Nije dugo trajala moja riješenost da nakon izlaska Bošnjaštva kao promašenog projekta prestanem da se autorski bavim Bosnom, Bošnjacima, Bosancima i muslimanima i da se okrenem temama koje predstavljaju veći intelektualni izazov. Život je nepredvidiv, makar samo zbog neizmjernih kapaciteta bosanskog muslimanskog subjekta da ustraje u samozavaravanju i samozaglupljivanju.

Volio bih da je Mustafa Cerić svoj tekst »Narod koji oplakuje ‘zlatna vremena’ sam potkopava svoju budućnost« objavio kojih pet-šest mjeseci ranije – u poglavlju »Glupost, individualna i kolektivna« dobio bi počasno mjesto. Ovako, ostaje mu da čeka prošireno izdanje.

Cerić, u najkraćem, pledira u ovom programskom tekstu da se oni Bosanci i Bošnjaci koji se s nostalgijom prisjećaju socijalističke Jugoslavije kao »zlatnog doba« oslobode te ružne navike i okrenu se budućnosti. I navodi primjer koji navodno potkrepljuje taj zahtjev:

Kada je 1878. godine stigla vijest sa Berlinskog kongresa da Bosnu okupira Austro-Ugarska, među bosanskohercegovačkim muslimanima je zavladao osjećaj historijske katastrofe. Nakon stoljeća života pod Osmanskim Carstvom, došao je trenutak kada je narod prvi put jasno osjetio da više nije gospodar vlastite sudbine. (…) Po mahalama, avlijama i hanovima pričalo se o »lijepim osmanskim vremenima«, o redu, o starim begovima, o carskim fermanima i dostojanstvu koje je, stvarno ili imaginarno, postojalo pod sultanovom sjenom. Neki su o tome govorili tiho, gotovo stidljivo, a neki glasno i prkosno. Ali suštinsko pitanje ostaje isto: je li ta nostalgija pomogla bosanskohercegovačkim muslimanima da razumiju novo vrijeme? Nije. Dok je nostalgija grijala emocije, Austro-Ugarska je gradila željeznice, administraciju, škole, sudove, moderne gradove i evropske institucije. Dok su jedni oplakivali prošlost, drugi su osvajali budućnost.

U svojoj argumentaciji Cerić se služi analogijom, najrasprostranjenijim načinom rasuđivanja u svakodnevnom životu: kao što nije trebalo žaliti za osmanskim vremenima jer je Austro-Ugarska gradila željeznice, administraciju, škole, sudove, moderne gradove i evropske institucije, ne treba žaliti za »Titovim zlatnim dobom« jer vlast Stranke demokratske akcije gradi… šta? To je jedino pitanje na koje Cerić ne odgovara, i upravo zato objavljuje svoj tekst na portalu Odgovor.ba, koji je SDA pokrenula kako bi u izbornoj godini – nakon kontraefekata koje godinama ostvaruje portal Stav – popravila svoju sliku uz pomoć »nestranačkih intelektualaca«.

Svrha Odgovora nije dakle da odgovara već da nagovara, što je legitimno kao i svako drugo nagovaranje. I pakovanje je zaista drukčije, pokreću se mnoge značajne kulturne teme uz zavidnu razinu pismenosti, ali se ne zaboravlja osnovna djelatnost: objasniti da su Alija Izetbegović i njegovi nasljednici, biološki kako i duhovni, radili stvari koje su morali, i da bi u takvoj situaciji svako jednako postupio, a da je za lošu beskonačnost u kojoj Bošnjaci žive kriv neko drugi… Fenomen Odgovor savršeno se uklapa u matricu koju je, objašnjavajući zastoj u islamskom svijetu, razgolitio Dan Diner u Zapečaćenom vremenu: »Ako se stvarnost prije svega prikazuje kao tekst, a zbilja kao predodžba, nema razloga da se u pitanje dovode životni uvjeti. Dovoljno je da ih se drukčije interpretira«. I Odgovorovi autori reinterpretiraju sadašnju i bivšu stvarnost, pedantno i sistematski, šaljući subliminalne poruke biračkom tijelu – mada mislim da će se, s približavanjem oktobra, suptilni intelektualizam povući pred izravnijim metodama nagovaranja.

Suptilni intelektualizam i nesumnjivu erudiciju Odgovorovih autora ja bih i pored toga pozdravio (ne čita čovjek svaki dan pojašnjenja o značenju glagola προφαίνω kod Tukidida!), da nije upadljivog odsustva zanimanja za autore poput Mustafe Cerića i njihove uratke. Niko od uredništva da primijeti nevaljanost analogije na kojoj počiva tekst koji su objavili na svom portalu ni da se upita kakva je budućnost koju Bošnjaci i Bosanci, nakon što se ohavizaju i prestanu oplakivati Titina vremena, treba da osvajaju s kriminalnim sindikatom koji je uglavnom bio na vlasti u proteklih 35 godina, i koji nije gradio ništa osim apartmana u Turskoj i poneke vile na Poljinama – ali je zato uništio željeznicu koju su gradili Josip & Josip, za račun cestovnog saobraćaja tj. prevozničkih firmi u vlasništvu bošnjačkih lavova i ostale menažerije. Kako je moguće da je gremiju mlađih bošnjačkih intelektualaca, koji pedantno i sistematski prebiru buhe po ćulahu autorâ sa suprotne strane ideološkog spektra, promakla »prva laž« na kojoj počivaju tekstovi Mustafe Cerića i tolikih drugih, πρῶτον ψεῦδος (ovo je Aristotel, a ne Tukidid) tj. polazišna laž u inače valjanom zaključivanju? Cerić je izuzetno kvalificiran teolog, i ovdje je religijsko rasuđivanje primijenio na svjetovne stvari, što je nedopustivo: u vjeri se vjeruje, a ne provjerava, i ako na to pristanete, pristali ste na sve. Bosanski muslimanski subjekt, naprimjer, vjeruje da je u augustu 1941. skupština El-Hidaje donijela rezoluciju u kojoj se osuđuju ustaški zločini nad Srbima i Jevrejima, pa mu ne pada napamet da provjeri i uvjeri se da se u tekstu ne spominju ni Srbi ni Jevreji ni ustaše ni zločini, već samo »nedužne muslimanske žrtve«. Cerić stoga s razlogom očekuje od svojih čitalaca da u vezi s nostalgijom i »zlatnim dobom« više vjeruju njemu nego svome sjećanju na život koji su vodili. A kada povjeruju u priče o budućnosti koja se izgrađuje, zna se za koga treba da glasaju u oktobru…

To nije sve: urednici i saradnici Odgovora, među kojima ima i politologa, prošli su pored Cerićeve imbecilne tvrdnje da je u Osmanskoj Carevini narod bio gospodar svoje sudbine kao pored turskog groblja. U kojoj je to orijentalnoj despotiji, i u kojem feudalizmu, »narod« odlučivao o bilo čemu? Sultanu se hoćne, a Sarajlije, »gospodari svoje sudbine«, izginu pod Hoćinom…

Ova su pitanja, naravno, retorička. Tvrdnje poput Cerićevih zapravo su dio programa radi kojeg je Odgovor i pokrenut. Otud mlađi bošnjački intelektualci neće reagirati na komentar kojim je bratski Stav, sudionik u istom programu, popratio smrt francuskog generala Philippea Morillona: »Obećao 1993. zaštitu Srebreničanima, a dvije godine kasnije desio se genocid nad Bošnjacima«. Zamislimo sada sljedeći komentar o političkom bilansu Alije Izetbegovića: »U predizbornoj kampanji 1990. tražio je od Fočaka da glasaju za njega i SDA da se ne bi ponovila Foča 1942. Glasove je dobio, ali obećanje nije održao«. I prva i druga tvrdnja jednako su istinite, ali mlađi bošnjački intelektualci koji pripremaju oktobar 2026. ne vole istinu baš toliko!

Nedavno sam i sâm bio nevoljni statist u jednom Odgovorovom petparačkom scenariju. Iz redakcijskog teksta »Je li Naša stranka glavni neprijatelj ljevice?« saznao sam za razmjenu na jednoj društvenoj mreži za koju je povod bio moj tekst »Obala sigurnog svijeta«, drugi u nizu spekulativnih vježbi u koje sam se upustio jednom oslobođen (mislio sam ja!) od bosanskog muslimanskog subjekta. Slijedi iz redakcijskog sažetka da je moj tekst komentirao jedan umjetnik lokovni (lokalni + likovni), Damir Nikšić, »bivši kadar Naše stranke«, a da je na njegov komentar reagirao novinar Danijal Hadžović. Predmet spora nije zanimljiv, osim što pokazuje koliko je bio u pravu Umberto Eco kada je upozoravao da društvene mreže omogućuju invaziju idiota koji su nekada prosipali svoje budalaštine u kafani ne nanoseći štetu široj zajednici, a sada imaju jednako pravo na riječ kao i nobelovci. U izbornoj godini, i tražeći političku formaciju u kojoj se još nije provalio i koja bi ga mogla staviti na kandidatsku listu, Damir Nikšić – koji je jednako i bivši kadar SDP-a – nalazi u mome zalaganju za liberalizam »principijelno« opravdanje svoga preletaštva. On je, kako tačno primjećuje Hadžović, »politološki elementarno nepotkovan, ali u društvu koje nije samo nepotkovano nego dobrim dijelom i politički nepismeno, ovakvo ‘umovanje’ i pompezno rasipanje pojmovima poput neoliberalizma, socijalnog liberalizma i progresivizma nekom može zvučati učeno i impresivno«.

Damiru Nikšiću želim kraću hospitalizaciju u kojoj će o njemu brinuti ekipa konceptualnih umjetnika, stand-up komičara, blogera, političara, krovopokrivača i dizajnera ulične rasvjete koji nemaju nikakvih kompetencija u medicini i ne razlikuju srednji prst od srednjeg uha, ali imaju svoje mišljenje o njegovom zdravstvenom stanju, kao što i on ima svoje mišljenje o političkoj teoriji – no ovdje mi je ipak zanimljiviji način na koji je uredništvo Odgovora predstavilo mene: »politolog i aktivist Naše stranke«. Saradnik Odgovora Haris Imamović bio je nekada profesionalno vezan za Našu stranku, koju je napustio u okolnostima koje bi sâm najradije zaboravio, ali ne sumnjam da je sačuvao kontakte koji bi mu potvrdili moj status, samo da ga je to zanimalo: već nekih desetak godina nisam bio na sastanku nijednog stranačkog tijela ili odbora (opštinskog, kantonalnog, glavnog), nisam sudjelovao ni neposredno ni posredno u redakciji programskih dokumenata niti sam se formalno ili neformalno sastajao s članovima rukovodstva na bilo kojoj razini. Za Našu stranku samo glasam na izborima, pa ipak sam »aktivist« a ne »bivši aktivist«, dok je Nikšić »bivši kadar«.

Linija rasuđivanja koju Odgovor sugerira je jasna: Tarik Haverić, aktivist (ideolog?!) Naše stranke zalaže se za liberalizam, što znači da se Naša stranka zalaže za kapitalizam južnoameričkog tipa, koji nemilosrdnom eksploatacijom uništava okolinu i razara socijalne strukture. Zbog toga Našu stranku napuštaju principijelne osobe koje se politikom bave samo radi opšteg dobra, poput Damira Nikšića koji je iz Haverićevog teksta shvatio »zašto se mnogi nisu mogli uklopiti u tu stranku, zašto su bili neshvaćeni, tj. zašto nikada nisu bili do kraja prihvaćeni zajedno sa njihovim progresivnim idejama«. Nikšić dalje piše, a Odgovor prenosi, da je »dobro da je ovaj tekst objavljen i da iz njega možemo pročitati šta je to ‘Naša stranka’, i dobro je da se liberalna opcija konačno deklarisala kao glavni neprijatelj ljevice nakon što je tolike godine računala upravo na glasove ljevice«.

Da je u pitanju neka druga stranka, suptilni intelektualci ne bi propustili da primijete kako se informiran sud o tome šta Naša stranka jest ne može donijeti na osnovu publicističkog uratka s teorijskim ambicijama u kojem se ona uopšte ne spominje, već samo na osnovu njenog programa, ponašanja njenih predstavnika u opoziciji i na vlasti i njenog ukupnog učinka u proteklih petnaestak godina – kakav god taj sud bio. I da stranke centra računaju na glasove centra a ne ljevice, koja ima mogućnost da glasa za stranke ljevice, u ovom slučaju SDP… No prilika je bila suviše dobra: Naša stranka je glavni neprijatelj ljevice, a ljevica je SDP – puca Trojka kô karpuza!

Bosanci i Bošnjaci su, kao pojedinci, pametan i snalažljiv svijet, o čemu svjedoče mnogobrojne priče o uspjehu od Islanda do Zelanda. Kao kolektivni subjekt, međutim, oni su još uvijek u političkom obdaništu, i svašta im je moguće prodati. Zato će na narednim izborima mnogi od njih, nagovoreni između ostalog i blistavim umovanjem Odgovora, opet glasati za staru stranku i starog predsjednika, kako bi konačno počelo nešto novo. I ako se koruptivna hobotnica »stranke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga« ponovo aktivira, kada počnu žalbe, jadikovke i prenemaganja pisac ovih redova bit će među onima koji će ih podsjećati da nisu žrtve nego saučesnici.