Spekulativne vježbe (III)
U okvirnoj priči koja povezuje pripovijesti iz Hiljadu i jedne noći, kralj Šahriar otkriva nevjerstvo svoje supruge koju dade smaknuti, pa onda, razočaran u cijeli ženski rod, odluči da se svakoga dana vjenča s jednom djevicom koju će sutradan pogubiti – dotle je išla njegova mizoginija. Trajalo je to neko vrijeme, sve dok se lijepa i mudra Šeherzada, kćerka kraljevog vezira, nije sama ponudila za nezahvalnu ulogu nevjeste za jednokratnu upotrebu, na užas svoga oca. Nastavak je poznat: Šeherzada je svaku večer kralju pričala priče koje bi prekinula na najzanimljivijem mjestu, a ovaj bi – željan da sutra čuje šta je dalje bilo – odgađao pogubljenje. I tako hiljadu i jednu noć… Za to vrijeme Šeherzada je Šahriaru rodila troje djece, a on je na kraju odlučio da je poštedi. Ukratko, happy ending…
U naše vrijeme, određena struja u kritici vidi u Šeherzadi modernu heroinu i feministički simbol, osobu koja je postala ženski glas neznanih autora usmenih pripovijesti objedinjenih u Hiljadu i jednoj noći. Njena riječ je spasonosna, kada ona izmakne smrti »sve žene su spašene od tiranije i okrutnosti kralja Šahriara«, a njen izbor priča nije slučajan: »Ona izmišlja priče s kojima se monarh poistovećuje i zahvaljujući kojima se obrazuje. Ona ga podučava kako bi postao pravedan i dostojanstven«.
Ovdje spominjem Šeherzadu slijedeći svoju namjeru u ovoj spekulaciji, naime da ponudim primjere novog pogleda na poznate činjenice kakav uvijek prethodi promjeni paradigme. U ovom slučaju, Šeherzada – koja nije iskoristila mogućnost da prekolje tiranina kada se s njim našla nasamo, i tako postane heroina drukčijeg tipa, poput biblijske Judite –, u izvrnutoj perspektivi samo je osoba koja pristaje da ostatak života provede s krvolokom i masovnim ubicom i da s njim podiže djecu. No Hiljadu i jedna noć pripada univerzumu bajki, pa čitalac zbog toga ne propituje završetak okvirne pripovijesti: ne smeta mu što roditelji desetina (stotina?) smaknutih djevica i njihova bol i očaj ne ulaze u račun, težište je na Šeherzadinim andragoškim sposobnostima, i on kraj prihvata kao »sretan« zato što je jedan psihopatski koljač postao »pravedan i dostojanstven«.
Kao glavno obilježje postmoderne epohe Jean-François Lyotard vidi nepovjerenje prema metapripovijestima što nastaju iz jezičkih igara koje povezuju različita iskustva, značenja i spoznaje u koherentna sistemska objašnjenja povijesti čovječanstva. U takve metapripovijesti Lyotard ubraja, u Postmodernom stanju, dijalektiku Duha, hermeneutiku smisla, oslobađanje racionalnog subjekta ili radničke klase, prosvjetiteljstvo i napredak. Osmatrački nalazi, međutim, pokazuju, da neke od njih opstaju usprkos epohi, i da im adresati ne uskraćuju povjerenje. To se može objasniti inherentnom čežnjom naše vrste za sretnim završetkom, koja je moćan receptor za takve pripovijesti i izvan univerzuma bajki. U stvarnom povijesnom svijetu one trpe tek jednu prilagodbu: sretan kraj bajke (besklasno društvo, sloboda od eksploatacije, rasna čistota, dominacija superiornije civilizacije…) stalno se pomjera u budućnost, i neće ga dočekati ni onaj ko pripovijeda ni oni koji ga slušaju. U svemu drugome, te pripovijesti – u današnjoj dominantnoj formi ideologija – djeluju kao i bajka o Šeherzadi: adresati su spremni na previđanja svake vrste. Kao što se ne zadržavamo na liku patološkog serijskog ubice Šahriara, sretni što ga je Šeherzada preobratila pa je sada postao pravedan vladar, nećemo problematizirati ni gorespomenutog Alaina Badioua, za kojeg je bilans vlasti revolucionarnih partija u XX. stoljeću »zanimljiva druga faza komunizma«, a kineska »kulturna revolucija« primjer koji bi morali slijediti savremeni intelektualci. Iako nas preplavljuje kultura otkazivanja (cancel culture), dosad niko na ljevici nije »otkazao« ovog autora koji je još 1977. pisao kako u našoj epohi postoji samo jedan istinski velik filozof, Mao Ce Tung: Badiou, naprosto, pripada onoj struji koja obećava sretan kraj…
Bajkama kao legitimacijskim osnovom ne služe se samo ljevičari – daleko od toga. U kampanji za Brexit, naprimjer, Nigel Farage, u to vrijeme na čelu UKIP-a, tvrdio je da će nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije 350 miliona funti sedmično (koliko je iznosilo britansko izdvajanje za evropske fondove) biti preusmjereno u zdravstvo tj. National Health Service. Brzo se pokazalo da je to prijesna laž, povremeno stižu vijesti o haosu u britanskim bolnicama u kojima medicinske sestre obavljaju posao ljekara – ali je Farage, sada na čelu ekstremne desničarske stranke Reform UK, uspio da bude izabran u Donji dom nakon sedam neuspješnih pokušaja, dok sama stranka danas uživa povjerenje 25 % Britanaca.
U promijenjenoj perspektivi, razlika u ciljevima desnice i ljevice mnogo je manje važna od temeljne sličnosti u metodi – kontinuirano pričanje bajki kako bi se dobila podrška biračkog tijela.
Jedan noviji pokušaj da se korigira ljevičarska metapripovijest dugujemo Yanisu Varoufakisu, svetoj kravi nove ljevice. Naslov njegovog teksta je programski, »Ljevica mora prigrliti slobodu«, a za našu temu zanimljiva su dva paragrafa smještena na sam kraj. Prvi glasi:
Ljevica mora ispraviti veliku grešku zbog koje je, u prva dva desetljeća XX. stoljeća, skliznula u kaljužu autoritarizma i – neizbježno – neuspjeha. Mada ljevica vuče korijene iz emancipacijskih pokreta XIX. stoljeća – od oslobađanja žena do sindikata –, negdje u vrijeme Prvog svjetskog rata i komunistička i socijaldemokratska tradicija odbacile su slobodu za račun nečega maglovitog i neodređenog kao što je jednakost, što je Marx s pravom odbijao. Na taj način, ljevica je ideju slobode prepustila liberalima (koji brinu samo o vlastitoj slobodi, a ne o slobodi većine), zalutala u autoritarizam i izišla na loš glas.
Ovih nekoliko redova dobivaju puno značenje tek kada se prisjetimo da je, stoljeće i pol, glavna razlika između liberalizma i socijalizma bila što su liberali davali prednost slobodi a socijalisti jednakosti. Sada kada se ljevica našla pred zidom i u intelektualnom i u organizaciono-političkom smislu, Varoufakis priznaje da je zanemarivanje slobode bilo velika greška, da je ideja jednakosti sasvim maglovita i da ju je, konačno, i sam Marx odbacivao… Bilo je tu, naravno, mjesta za neke još pertinentnije konstatacije, naprimjer da još nijedan revolucionarni poredak nije ostvario jednakost ali su zato svi industrijski kršili slobodu, ali Varoufakis i ne namjerava da donese objektivan historijski bilans ljevice u XX. stoljeću već da zakrpi bajku koju (sebi) pripovijeda: premda su liberali već samim imenom neraskidivo vezani za slobodu (libertas), njezini pravi promicatelji bili su zapravo ljevičari, koji su je negdje u hodu zaturili kao ideal, i sada treba da mu se vrate… Ipak, da to ne bi pretjerano ličilo na klizanje s ljevice ka liberalnom centru, Varoufakis ističe da se socijalistička sloboda bitno razlikuje od liberalne: liberali navodno brinu samo o vlastitoj slobodi, a ne o slobodi većine (the liberals … only cared about their freedom, not that of the majority).
Ako je jedan tako istaknut ljevičarski autor kao što je Yanis Varoufakis prinuđen da pribjegava sitnim falsifikatima, onda stvari mora da stoje mnogo gore nego što se čini. Jer, nema nijednog liberalnog autora, pogotovu ne savremenog, koji se zalagao ili zalaže za slobodu samo za liberale; koliko god se međusobno razlikovali, svi oni brane slobodu pojedinca naspram svih kolektiviteta (državnih, religijskih, plemenskih, rodovskih…) koji na njega polažu pravo, i ne pristaju da se pojedinac bez vlastitog pristanka može žrtvovati za kolektivne ciljeve. I »sloboda većine« za koju se liberali ne zalažu je čista Varoufakisova izmišljotina: politička teorija zna za vladavinu većine koja je sâma bit demokratije, no ona se, kako sam gore podsjetio, lako pretvori u tiraniju većine, na što su kroz cijelo XIX. stoljeće upozoravali upravo liberalni autori (Benjamin Constant, A. de Tocqueville, J. Stuart Mill…).
U drugom paragrafu koji prenosim iz Varoufakisovog teksta autor predlaže mjere za spas ljevice (kako bi ljevica spasila svijet):
Ljevica sada mora da se oslobodi fantazmagoričnih (airy-fairy) pojmova koje ne može definirati, poput poštenja (fairness) i jednakosti, i da umjesto toga proglasi kao svoj najviši poziv univerzalnu slobodu od tuđih ekstraktivnih moći – moći koje u modernom društvu proistječu iz izvitoperenih imovinskih prava. Drukčije rečeno, imovinska prava moraju biti nosiva greda programa ljevice, skupa s odbranom slobode od koncentrirane (korporativne ili državne) moći i netolerancije (uključujući i netoleranciju prema netolerantnima).
Imovinska prava? U središtu programa ljevice? Ovo klizanje ka liberalnom centru nije izvedeno tako prostački kao što je to bilo prisvajanje zasluga za državu blagostanja (koja je postignuće kapitalizma a ne socijalizma!), ali efekt izostaje zbog autorove pretjerane kriptokonvertitske revnosti. Ni poštenje ni jednakost nisu fantazmagorični pojmovi: poštenje (fairness) je središnja kategorija u Jednoj teoriji pravde Johna Rawlsa, najznačajnijeg liberalnog autora druge polovine XX. stoljeća, dok je jednakost ugrađena u svaki liberalni program – jedino što se ne može ostvarivati na račun slobode. Umjesto da se muče oko opšteprihvatljive definicije jednakosti, liberali precizno određuju polja u kojima se ona primjenjuje: jednaka ljudska i građanska prava, jednak pristup svim položajima i funkcijama u društvu, i pomoć članovima društva u nepovoljnom položaju – ali pomoć na startu, a ne na cilju. U tome su učvršćeni historijskim iskustvom: svaki pokušaj revolucionarnih partija na vlasti da političko-pravnim sredstvima tj. državnom prisilom izjednače materijalni položaj članova društva završio se masovnim kršenjem individualnih prava i sloboda!
Za posljednji stav ovog rudimentarnog programa za spas ljevičarske bajke nadam se da je greška. Nije mi jasno kako bilo koji ozbiljan autor može to da napiše: odbrana slobode od netolerancije, uključujući i netoleranciju prema netolerantnima. Upućen čitalac lako će se sam obavijestiti o tzv. Popperovom paradoksu, i ja prenosim samo glavni argument ovog liberalnog austrijsko-britanskog autora: da bi se tolerantno društvo održalo, ono mora biti netolerantno prema netoleranciji. »Neograničena tolerancija može voditi samo ka nestanku tolerancije«, piše Karl Popper u Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima: »Ako nismo spremni da branimo tolerantno društvo od napada netolerantnih, onda će tolerantni biti uništeni, a i tolerancija s njima«.
Čini se da Varoufakis misli drukčije. To je možda i dobro, jer neka granica između (jednom oporavljene) ljevice i centra kojem se ljevica približava ipak mora ostati. Neka to bude razlika u rješenju Popperovog paradoksa. Što se liberala tiče, nema slobode za neprijatelje slobode.
Tarik Haverić 