, među kojima je najjasnija i najodlučnija La France insoumise (Nepokorena Francuska), stranka ekstremne ljevice kojoj je na čelu Jean-Luc Mélenchon, kandidat na predsjedničkim izborima u maju 2027. Još u martu 2026. Sarah Legrain, poslanica ove stranke u Nacionalnoj skupštini, potvrdila je da je njihov cilj »mojsijevizacija« (moïsation) Francuske. Riječ »mojsijevizacija« inače ne postoji u francuskom jeziku i skovana je za ovu priliku, a metonimija je jasna: kao što je Mojsije razdvojio vode Crvenog mora i omogućio Jevrejima da umaknu faraonovoj vojsci, francuska politička scena treba da se rascijepi nadvoje, ne ostavljajući ništa u sredini. Samu riječ iznašao je komunistički politički »influenser« Pas Dühring (34 hiljade pretplatnika na YouTubeu), koji je pojasnio da se liberalni centar, »buržujski i evropeistički, koji danas predstavljaju <Macronova koalicija> Zajedno, Socijalistička partija i Republikanci, osipa od jednih izbora do drugih i da građani moraju izabrati između ekstremne desnice i radikalne ljevice«.
Prije nešto više od dvije godine, nakon Macronovog raspuštanja francuske nacionalne skupštine i nekih sinhronih političkih zbivanja (izbacivanje Jeremyja Corbina i njegovih ekstremnih ljevičara iz britanske Laburističke stranke), ustvrdio sam na ovom mjestu da »primicanje Evrope liberalnom centru nije završen proces, a u današnjem nepredvidivom svijetu sasvim sigurno ni ireverzibilan«, ali da se čini kako će, »dugoročno, evropskim političkim društvima upravljati široke koalicije iz kojih će biti isključeni ekstremi«. Težište nije bilo na onome »dugoročno«, ali zbog tog ograničenja mogao bih sada da se tješim kako nisam sasvim pogriješio, jedino što se proces neočekivano brzo i silovito pokazao kao reverzibilan. Ipak, to bi bila jadna utjeha: treba pošteno priznati da je, barem u Francuskoj, liberalni centar uništen, i da ekstremi nisu isključeni iz vlasti već će je, po dovršenoj »mojsijevizaciji«, ili jedan ili drugi dobiti u maju 2027.
Uništavanje liberalnog centra je jedini projekt na kojem su ekstremna desnica i ekstremna ljevica radile zajedno premda nekoordinirano, svaka iz svojih motiva. Teme stranke Rassemblement National (Nacionalno okupljanje) Marine Le Pen i Jordana Bardelle dobro su poznate: Emmanuelu Macronu prigovara se popustljivost prema imigraciji izjednačena s pomaganjem islamizacije Francuske, napuštanje suverenosti u korist Evropske unije itd. – a da nije toga našlo bi se nešto drugo, bilo šta što glasače centra može u maju 2027. privući predsjedničkoj kandidatkinji Marine Le Pen. Nije teško ni dešifrirati taktiku stranke La France insoumise: nju čine ljevičari koji ni do danas nisu preboljeli propast socijalističkog projekta, i koji su se nakon gubitka socijalne osnove (»radnička klasa«) okrenuli marginalnim skupinama i imigraciji postavljajući se kao njihovi glasnogovornici i politički predstavnici. Kalkulacija je dobra jer u Francuskoj živi blizu četiri miliona punoljetnih stanovnika poteklih iz (muslimanske) imigracije, što je pravi rezervoar glasova, no ona obavezuje na sasvim određene stavove. Otud je pokret gimnazijalaca, u osnovi prosvjed protiv lošeg materijalnog stanja obrazovnih ustanova, dobio – kada ga se dočepala ekstremna ljevica – drukčije usmjerenje. Neki komentatori uvjerljivo objašnjavaju način na koji je prosvjed zbog nedostatka nastavnog osoblja i loših i neodržavanih školskih objekata prerastao u konfrontaciju druge vrste: »Mehanika je prepoznatljiva: što u nekoj gimnaziji nema bolničarke postaje dokaz nejednakog postupanja prema školama; ta nejednakost predstavlja se kao svjesno zapostavljanje prigradskih naselja u kojima žive siromašniji slojevi; to zapostavljanje zatim se tumači kao društvena a potom i rasna segregacija. Konkretan problem se tako preobražava u sistemsku optužbu«. La France insoumise, naravno, nije stvorila probleme koji muče gimnazijalce, ali je »bila među prvim političkim snagama koja je njihovu zabrinutost pretvorila u gnjev, imenovala krivca i povezala je s temama za koje zna da snažno odjekuju u jednom dijelu omladine: sistemski rasizam i policijsko nasilje«.
Ako se ništa ne promijeni, u drugom krugu predsjedničkih izbora u maju 2027. sučelit će se, u mojsijeviziranoj Francuskoj bez liberalnog centra, jedna ekstremna desničarka i jedan ekstremni ljevičar. Čak i ako bude izbjegnut građanski rat na rasnim osnovama, francusko društvo ući će u fazu nestabilnosti koja neće proći bez ozbiljnih posljedica po evropsku građevinu. I nekako slutim da će, poslije otrežnjenja, pripadnici tabora koji je izgubio – a jedan mora izgubiti! – praviti od blata Emmanuela Macrona i žaliti za liberalnim centrom koji su godinama podrivali. Onako kako se lijevi i desni suverenisti širom zemaljske kugle danas pitaju je li baš bilo pametno priželjkivati propast američke hegemonije: oni su, naime, mislili da će s nestankom svjetskog žandara zavladati među državama mir i uzajamno uvažavanje, a pojavilo se četiri-pet pretendenata na regionalnu hegemoniju koji bez ikakve kontrole i sasvim nekažnjeno ispoljavaju samovolju svaki u svom dijelu svijeta…
Ovaj prikaz je subjektivan pa ću ga, dosljedno, završiti jednom ličnom reminiscencijom. Prema statistikama koje povremeno dobivam, daleko načitaniji moj tekst je »‘Bosansko pitanje’ kao evropski problem« iz 1993, možda zato što se već tada pojavio u francuskom i njemačkom prevodu (a sada je dostupan u Vrapcima na grani). U tekstu sam sugerirao da evropski posrednici u ratu koji je trajao već godinu i pol griješe što prihvataju sâm koncept narodâ kao glavnih političkih subjekata, i da će se političko predstavljanje etnoreligijskih kolektiviteta »koji treba da se dogovore« kad-tad obiti Evropi o glavu. Bio sam samo jedan od autora koji su na to upozoravali, no naši apeli ostali su bez rezultata.
Da francuska politička klasa u cjelini, od desnice preko centra do ljevice, prihvata da njihova zemlja tamo negdje na Balkanu predlaže i podržava rješenja koja ne vrijede za Francusku, u to sam se uvjerio 2017. a zatim 2020. godine, kada su se na opštinskim a zatim na regionalnim izborima pojavile liste Stranke jednakosti i pravde (PEJ) koju čine Francuzi turskog porijekla, a zatim i Unije francuskih demokratskih muslimana (UDMF). Vjerovalo se da će Turci glasati za tursku stranku koja će ih predstavljati, a muslimani (uglavnom sjevernoafričkog porijekla) – za muslimansku. I jedna i druga lista doživjele su izbornu havariju (0,13 % glasova otprilike), ali je već i samo njihovo postojanje bilo dovoljno da se politička klasa uzbuni: izborne liste etnoreligijskih zajednica nazvane su »komunitarističkima«, a predsjednik države Emmanuel Macron, koji po funkciji ne bi smio da se osvrće na mikrofenomene, objelodanio je obuhvatan plan borbe protiv »islamističkog separatizma«. Smatralo se, dakle, da je u Francuskoj neprihvatljivo ono što je Francuska, uz druge zapadne demokratije, kreirala kao rješenje za Bosnu i Hercegovinu.
Deset godina kasnije, situacija se promijenila. La France insoumise sasvim sigurno nije »komunitaristička stranka« Sjevernoafrikanaca-muslimana kao jednog od konstitutivnih naroda Francuske, ali sve više podilazi njihovim zahtjevima, čak na račun svoje klasne demagogije. I računa na mnogo, mnogo više glasova nego 0,13 %. Ipak, treba primijetiti da Jean-Luc Mélenchon nije antisemit, za što ga redovno optužuju. Stvar je i ovdje u brojkama: da u Francuskoj živi četiri miliona Jevreja s pravom glasa, Mélenchon bi bio cionist…
Sve to obećava zanimljivo proljeće 2027, i izaziva bojazan od prelijevanja izvan Francuske po poznatom obrascu: brojni muslimani u Belgiji, Španiji ili Njemačkoj također bi mogli potražiti neke stranke da zastupaju njihove interese ili bi, što je vjerovatnije, neke stranke ljevice što su ostale bez socijalne osnove mogle potražiti njih. Što se nas ovdje tiče, mnogi će seiriti kad zaigra mečka pred Jelisejskom palatom, ali od toga nećemo imati nikakve koristi.
